Šahovska avantura u Moskvi: Upoznavanje sa velemajstorom Aleksejem Suetinom

Piše: GM Susan Polgar

Još jedan još neuređeni odlomak moje predstojeće autobiografije:

Naše sledeće veliko putovanje usledilo je sledeće godine, 1982. Moj otac je dogovorio da radim sa trenerom u Moskvi, koja je u to vrijeme bila glavni  centar šahovske kulture na istoku, ako ne i u svijetu. Decenijama su igrači trenirani u stilu poznatom kao „Sovjetska šahovska škola“ dominirali profesionalnim šahom i prilično dominirali na svjetskom šampionatu (sa izuzetkom Bobija Fišera, naravno). Rašireno je bilo vjerovanje da su sovjetski treneri među najboljima na svijetu. I moj otac nije želio da me izostavi iz te tradicije. Tako je moja porodica krenula u moskovski Centralni šahovski klub da upozna mog novog trenera, velemajstora po imenu Aleksej Suetin.

U dijelu svijeta gdje se šah tretira kao religija, Centralni šahovski klub je Meka. Sama zgrada je ogromna vila iz 19. veka u centru Moskve na Gogolevskom bulevaru. I tokom sovjetske ere služio je kao mjesto održavanja bezbrojnih istorijskih turnira. Bilo je to mjesto gde su halama šetali šahovski velikani poput Tigrana Petrosjana, Mihaila Talja i Vasilija Smislova. Petnaestogodišnji Bobby Fischer čak je putovao na ovo mjesto 1958. kako bi sam zavirio u sovjetsku šahovsku mašinu u akciji.

Bila sam zadivljena od trenutka kada sam kročila unutra. Svaki centimetar prostora – od tepiha do draperija, pa čak i profilisanih plafona – odavao je osjećaj veličine i važnosti. Zidovi su bili prekriveni starim fotografijama velikih sovjetskih majstora, a gdje god da pogledate nalazio se neki očaravajući artefakt iz istorije šaha. U vili su se takođe nalazile redakcije dvije vrhunske sovjetske šahovske publikacije, časopisa “Sahmati v SSSR” i novina “64”, koje sam čitala u Mađarskoj u svakoj prilici.

Suetin je izašao da nas pozdravi nedugo nakon što smo stigli. On nije bio onakav kakav smo očekivali. Osim što je bio primjetno mamuran, obučen u zgužvanu odjeću i ostavljao je izrazit utisak nestabilnosti i iscrpljenosti. Nakon nekoliko ljubaznosti, upozorio je mog oca da je cijena koju su dogovorili za moje instrukcije šaha preniska i da će mu trebati deset puta veći iznos da bi me primio kao učenika. Diskusija je nakon toga postala malo napeta. Suetin se izvinio zbog iznenađenja. Insistirao je na tome da bi u prepisci s mojim roditeljima bio iskren u pogledu svoje cijene, ali da su vladini cenzori gotovo sigurno čitali njegova pisma. Ako nadležni saznaju za koliku cijenu je namjeravao da me podučava, objasnio je, to bi za njega značilo nevolje. Međutim, imao je još jedan prijedlog za nas. Pošto smo putovali toliko daleko da ga upoznamo, Suetin je ponudio da mi predaje manje iskusni trener, jedan kandidat za majstora. Ja sam bila otvorena za tu ideju. Pričalo se da su sovjetski kandidati za majstore jaki kao i međunarodni majstori. Tako da je barem vrijedilo razmisliti. Taj mladi instruktor i ja smo se dogovorili da odigramo 10 partija brzopoteznog šaha kako bi se odmjerili. Nije bio ni blizu. Nisam ga samo pobijedila, dobila sam barem 8 partija (9, koliko se moj otac sjeća, ali ne mogu biti sigurna). Ovaj mladi igrač, svi smo se složili, ne bi trebao biti moj učitelj. Završili smo sastanak i otišli svojim putem.

-Preneseno sa fejsbuk stranice GM Susan Polgar-