(Anketa E. Gemeri, 1926)
Biti šahovski maestro jedno je od najređih, najzanimljivijih i jedinstvenih zanimanja. Šah igra ogromnu ulogu ne samo za „profesionalce“, već zauzima i istaknuto mjesto u životima „amatera“ koji učestvuju na turnirima, kao što su prof. Vidmar ili Treibal; Aljehin takođe sada želi da otvori kancelariju za pravne konsultacije u Parizu. Tokom turnira u Semmeringu, zamolio sam neke redovne učesnike turnira da odgovore na pitanje šta ih je privuklo i vezalo za šah. Evo njihovih zanimljivih i ponekad psihološki vrijednih odgovora:
dr. A. A. Aljehin. Ono što me natjeralo da postanem šahovski maestro jeste, kao prvo, potraga za istinom, a drugo, želja za borbom. Kao mali dječak osjetio sam u sebi šahovski talenat, a sa 16 godina — kao gimnazijalac (1909.) — postao sam maestro. Igram od svoje 7 godine, ali sam se ozbiljno počeo baviti šahom sa 12 godina. I tada sam osjetio unutrašnju želju, neodoljivu privlačnost prema šahu.
Svoj karakter sam vaspitao kroz šah. Šah te prije svega uči da budeš objektivan. Veliki majstor šaha možeš postati samo ako prepoznaš svoje greške i nedostatke. Potpuno isto kao u životu.
Svrha ljudskog života i smisao sreće je dati maksimum onoga što čovjek može dati. A pošto sam, da tako kažem, nesvjesno osjećao da mogu postići najveća dostignuća u šahu, postao sam šahovski maestro. Međutim, moram napomenuti i naglasiti da sam tek nakon odlaska iz Rusije postao profesionalac i da namjeravam da nastavim da radim u pravnoj oblasti.
A. I. Nimcovič. Šah je ogledalo života: nigdje se želja za uspjehom – koju suštinski izuzetno prezirem – ne manifestuje i cvjeta u tolikoj mjeri kao u šahovskom svijetu. Tako bih s određenim humorom mogao reći: zbog antipatije prema ljudskom društvu koja mi se razvijala godinama, igram šah; tako sam postao maestro. Potpuno ozbiljno ću reći: a) Prezirem potragu za uspjehom; b) međutim, to posebno cvjeta u šahovskom svijetu; c) posmatranje izražene želje za uspjehom posebno potvrđuje opštu ispravnost mog pesimističkog pogleda na svijet, i to mi predstavlja zadovoljstvo.
Richard Reti. U mladosti sam imao dvije omiljene aktivnosti: matematiku i šah. Osnova koja je odredila interesovanje za šah, a ne za matematiku, neupućenima će izgledati čudno ili čak paradoksalno: u šahu ima više života nego u matematici. Ovdje, naravno, ne mislim na praktičnu opštu matematiku, već na modernu matematičku nauku, koja je čisto spekulativne prirode, koja se bavi konstrukcijom (na čisto spekulativni način) konačnih ili beskonačnih skupova elemenata i tako stvara različite obrasce.
Šah je takođe spekulativna igra (matematika je takođe igra i nauka, kao i šah), u njemu se takođe stvaraju čisto spekulativne konstrukcije, ali koje su simboli borbe i samim tim simboli života; i zato mi je mnogo bliži šah od matematike. To uključuje i činjenicu da lakše postižem uspjeh svojih posebno šahovskih ideja, jer igra šaha omogućava da se praktično natjera protivnika koji ne priznaje moje ideje da ih prizna.
Kasnije sam morao da priznam da je moje optimistično mišljenje da dobra ideja uvijek treba da trijumfuje bilo preuveličano, jer za postizanje uspjeha šahovskog maestra na primer, treba mnogo sitnog tehničkog rada, onda tu ima dosta sportske izdržljivosti, samokontrole, truda; sve to zahtjeva ogromnu količinu dosadnog posla koji nije vezan za unutrašnji sadržaj šaha.
Ono što mi pričinjava posebno zadovoljstvo u šahu je shvatanje strateških ideja — i kada igram na turniru, ispitujem ispravnost svojih ideja.
Akiba Rubinstein. Pokazana mi je šahovska igra kada sam imao 14 godina. Počeo sam da proučavam teoriju sa 16 godina. Onda sam slučajno otišao u Lođ, gde je živio čuveni maestro Salve. Kod njega sam se usavršavao; Ja sam, da tako kažem, bio njegov šegrt. Osjetio sam sklonost i talenat za šah. Imam neobično dobro pamćenje. Na primjer, još uvijek pamtim sve partije koje sam igrao tokom 21 godine, tj. partije koje sam odigrao otkako sam postao maestro. Ne sjećam se imena ili mjesta; Imam samo posebno šahovsko pamćenje.
Privlači me estetsko uživanje. Predivna kombinacija mi pruža estetsko uživanje i dovodi me, da tako kažem, u grozničavo stanje.
Šah nije samo umjetnost, već i nauka. Pobjeda i sve ostalo u šahu se zasniva na znanju. Slabosti protivnika, posjedovanje polja itd. – sve to spada u naučnu stranu šahovske igre.
Rudolf Spielman. Nekada sam bio trgovac, ali sam se onda uvjerio da neću uspjeti na ovom polju i postepeno sam prešao na šah koji mi je obećavao više uspjeha.
Moja prva profesija mi nije predstavljala zadovoljstvo, osjećao sam privlačnost samo prema šahu, jer sam se nadao uspjehu u ovoj oblasti (pod „uspjehom“ podrazumjevam pobjedu nad protivnicima), što mi je obećavalo zadovoljstvo.
U šahu me privlači borba. Suptilnosti me manje zanimaju – one su za mene samo sredstvo za postizanje cilja, tj. da dobijem partiju.
Prof. Milan Vidmar. Šah me privukao još u mladosti. U tom uzrastu, ako imate predispoziciju za šah, radost uspjeha dolazi relativno brzo. Ovi mali uspjesi dovode do velikih, mlada osoba je, da tako kažem, opijena, i tako je stvorena atmosfera za sticanje titule maestra.
Ono što me privlači u šah je prije svega borba i ljepota, raznovrsnost kombinacija.
U šahu sam, da tako kažem, doživljavao život u umanjenom obliku: borbu, uspjeh, razočarenje, izdržljivost u teškim situacijama, istraživanje neiscrpnih mogućnosti, vodeći računa o neprijateljskoj snazi. Zapravo, sa sigurnošću mogu reći da je šah imao značajan uticaj na moj životni uspjeh: naučio sam da savladavam prepreke u životu na koje sam u malom nalazio u šahu.
(Preneseno sa fejsbuk stranice GM Rashita Ziatdinova)