Božidar Bonja Ivanović: Šahovske i druge igre

ŠAHOVSKE I DRUGE IGRE

Povodom „Podrške borbi protiv nepravde“ i kritika na račun ŠSCG i mene lično, objavljenih na društvenim mrežama, želim da upoznam javnost o sledećem :

Najprije, zapažam da su šahisti i šahovski klubovi, koji su pozvani da se pridruže u što većem broju, dali odgovor oskudnim brojem lajkova pa zato imam veću obavezu da javnost upoznam sa činjenicama koje su prethodile aktuelnom stanju u crnogorskom šahu.

Počeću od 1992. kad sam, poslije Međuzonskog turnira u Manili, odlučio da prestanem da se profesionalno bavim šahom. Te godine sam imao i zdravstvenih problema pa je meč Fišer–Spaski (Sveti Stefan – Beograd) došao kao lijek da se oporavim u ambijentu koji mi je ispunjavao život. Naredne 1993. godine još jedan događaj me uslovio na takvu odluku. Naime, dobio sam povjerenje da vodim vladin resor sporta i taj odgovoran posao sve više me odvlačio od šaha. Onda sam se sjetio i riječi bivšeg svjetskog šampiona Mihaila Botvinika iz 1971. godine, kad je boravio u Crnoj Gori. Pričao je o svojoj karijeri i životu naučnika, što je meni, 25–ogodišnjem putniku u šahovski svijet, otvorilo nove horizonte. Naime, Mihail Mojsejevič je istakao da sovjetska nauka smatra da čovjek u 35. godini dostiže vrhunac svojih mentalnih i tjelesnih kapaciteta a poslije toga slijedi blaga silazna putanja i ubrzava se poslije 40. godine. To saznanje mi je ostalo u glavi i kad je došlo vrijeme „podržalo“ je moju odluku o povlačenju.

Sad dolazimo na „slučaj Blaža Kalezića“ gdje njegove kolege insinuiraju da sam ga isključio sa spiska „B“ tima iz nešahovskih razloga. Blažo je skroman i korektan čovjek i ja sam se prema njemu odnosio s pažnjom kao predsjednik Š.K. „Montenegrobanka“. Naime, poslije potpisivanja ugovora o sponzorstvu kluba sa firmom koja je gradila releje za mobilnu telefoniju, zamolio sam čovjeka na čelnoj funkciji da nađe za njega odgovarajuće radno mjesto, što je bilo ispoštovano.

B. Kalezić je jedan od najboljih crnogorskih šahista u dužem periodu i smatram da je njemu mjesto u „A“ timu a ne da ga kolege „glade dračama“ i protežiraju u niži sastav. Ja sam odlučio da dam šansu mladim igračima koji su budućnost našeg šaha. Za njima raste nova generacija koja će čekati šansu da njih zamijeni ili naslijedi. Sem toga, ovaj nastup na Evropskom prvenstvu došao je kroz pravo domaćina da uvrsti dvije ekipe, što znači da sledeću priliku „B“ tim i njegov selektor mogu očekivati u zamislima. Trojica starijih, od igrača koje sam odabrao i s kojima sam razgovarao prije nekoliko dana na Cetinju, uporno su se zalagali da promijenim svoju odluku. Objasnio sam im da sam prihvatio funkciju kako bih njima dao šansu da se pokažu na evropskoj sceni jer je to pravi put za igrača da postane vrhunski šahista a ne da ulazi u rasprave o stručnim i drugim pitanjima. Poslije dvočasovnog razgovora shvatio sam da ne odustaju od svog stava, što je na mene djelovalo kao da ne shvataju da time sebi čine lošu uslugu. Znajući da su to inteligentni, mladi ljudi, bilo mi je jasno da jedino uticaj njihovih mentora može biti taj razlog za upornost. Moj jasan stav je da igrači ne mogu da se bave tim pitanjima i drže lekciju selektoru a šta je još gore takvim postupkom pred samo takmičenje opterećuju i obeshrabruju svoje mlađe kolege. I ja sam nekad bio uspješan igrač a nikad nijesam generisao bilo kakve nesuglasice. Bio sam sasvim posvećen igri i usput se borio sa nedaćama. Ova neprijatna situacija zahtijeva ozbiljnu i brzu reakciju Upravnog odbora ŠSCG kako bi se na vrijeme stvorili normalni uslovi za nastup naših selekcija na šampionatu Evrope.

Sada ću reći nešto o genezi odnosa koji su doveli u ovo mučno stanje a kojim se javnosti želi predstaviti drukčija slika. Opet se vraćam na početak ovog vijeka kad je iz SO Podgorica stiglo obavještenje da će se rušiti objekat u Njegoševom parku u kojem je naš klub imao prostorije sa pravom na korišćenje. Dok su u klubu brižno iščekivali šta će preduzeti Upravni odbor, ja i Mihailo Milonjić, tada ozbiljno bolestan, pisali smo mjesecima molbe i zahtjeve opštinskim službama kako bi našli rješenje za spas Š.K. „Montenegrobanka“. Bili smo iznenađeni kad smo pozvani na razgovor i kad nam je gradonačelnik saopštio da će učiniti sve što bude moguće da nam izađe u susret. Poslije dva mjeseca pozvani smo na sastanak kojem su još prisustvovali, nažalost obojica počivši, Srđa Dragašević (predsjednik ŠSCG) i Marko Marković (sekretar ŠSCG) koji su ostavili najčasniji utisak u radu Šahovskog saveza. Miomir Mugoša nam je saopštio radosnu vijest i dao punomoć meni i Milonjiću da obiđemo i izaberemo jednu od tri lokacije u gradu i prostorije koje nam stoje na raspolaganju. Uz to, naglasio je da uspjesi naših šahista i zdrav uticaj kluba na djecu i mlade zavređuju odgovarajuću pažnju glavnog grada. Milonjić i ja smo obišli sve lokacije i odlučili se za prostorije od 280 kvadrata (!!) koje su bile završene ugrubo. Narednih nedjelja angažovali smo radnike za unutrašnje radove i nakon završenog posla članovi kluba i ljubitelji šaha pozvani su na svečano otvaranje.

Moram pohvaliti više nego korektan čin gradonačelnika i njegovih saradnika jer je, uz ovaj veliki poklon, na račun kluba uplaćeno još 54.000 eura na ime odštete i dotacija. Klubu je ostala simbolična obaveza da promijeni ime i prilagodi ga sportskoj porodici „Budućnost“.

Koliko su to znali da cijene u klubu ubrzo mi je bilo jasno videći da se društvena stvarnost mijenja i da moje vrijeme polako ističe. Od pristiglog novca organizovali smo putovanje avionom „Al Italia“ od Beograda do Milana i učestvovali na Kupu evropskih klubova u Aosti. Želio sam da ekskluzivnim nastupom u inostranstvu obradujem igrače našeg skromnog kluba kome sam podario 33 najbolje godine života. Potom sam spakovao stvari i 2008. godine vratio se u svoj rodni grad. Te iste godine umro je Robert Fišer a podsjetiću da se, tri godine ranije, niko od šahista nije oglasio kad je teško oboljeli svjetski šampion želio da ga japanska vlada deportuje iz zatvora u Crnu Goru. A dobro je znano da je Fišer uzdigao šah toliko visoko da aktuelnim šahistima pruža mnogo bolje uslove nego starim majstorima.

Dvije godine poslije mog dolaska, na Cetinju smo formirali novi klub, bolje reći šahovsku školu koja je radila u iznajmljenim prostorijama do prije par godina kad su presušila sredstva. Da bi imali jaču finansijsku podršku, Upravni odbor Š. K. „Crnogorac“ predložio je mene za predsjednika ŠSCG 2014. godine. Nijesam se ni oglasio a već je u dnevnoj štampi osvanula peticija sa sedam potpisa u kojoj su šahisti ispoljili netrpeljivost prema meni. Zahvalio sam na tom činu i odustao, osjećajući olakšanje da se vratim normalnom životu.

Samo ću još navesti koliko su agilni potpisnici buntovničkih redova ponešeni za razvoj i status šaha u našoj zemlji kad u podršci „pozivaju sve druge šahiste, šahovske radnike i sve klubove da se javno oglase i ustanu protiv ove nepravde….kojom se dovodi u pitanje sami smisao reprezentacije pa i ukupnog bavljenja šahom u Crnoj Gori“. Eto, to je njihov doprinos šahu da populizmom okupe svoje pristalice i obračunaju se sa predsjednikom i Upravnim odborom ŠSCG i naravno sa mnom. A kad je 2018. godine zakonom o sportu šah ponižen do maksimuma javna scena je bila obavijena velom ćutanja i jedino su lični interesi davali znak života sa uloženim žalbama, iza čega je zavladalo višegodišnje ćutanje.

Ipak, u proljeće ove godine pojavila se lijepa vijest kad je poslije stručnih priprema sačinjen Nacrt za izmjene i dopune zakona o sportu koje je pokrenuo Savjet za sport (Miodrag Perunović predsjednik) i koji su podržali Ministarstvo sporta i Olimpijski komitet CG. Nadam se da će ga nova Vlada uputiti na skupštinsko odlučivanje i da će šah biti priznat kao olimpijski sport. Tako se vodi borba za status šaha a ne iznuđenim podrškama, stalnim kritikama i orkestriranim peticijama.

Na kraju, gospodo potpisnici tih redova, zbog tako olako upućenog poziva jednog vašeg člana da podnesem ostavku, želim da kažem sledeće. S obzirom na dosadašnju praksu svih ovih godina, kao čovjek puno stariji od vas, nijesam drugo očekivao, pa čak ni to da pokažete trunku poštovanja prema mojim godinama. Zbog svega navedenog imam bolje rješenje za sve nas. Umjesto na funkciju selektora „B“ tima podnosim ostavku na ovakva naša „prijateljstva“, jer bez iskrenosti i međusobnog uvažavanja ne može biti ni prijateljstva…

Slika dolje : Najbolji period međusobnih odnosa i funkcionisanja kluba koji se najprije zvao Š.K. Titograd, potom Montenegrobanka i danas Š.K. Budućnost. Nažalost, osam igrača sa ove slike više nema među nama…

(Preneseno sa fejsbuka)