Kad se diviš partiji nekog čuvenog majstora, zapitaj se koliko je partija morao da izgubi dok je jednu takvu uspio da dobije.
Adolf Albin
Život je, zaista, samo partija šaha.
“On jeste samo pijun ali ako ne budem oprezna može doći do mata”, riječi su one koja je živjela da matira, u partijama u kojima je ulog bio nezamislivo veliki, jedno čitavo kraljevstvo.
Bila je kraljica bez kralja koja je željela da svi oko nje budu samo pijuni u vrijeme kad nije bilo topova i kada su konji u saradnji sa riterima odlučivali bitke u kojima nije bilo miroljubivog ishoda.
A voljela je tu đavolsku igru, krštenu kao šah, koju joj je jednom prilikom pokazao njen staratelj, Rodžer Ašham, kao i svih četvoro njenih prethodnika iz dinastije Tjudor, jer ju je ta igra strašno podsjećala na život.
Neke su figure prosto rođene da nestanu sa table, jer su smetnja planu zamišljenom ko zna kad i ko zna gdje. Kada ju je francuski ambasador (ili kako se to već tada zvalo) jednom prilikom zatekao u vlastitim privatnim odajama za tablom rekla mu je da je šah mnogo podsjeća na posao sa ljudima i da kad “igrač” izgubi pješaka, to zna da izgleda beznačajno, a zapravo znači gubitak cijele partije, ili još gore zemlje.
Njena se zemlja zvala Engleska, a ona je u njoj bila gvozdena ruka u samotnoj rukavici, i zvala se Elizabeta Prva (1533-1603).
Elizabeta I
Kad je imala samo dvije godine ostala je bez majke koju je žrtvovao (pogubio) kralj, usput i suprug, tako da ju je papina crkva proglasila nezakonitim djetetom, a ti su i tada bili zakon…
Kao i njen otac Henri Osmi bila je i pjesnik, i to onaj tanane duše, što se baš i ne da zaključiti iz njenog protestanskog okršaja sa katolicima.
Možda to ne bješe Elizabetina lična poezija, možda je to ipak bio samo revanš polusestri, katolkinji Kraljici Meri, poznatijoj kao “Krvava”, od koje je naslijedila i tron i brutalnost, jer se i zlo vraća zlom, samo je bitno pravo prvog poteza kad ničija gori do zore.
A bilo je, vrijeme umjetnika i filozofa, vrijeme Šekspira, Marloua i Bekona.
I onda kad život liči na šah, čudni su putevi Gospodnji.
Kralj ne može biti kraljica, ali kraljica može biti kralj.
Elizabeta Prva je postala neprikosnovena vlast, iako tek treća u redu čekanja, u 25. godini života i krunu će čuvati skoro pola vijeka jer je kao šahista odlično baratala figurama.
Kažu da nije dozvoljavala da njeni podanici primaju strana odlikovanja: “To je kao da telad žigošu dva gospodara”, rekla bi i dodala, “to je najkraća prečica do samomata”.
Pažljivo je birala otvaranja, jer su u to vrijeme bile neobično popularne žrtve, tako da joj je svaka partija mogla biti i posljednja.
Kada se škotska kraljica Marija Stjuart udala za lorda Darnleja taj brak je smatrala direktnom aspiracijom na njen kraljevski tron, pogotovo što je, opet kažu, do kraja života bila djevica (“Kraljica Djevica”), a takve nema ko da naslijedi.
Na kraju se pokazalo da je dobro izračunala varijantu.
Od tad i datira kraljičin odgovor sa početka ove priče francuskom ambasadoru: “Darnlej je samo pijun, ali ako ne budem oprezna može doći do mata”.
Znači, klasičan samomat!
Jer kad padne kraljica zna da padne i kraljevstvo, pogotovo ako je kraljica usput i kralj, što opet znači da se igralo sa figurom fore.
Na kraju je Elizabeta Prva dobila sve partije sem one posljednje koju niko, ni prije, ni poslije nje nije dobio.
S Djevicom su i Tjudorovi otišli u legendu, a engleski kralj je te, 1603. godine postao Džejms Šesti, kralj Škotske, koji je računajući iz engleske perspektive bio Džejms Prvi, sin pogubljene kraljice Marije Stjuart i onog…
I onog već pomenutog lorda koji nekad bješe samo pijun.
Preneseno iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“
(Nastaviće se)