Čak i kada igrate savršeno, pogreška protivnika može uništiti cijelu ljepotu partije.
Vladimir Kramnik
Svaki početak ima svoj kraj mada ta konačna crta, preko koje se ne može, ponekad zna biti i uvertira u neki novi početak, vidljiv samo onima kojima je dato da vide u dubinu onoga što se najčešće zove život.
Jer uvijek je bilo i biće okršaja koji su ponekad pravi pravcati rat, a ponekad uz to i vrhunska umjetnost.
A za umjetnost igre, za razliku od ostalih umjetnosti, su ipak potrebna dvojica.
I to ne bilo kakva dvojica, već dvojica koju znaju da gledaju unaprijed, a taj pogled, odnosno dubina gledanja, na kraju dijeli prosječnost od izuzetne nadarenosti.
Tek, opštepoznato je da se ponekad šahovski život završava matom.
Naravno, mat je samo jedan od završetaka šahovske igre, ali onaj koji najviše plijeni ljepotom i koji je najčešće, i kada se stvore svi uslovi, izuzetno teško postići, jer nema onoga koji voli da bude matiran.
Zato nesrećnici koji upadnu u matnu mrežu, videći neizbježan kraj, obično zaustave svoj časovnik dva-tri poteza prije nego što se ugasi svjetlost, čisto da onaj prekoputa ne bi previše uživao u svojoj kreaciji, ili što je takođe često, sruše frigure.
Stim da ima i onih, rjeđih, koji jednostavno dopuste da budu matirani, na taj način nagrađujući protivnika, ili još češće kažnjavajući sebe.
A mat je ipak samo mat.
Od onog najednostavnijeg kojeg svi vide pa sve do onog koji vide rijetki i koji nastavlja da živi i mnogo poslije egzekucije, mat je zaista samo mat, iako… Jer nije isto matirati damom i matirati pješakom, kao što nije isto zakucati košarkašku loptu u prazan koš i zakucati loptu preko Sabonisa, mada sve ima svoju raritetnu ljepotu.
U šahu, i samo u šahu, može se desiti da vam protivnik jednostavno “pobjegne” i na taj način ne dozvoli da bude matiran, jer drevna igra dozvoljava privremeno odsustvo svojih vojskovođa.
To se, kažemo, može desiti, mada se ne dešava često, ali se još rjeđe dešava da taj koji “ode” svom protivniku ostavi “čestitku”, na komadiću papira, kojom objašnjava svoj “put u nigdje”.
Baš to se desilo velikom majstoru Viljemu Štajnicu, prvom svjetskom šampionu.
Naime, na turniru u Hastingsu, davne 1895. godine doktor Štajnic je vrhunskom igrom postigao dobijenu poziciju protiv Kurta Von Bardelebena, ali mu to nije bilo dovoljno.
Vilhem Štajnic
Želeći da impresionira mnogobrojnu publiku veliki maestro je ispleo simpatičnu matnu mrežu, dugačku desetak poteza, u kojoj nije bilo ni rupa ni rupica.
Zadovoljan, povukavši prvi od deset poteza, ustao je da prošeta, a tih godina se moglo otići i malo podalje od šahilišta.
Curt Von Bardeleben
Za to vrijeme njegov protivnik Von Bardeleben, takođe izvrstan igrač, je “vidjevši” forsiran mat odlučio da ne sačeka Štajnica, nego da mu na komadiću papira ostavi bilješku na kojoj je jednostavno pisalo:
“Maestro, sve sam vidio, čestitam i žurim kući da pogledam gdje sam griješio.”
Naravno, veliki majstor Štajnic nije uživao u ulozi demonstratora sopstvene kreacije, ali kako bi drugačije izmamio aplauze. A aplauzi se, ipak, duša šaha.
Nema više ni Štajnica, nema ni Von Bardelebena, ali je partija tu.
Maestro, zaista smo smo vidjeli?!
ŠTAJNIC – VON BARDELEBEN
Hastings, 1895.
1.e4 e5 2. Sf3 Sc6 3. Lc4 Lc5 4. c3 Sf6 5. d4 ed4 6. cd4 Lb4+ 7. Sc3!? d5? 8. ed5 Sd5 9. 0–0 Le6 10. Lg5 Le7 11. Ld5! Ld5 12. Sd5 Dd5 13. Le7 Se7 14. Te1 f6 15. De2 Dd7 16. Tac1?! c6? 17. d5!! cd5 18. Sd4 Kf7 19. Se6 Thc8 20. Dg4! g6 21. Sg5+ Ke8 22. Te7+ Kf8 23. Tf7+! Kg8! 24. Tg7+! Kh8! 25. Th7+! (1:0)
Iz knjige Miladina Berića „Vatreni gambit III“
(Nastaviće se)