FM Slobodan Bojković: SEĆANjA uz priče o jednoj varijanti Karo-Kana

Što te ne slomi, to te ojača;
malo šta u svetu je bez plača.

Životni moto autora teksta.

Na Masters turniru „Memorijal Svetozara Gligorića“, održanom u Beogradu jula meseca 2022. godine, u partiji mlade šahovske nade iz Kazahstana, četrnaestogodišnjeg Danijala Sapenova, i najstarijeg učesnika, veterana Slobodana Bojkovića, izmenjenim redosledom poteza, nastala je pozicija iz Štajnicove varijante Karo-Kana. Ta varijanta sadrži uvodne poteze 1.e4 c6 2.d4 d5 3.Sc3 d:e4 4.S:e4 Sd7. Posle poteza Sgf6 beli je odigrao Se4g3 i sa tim nastavkom je, posle početna tri poraza, Bojković ostvario treću pobedu u nizu, a otvaranje ga podseća na događaje i uspehe iz mladosti. Zato evo i malo dužeg vremeplova direktno iz pera učesnika događaja.

Predistorija odlaska na Omladinsko prvenstvo Srbije 1962. (samo pobeda u ključnoj partiji na prvenstvu Niša overavala je vizu za odlazak) zahteva posebnu priču o varijanta sa Sg3 u Karo-Kanu, uz malu rokadu. Naime, i pored toga što sam sa nepunih 15 godina postao standardni član jedinog šahovskog kluba u Nišu – Trgovačkog (od jeseni 1961. Železničar) – sticaj okolnosti me je sprečio da već 1960. učestvujem na omladinskom prvenstvu Srbije. Vodio sam sa poenom prednosti ispred direktnih konkurenata (tri godine starijeg Branislava Nedeljkovića – Cvanje, odnosno dve godine starijeg Srboljuba Tomaševića – Kikija), ali posle žrtve figure zbog lepote, u poslednjem kolu protiv Tomaševića, posle brzopletog i nepreciznog reda poteza, umesto da dobijem, gubim partiju i u tromeču otpadam. Sledeće, 1961. godine, iako sam na prvenstvu kluba (grada) bio drugi iza Šahovića, na omladinskom prvenstvu gubim od direktnog konkurenta Vojislava Đorića, on bez igre remizira sa prijateljem Miodragom Kajganovićem, koga u direktnom susretu ne uspevam da pobedim, pa sam opet zaustavljen. A 1962. je bila ponovljena situacija iz 1961. godine. Iako je Đorić, pobednik omladinskog prvenstva Srbije 1961, imao direktno pravo učešća na prvenstvu 1962, partijac Stojan Vučković – Ane, – kasnije poznati šahovski radnik i sudija na 30 radničkih prvenstava Jugoslavije i Srbije, kao i na svetskim šahovskim Olimpijadama (koga sam rezultatima istisnuo iz standardne ekipe kluba) – menja pravilnik i omogućava Đoriću da igra i na prvenstvu grada. Da li samo zbog priprema za nastupajuće prvenstvo, ili da bi pomogao Kajganoviću da me ponovo eliminiše? Jer i na tom prvenstvu 1962. smo samo nas trojica bili ozbiljni igrači. Iznerviran takvim izmenjenim pravilnikom turnira, pročitanim na samom otvaranju (bez mogućnosti za žalbu i promenu), i usudom – u prvom kolu žreb je odlučio da igram sa Đorićem (!) – forsiram kao i 1961. i gubim partiju. Ipak, Đorić je ispao korektan, igrao je i pobedio i Kajganovića. U direktnom duelu, ovog puta u poslednjem kolu, odlučivalo se ko će otići na prvenstvo Srbije. Moram da pobedim Kajganovića, koji igra čvrsti Karo-kan. Da bih izbegao uprošćavanje pozicije na Sf6 igram Sg3, uz kasniju malu rokadu. Strpljivom igrom, obuzdavajući sebe, uspevam da pobedim u dalekoj završnici, i konačno, iz trećeg pokušaja, odem na omladinsko prvenstvo Srbije.

A tamo, nadmoćno, sa 14 poena iz 16 partija, pobeđujem ispred Vojislava Đorića, Slobodana Gavele, Slobodana Martinovića – Šoće, Miodraga Ostojića – budućeg kardiologa i akademika, Dragoljuba Joksimovića i ostalih učesnika.

Omladinsko prvenstvo Jugoslavije igralo se od 10. do 30. avgusta u Vrnjačkoj Banji. Na krilima mladalačkog zanosa i ljubavi (devojku iz Smedereva upoznao sam tog leta na bazenu u Borjaku), sve mi je polazilo za rukom. Nadmoćno, sa 11,5 poena iz 15 partija, pobeđujem ispred budućih velemajstora, olimpijaca, Albina Planinca, Bojana Kurajice i Miše Cebala, internacionalnih majstora Vojka Musila, Gorana Antunca, Zvonka Meštrovića i Srđana Cvetkovića, ispred četvorostrukog omladinskog prvaka Vojvodine Vladimira Miloševića – budućeg Fide majstora i gastroenterologa, te ostalih talentovanih omladinaca iz bratskih republika. (Omladincima iz Hrvatske nisu bili dovoljni ni prisusvo, ni pomoć, IM Mije Udovčića, da mene, jedinog drugokategornika pored Župskog iz Makedonije, zaustave u pohodu na titulu.)

Pobeda na prvenstvu donela mi je sve pogodnosti o kojima jedan omladinac može da sanja: titulu majstorskog kandidata, jednogodišnju stipendiju, učešće na Seniorskom šampionatu Jugoslavije, učešće u reprezentaciji Jugoslavije u meču sa šahistima SSSR-a, kao i učešće na Omladinskom prvenstvu Sveta u Lenjingradu 1963. godine.

Osamnaesti posleratni Seniorski šampionat Jugoslavije – ujedno kvalifikacije za Zonski turnir – igrao se u 13 kola po švajcarskom sistemu, od 12. do 30. novembra 1962. takođe u Vrnjačkoj Banji. Bilo je nekoliko dana predaha, što je danas nezamislivo. (Naime, sada se uglavnom u 7 dana odigra 9 kola).

Bio sam najmlađi učesnik šampionata, i već u prvom kolu u napadu sam pobedio majstora Mihajla Mihaljčišina, a uskoro remizirao i sa velemajstorom Vasjom Pircem, višestrukim prvakom Jugoslavije. Proveravajući listu učesnika ustanovio sam da nas je od 32 igrača, te daleke 1962. godine, ostalo samo šestorica živih: velemajstor Aleksandar Matanović (rođen 1930), IM Rajko Bogdanović (1931), VM Bruno Parma (1941), VM Dušan Rajković (1942), Marjan Ankerst (1942) i ja, najmlađi, rođen 1945. godine. (I samo smo dvojica još u šahu aktivni, Dušan Rajković i ja.)

Na šampionatu sam bio ushićen atmosferom, susretima sa šahovskim velikanima, novim šahovskim prijateljima, šahovskim partijama, izveštavanjem sa turnira na TV, radiju i u novinama, kao i poznanstvom sa Dragoljubom Janoševićem i Milunkom Lazarević. Ali euforični sjaj oduševljenja na trenutke je narušavao glas upozorenja i otrežnjenja. Glas realnosti da živim u šahovskoj provinciji, i da i pored prikazanog talenta neću imati podršku za rad na šahu iz ŠS Srbije i Jugoslavije. Naime, šahisti su vlastima bili potrebni radi propagande, jer se ubrzano širio i Pokret nesvrstanih, ali iza blještavih kulisa uglavnom su bili prepušteni sami sebi. Osim malobrojnih privilegovanih, sa stalnim zaposlenjem uz omogućavanje odsustva radi igranja šaha, ostali šahisti su zbog privrženosti drevnoj igri podnosili velike žrtve, a za uzvrat nisu imali čak ni zdravstvenu zaštitu. A podrška za napredovanje, i u šahu, kao i u mnogim sferama života, imala je i drugu stranu medalje: svoju moralnu cenu…

* * *

Zahvaljujući mojim pobedama na omladinskim prvenstvima Srbije i Jugoslavije, kao i učešću na seniorskom prvenstvu Jugoslavije, te, 1962. godine, dodeljena mi je Oktobarska sportska nagrada „Oslobođenje grada Niša“. Bio sam na drugom mestu liste nagrađenih, iza trofejnog strelca Ilije Ničića. (Zbog streljaštva i učešća na prvenstvima države, ali i učešća sa reprezentacijom Jugoslavije na balkanskim, mediteranskim i olimpijskim igrama, i normalno, odsustva sa radnog mesta, bio je kažnjavan umanjenjem plate, a 1964. kao VKV stolar i aviostolar, zbog streljaštva, ostao je i bez radnog mesta; ipak, posle intervencije partijskih struktura „sa vrha“, bio je vraćen na posao. Tako se odnosila niška provincijska sredina: nije praštala uspehe pojedinaca, a nije imala ni poštovanja za njihove žrtve, ni saosećanja u teškim okolnostima. Zbog male penzije, da bi preživeo, Ilija Ničić – Čiča je morao, 1997. godine, da spakuje 186 svojih medalja – od kojih 146 zlatnih, kao i pehare, značke i plakete i proda ih za 500 maraka na niškom buvljaku…)

Pošto su te 1962. godine za uspehe niških šahista, osim Žarka Radičevića, priznatog društveno-političkog radnika i privrednika, čuli i drugi ljudi iz partijskih struktura, na šah se više nije gledalo samo kao na dokono gubljenje vremena. Svrstan je i u Nišu u sport, a shvaćeno je da može, i da treba da ima i vaspitno-moralnu ulogu. Dugogodišnji volonterski sekretar šah kluba, Dragoljub Mihajlović zadobija malo bolji tretman u Pionirskom domu u Nišu, gde je radio kao vaspitač. Omogućava mu se da veći fond časova posvećuje šahu, radu sa pionirima i organizaciji takmičenja po školama, kao i rad vikendom sa talentovanim pionirima. Na Prvom pionirskom prvenstvu Jugoslavije, čiji je idejni tvorac i glavni organizator Mihajlović, pioniri iz Niša, Željko Đukić i Vladimir Ivković, osvajaju prva dva mesta.

Posle pobeda Dragutina Šahovića na Omladinskom prvenstvu Srbije 1958, Vojislava Đorića 1961, mene, Slobodana Bojkovića, 1962. na prvenstvu Srbije a zatim i Jugoslavije, zahvaljujući temeljnom trideset trogodišnjem Mihajlovićevom radu sa pionirima – jer pored talenta i rada na šahu, potreban je i rad na razvoju ličnosti – uspehe nastavljaju: Željko Đukić, najtrofejniji Slavoljub Marjanović (četvrto i zatim treće mesto na omladinskim prvenstvima sveta, trostruki omladinski i jednom seniorski prvak Jugoslavije, osvajač bronzane medalje na Olimpijadi 1980), Zoran Ilić, Branimir Maksimović, Suzana Maksimović, i drugi, ovde nepomenuti, budući Fide i međunarodni majstori, da bi se okončali sa Igorom Miladinovićem, omladinskim prvakom sveta 1993. Nedavno, povodom proslave 74 godina postojanja Šahovskog saveza Srbije, Dragoljubu Mihajloviću je u 91. godini života, dodeljeno priznanje – plaketa za doprinos šahu u Srbiji.

* * *

Što se mene tiče, sve dotadašnje uspehe sam uglavnom ostvario samostalno, samouk. Jedino mi je u razvoju pomagao – u analizi, proveri pozicija i nadmetanju – pet godina stariji, od niške sredine neprihvaćen, talentovani buntovni omladinac, Dragutin Šahović, budući prvi velemajstor poreklom iz Niša. U novonastalim okolnostima, posle velikih – za mene vrtoglavih – uspeha u 1962. godini, u mojim mladalačkim očekivanjima nadao sam se da će se nešto promeniti, da će mi se pomoći u pripremama za Omladinsko prvenstvo sveta koje je trebalo da se održi avgusta 1963. u Lenjingradu. Pitam se, da li mi je pomoć uskraćena zbog obelodanjenih događaja u slavljeničkoj Novogodišnjoj noći 1963. godine u Budimpešti, posle naše pobede u dvokružnom meču na 10 tabli protiv omladinske reprezentacije Mađarske? I da li sam jedini na njih ukazao? Jer događaji su odmah zataškani, vođa puta – Žarko Popović – šahovski pregalac iz Novog Sada bio je primoran da ćuti, a podrška za pripreme i razvoj mi je stigla samo u vidu pretplate na „Šahmatni biletin“.

A evo šta je tadašnji i višegodišnji selektor omladinaca, IM Nikola Karaklajić, kapiten reprezentacije u Budimpešti, u Jugoslovenskom šahovskom glasniku 1/1963, posle pobede u meču, napisao o meni: „Za koga (Bojkovića – S.B.) smo želeli da postigne sjajan rezultat već i zbog toga što će biti naš predstavnik na Omladinskom prvenstvu sveta. Mećutim, igrao je nesigurno, pa je izgubio partiju koju je mogao dobiti u nekoliko poteza. Zato ostaje naš zadatak da Bojkoviću pružimo mogućnost da se što bolje pripremi, uključujući tu i eventualnu promenu repertoara otvaranja, a svakako temeljnije poznavanje završnica.“

Nažalost, uprkos slatkorečivih obećanja velikog znalca završnica, nisu mi pozajmljene kultne Fajnove završnice, a nisam imao čak ni jedan čas konsultacija o repertoaru otvaranja, popunjavanju „rupa“ u strategiji, kao i u tretiranju središnjica i završnica?!

Evo i viđenja IM Vladimira Vukovića, iznetog u JŠG 7/1963 posle meča Jugoslavija – SSSR u Rijeci: „Naši omladinci (Bojković, Kurajica i Nemet) možda i nisu zaostajali za njima (Omladinska trojka, … Vitolinš, Zaharov, Ceškovski … apsolutno „prva garnitura“ SSSR-a – V.V.) po talentu, ali svakako po upornosti naročito u konačnici. […] Čini se po svemu da je u pravu velemajstor Udovčić koji je u „JŠG“ prošle godine utvrdio da mi imamo niz odličnih talenata među omladincima, tražeći ujedno da se sa njima ozbiljno radi. Ovo potonje je, čini se, izostalo i zbog toga su naši omladinci u meču ispoljili neke gotovo početničke slabosti u osnovnim načelima psihologije borbe i u vođenju igre u konačnicama.“ (Bojković sa osvojenih 2,5 poena iz 5 partija, i Nemet i Kurajica sa 1,5 poenom iz 7 partija. – S.B.)

Pa ipak, da li i zbog mojih neočekivanih, šokantnih, pobeda u prva dva kola protiv sovjetskih omladinaca Alvisa Vitolinša i Aleksandra Zaharova u meču SSSR – Jugoslavija u Rijeci juna 1963, povrh dva poraza poznatog velemajstora Lajoša Portiša protiv rumunskog omladinca Florina Georgijua u dvokružnom meču Mađarska – Rumunija, tek Rusi su neočekivano otkazali organizaciju Omladinskog prvenstva sveta. (Uvideli su, valjda, da njihovi omladinci nemaju šanse za pobedu na Prvenstvu?) Jugoslaviji je već bila poverena organizacija Studentske olimpijade jula u Budvi, kao i Ženske olimpijade septembra u Splitu, pa se prihvatila organizacije i VII Omladinskog prvenstva sveta. Tako je učešće naknadno omogućeno Bojanu Kurajici i Vojku Musilu.

Usled zauzetosti malobrojnih šahista, zaposlenih u šahovskim savezima Srbije i Jugoslavije, organizacijom još jednog turnira, a možda i zbog ukazanih i obelodanjenih činjenica (događaja u Novogodišnjoj noći u Budimpešti) i drugih okolnosti, ispalo je da ni u svojoj zemlji, na važnom takmičenju u Vrnjačkoj Banji, nisam imao podršku ni sekundanta (a kamoli trenera). [Zvanično, na papiru, bila su za vreme takmičenja u Vrnjačkoj Banji trojica sekundanata: za mene – selektor omladinaca Nikola Karaklajić – umesto mog nesuđenog sekundanta u Lenjingradu, poznatog teoretičara, majstora Vladimira Sokolova; za Bojana Kurajicu i za Vojka Musila. Samo Kurajica je odlazio na pripreme kod Vladimira Sokolova koji je sa njim uglavnom stalno radio (za mene i Musila Sokolov nije bio zadužen, mada su nam repertoari otvaranja u mnogim delovima bili slični sa Kurajičinim, i prisustvo bi nam koristilo!). Musil je samo par puta bio na pripremama kod Božidara Đuraševića (razlikovali su im se repertoari otvaranja), a mislim da ni turnirske partije nisu analizirali.]

Selektor Nikola Karaklajić je u jutarnjim časovima kratkotrajno svraćao u naš omladinski apartman u hotelu Sloboda (u početku prvenstva češće), i tada praktično nije imao vremena da zajednički analiziramo ni odigrane partije i ključne pozicije, što je i iz današnjeg ugla gledanja, za mene, a verujem i čitaoce, nezamislivo i neverovatno. A ja, psihički i fizički načet posle nerealizovane materijalne prednosti protiv Kurajice u prvom kolu finala (nadigrao sam ga u otvaranju sicilijanke uprkos pomoći teoretičara Sokolova), i posle sledeća tri remija (bez pobede, što mi se do tada nije dešavalo), i bez sekundanta… bez pomoći bilo koga od starijih, zatečen ponudom remija od strane favorita IM Florina Georgijua i njegovog sekundanta (iako je Georgiu zaostajao pola poena iza prvoplasiranog Mihaela Janate?!) – a uoči za mene ključne partije sa njim u petom kolu, gde mi je samo pobeda omogućavala ostanak u trci za vrh – postupam nerazumno, saglasno svom karakteru… tokom igre ne koristim ukazane šanse, i gubim. Sam, bez prijateljskog saveta od starijih i iskusnijih prisutnih šahovskih kolega, poražen sam i u poslednjim partijama prvenstva (uprkos izglednim pozicijama u 7. i 8. partiji finala protiv Tan Liana i Vesterinena, što je rezultiralo grubom greškom u 23. potezu u poslednjoj partiji protiv Janate). Bez ikakve podrške u kritičnim trenucima, iscrpljen stresnim situacijama, mentalno slomljen, turnir sam završio na desetom, poslednjem mestu u finalnoj grupi.

A o tome, jedan od sekundanata – IM Božidar Đurašević – u komentaru sa prvenstva, JŠG 10-11/1963, o meni piše: „Bojković je razočarao. Posle prodorne igre u predtakmičenju nije se moglo pomišljati da će naš predstavnik zauzeti poslednje mesto. On je kao i Kurajica talentovan, ali teško podnosi poraze i brzo se deprimira te posle prvih neuspeha upravo igra sa pola snage. Inače dobar je teoretičar i u nekoliko partija uspešno je odigrao otvaranja i pokazao izvesne teorijske novosti.“ (Pomenute „teorijske novosti“ u otvaranjima rezultat su pretplate na „Šahmatni biletin“, sopstvenih analiza i hrabrosti da se upuštam u aktuelne varijante – komentar Bojkovića.)

(nastaviće se)

(Preneseno sa Večitog šaha Vladice Andrejića)

One thought on “FM Slobodan Bojković: SEĆANjA uz priče o jednoj varijanti Karo-Kana”

Comments are closed.