Značajno priznanje dodeljeno Dragoljubu Mihajloviću

Postoje ljudi koji kroz život koračaju tiho, nečujnim koracima, i tokom njihove karijere čini se da je njihov rad sasvim običan, nevažan, pa i nepotreban. Tek kada njihov rad iz nekog razloga  prestane, kada se malo odmaknemo (po onom Njegoševom: „Ko na brdu bar i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom…“), polako uviđamo značaj i vrednost takvih ljudi.

Jedan od takvih tihih i nenametljivih ljudi (po Aleksandru Ivanoviću “ljudi sjenke”), kada govorimo o šahu u Nišu (i više od toga, u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji) je svakako junak ovog skromnog teksta, Dragoljub M. Mihajlović. On je davne 1993 godine otišao u zasluženu penziju, ali ono što je tokom svoje karijere uradio za šah u Nišu, Južnoj Srbiji, Srbiji i Jugoslaviji je za duboko poštovanje i divljenje. Toliko zadivljuće, da ga se, mimo našeg dobro znanog srpskog običaja da često zaboravljamo veličine, Šahovski savez Srbije “setio“, i na svojoj svečanoj sednici povodom 74 godina svog postojanja, dodelio nagradu za doprinos šahu u Srbiji. Ovo je dobar povod da se prisetimo ovog skromnog pregaoca šaha,  da se podsetimo obima njegovog rada, i da mu na taj način uveličamo slavlje, i kažemo jedno veliko hvala.

Dragoljub M. Mihajović je rođen u Bitolju, 1932 godine, od oca Miodraga (rodjenog Nišlije) i majke Radmile. Otac Miodrag je bio pravoslavni sveštenik, i kako je studije Teologije završio na tada prestižnom teoloskom fakultetu u Bitolju, tamo je i našao svoje prvo zapošljenje. U tom orijentalnom makedonskom gradiću, Dragoljub je proveo svoje prve tri godine života, i od 1935.te godine, živi u Nišu, i svoju sudbinu vezuje za ovaj grad. Živi životom svog grada, proživljava i lepe i ružne dogadjaje u ovom gradu (tako, na primer preživljava dva bombardovanja svog grada: ono prvo, savezničko, 1944.te godine, i ono drugo, 1999.te godine). U ovom gradu se školuje, završava Višu pedagošku školu, smer nastavnik istorije i geografije. Jednog dana kada je imao dvanaest godina, njegov prijatelj Sreten Sokolov ga upoznaje sa pravilima šaha, i od tada pa do danas, opčinjen drevnom igrom, Dragoljub ne prestaje da se druži sa njom.

Otac je dva sina, jedan živi u Nišu a drugi je Doktor Elektronike i svoju sreću je našao u Velikoj Britaniji. Supruga, Miroslava Mihajlović, preminula pre nekoliko godina, uvek ga je podržavala u svemu sto je šah od njega zahtevao. Dragoljub, čovek višestranih talenata, prižio je šahu svoju dušu i iskazao se  u više oblasti. Bio je pre svega aktivan igrač, onda veoma uspešan sudija, organizator, učitelj šaha, prevodilac i izdavač šahovske literature….

Kao aktivan igrač, Dragoljub Mihajlović je došao do titule majstorskog kandidata (treba napomenuti da je u to vreme to bila respektabilna titula). Tri puta se okitio naslovom prvaka Niša i jednom je bio prvak kluba. Za svoj klub igrao je 350 zvaničnih partija, što predstavlja svojevrstan rekord. Svojim najvećim uspehom smatra rezultat na polufinalu uže Srbije u Smederevskoj Palanci, kada se kvalifikovao  za finale prvenstva Srbije. Finale je bilo održano u  Kraljevu  i osvojio je respektabilno  7 mesto, iza Ostojića (koji je kasnije postao velemajstor) i Tome Rakića (kasnije postao internacionalni majstor). Kao vojnik, učestvovao je na polufinalnom prvenstvu BIH, i kvalifikovao se za finale, koje nije igrao zbog vojničkih obaveza. Treba spomenuti da se Mihajlović sa zadovoljstvom priseća i simultanke, kada je remizirao sa Petrosjanom.

Pored aktivnog učestvovanja na turnirima, Mihajlović je bio 15 godina sekretar kluba, i za to vreme organizovao je, pored ostalog, i 15 prvenstava Niša.

Mihajlović se dokazao i kao vrstan sudija. Sudijsku karijeru započeo je 1963. godine, kada je položio za klupskog sudiju u Nišu, a republički sudija je postao 1965. u Beogradu. Savezni sudija je postao 1972. godine u Vrnjačkoj banji (tada je bio jedini sudija sa ovim zvanjem u Nišu), dok se najvišim sudijskum zvanjem – Međunarodni sudija FIDE – okitio 1977 godine, kada mu je FIDE dodelila ovo zvanje na svom redovnom kongresu u San Huanu (Portoriko). Sudio je takmičenja od najnižeg ranga do onih najviših: do mečeva kandidata. Spisak mečeva i turnira koje je sudio je preveliki, tako da ćemo da se ograničimo samo najznačajnijim: sudio je 5 takmičenja FIDE (3 Olimpijade: u Skoplju 1972, u Solunu 1984 i Novom sadu 1990. godine, Zonski turnir za šahistkinje u Ćupriji 1981 godine, i meč kandidatkinja za titulu prvaka sveta izmedju Nane Joseliani i Žuže Vereci, u Donjem Milanovcu 1984. godine), sudio je 7 velemajstorskih turnira u Nišu, ženski šampionat Jugoslavije u Arandjelovcu, kao i meč slepih šahista SSSR-Jugoslavija. I kao sudija pokazivao je svoj karakter i bio tih i nenametljiv. Pokazivao je zavidno poznavanje pravila igre, i dobro je razumeo potrebe šahista.

Kako je njegova posleratna generacija oskudevala u šahovskoj literaturi, Mihajlović je duboko razumeo znacaj kvalitetne literature kako za napredak igrača, tako i za čuvanje i širenje informacija (hronike).

Napisao je 4 knjige, uglavnom hronike, u kojima se bavio rezultatima Niških šahista. Kako je po zanimanju istoričar, duboko je razumeo značaj arhivskog materijala za istoriju, i napisao je knjigu pod nazivom Niški šahovski klub 1944-1969, koja je objavljena 1971 godine u Nišu. U tri knjige objavio je sve najznačajnije rezultate pionira od 1960 do 1992.godine:

– Decenija pionirskog šaha u Nišu 1960-1970,

– Decenija pinirskog šaha u Nišu 1971-1980 godine, i

– Decenija pionirskog šaha u Nišu 1981-1992 godine. Sve ove knjige imaju neprocenjiv značaj za istoriju niškog šaha.

Kako dobro govori ruski jezik i poseduje zavidnu šahovsku bibilioteku, Mihajlović se okušao i kao prevodilac šahovske literature. U ovoj oblasti, Mihajlović je ostavio dubok trag, i  svakako je najznačajniji prevodilac šahovske literature u Južnoj Srbiji. Mnogi poznati šahisti su učili šahovsku premudrost iz njegovih prevoda. Izdavačku delatnost je započeo 1966. godine, kada je objavio svoju prvu prevedenu knjigu sa ruskog,  Kombinacije i zamke u otvaranju (autor B. S.Vajnštejn). Knjiga je doživela potpuni uspeh i doživela još dva izdanja: 1969 i 1987 u Zagrebu (izdavač je bio tada respektabilna Šahovska naklada). Naredna knjiga je bila Kombinacije u središnjici (autor Bondarevski I. Z.), izdavač je bio Sportska knjiga. I ova knjiga je doživela tri izdanja: 1969, 1975, 1984. Sledeća knjiga koju je objavio bila je Šah zanimljiva igra (Panov, V. N.) u sopstvenom izdanju, 1970. godine u  Nišu, kao i značajnu knjigu  O psihologiji šahovskog stvaralaštva (Krogijus N. V.)  1973 Niš, a i ova knjiga je doživela uspeh na tržištu i doživela još dva izdanja:  Sportska knjiga Beograd, 1981 i 2005 godine. Sledeća knjiga koju je preveo bila je Laboratorija šahiste (Suetin A.S.), u sopstvenom izdanju, 1980. godine u Nišu. Zajedno sa Dušanom Kojićem izdaje jednu od najznačajnijih knjiga svih vremena,  Moj sistem u praksi (Moj system je takodje preveo, ali nikada nije objavio prevod, obzirom da je Dušan Kojić već bio objavio sopstveni prevod). Devedesetih godina prošlog veka  prevodi dve značajne knjige Romanovskog: Središnjica Kombinacija i Središnjica plan. Nakon toga, objavljuje značajne knjige Aljehina: Njujorški turniri 1924 i 1927 u jednoj knjizi. Poslednje dve knjige koje je objavio bile su Ocena pozicije (Lisenko), i Remi (Verhovski, L. S.). Takodje ima i 4 prevedene knjige koje do sada nije štampao: Međunarodni turnir velemajstora 1953 (antologijsku knjigu Bronštejna),  Pešačke završnice (Averbah), Estetika saha (Linder), kao i jednu od najvrednijih knjiga Petrosjan-Spasski 1969, (Bondarevski, Boleslavski). Prava je šteta da se nije našao izdavač za ova vrhunska ostvarenja. Mihajlović je pažljivo birao literaturu koju je prevodio, i može da se kaže da nije imao ni jedan promašaj: sve ove knjige su, zbog njihove vrednosti, lako nalazile put do čitalaca. Takođe, zbog svog prirodnog osećaja za jezik, kao i nesumnjivog obrazovanja, njegovi prevodi pogađaju suštinu, rečenice jasne i jednostavne, bez nepotrebnog kitnjastog stila, pravo su zadovoljstvo za čitaoce.

I sve ovo do sada navedeno nije i najvažnije što je Mihajlović uradio za šah. Najveći Mihajlovićev doprinos je u organizaciji, razvoju i širenju pionirskog šaha u Nišu. Kao pedagog, radio je u Pionirskom domu Stanko Paunović i od 1960 godine organizovao pionirska prvenstva Niša, zaključno sa 1992.godinom. Svojom duboko istoričnom svešću, sačuvao je sve tabele svih turnira koje je organizovao i objavio ih u svojim gore spomenutim Hronikama. Idejni je tvorac i organizator pionirskih prvenstava Srbije i Jugoslavije, kako pojedinačnih tako i ekipnih. Takođe je organizovao i vodio pionirsku školu šaha u Pionirskom domu Stanko Paunović. Njegovi učenici su postajali velemajstori, internacionalni majstori, majstori, pobednici raznih turnira, od omladinskog prvenstva sveta, preko šampionata Jugoslavije, do najrazličitijih otvorenih turnira. Oni koji nisu napredovali u šahu, postajali su poštovani građani sveta (ambasadori, profesori, lekari….) i čuvaju uspomenu na svoju dečačku ljubav, na šah i svog učitelja šaha Dragoljuba Mihajlovića.

Mihajlović živi svoje penzionerske dane u Nišu i, naravno, prati i dalje šahovska dogadjanja. Poželimo mu dug zivot, sreću i zdravlje.

                                                                                                                         IM Petronijević Zoran, prof.