O psihologiji i umetnosti šahovske igre – život i psihobiografija Roberta – Bobija Fišera – nepobeđenog šampiona sveta (11. nastavak)

Bobi postaje internacionalni majstor 1957, a sveamerički šampion i najmlađi velemajstor na svetu, pre navršenih 15 godina. Time se učvršćuje njegova uloga odabranog proroka. On je poslat na zemlju da bi ljude naučio, a to ne radi niko bolje od njega.

Još jedan detalj je vrio bitan. Bobi Fišer raste u atmosferi hladnog rata, sukoba između velesila Rusije i Amerike. Rusi, koji su do njegove pojave na međunarodnoj areni, bili nepobedivi, iznenada stiču opasnog protivnika. Još 1962. tokom mečeva kandidata u Kirasau, na kojima je učestvovalo pet sovjetskih velemajstora, Fišer protestuje zbog „teorije zavere“ koju su navodno inicirali ruski velemajstori, dogovarajući međusobno ishode sopst­venih partija. To je bio još jedan od inicijalnih okidača za Bobija Fišera da preuzme ulogu Don Kihota. Tu njegovu ulogu potencira i američka javnost. Bobi je odabran za osvetnika i konkvistadora šahovske terra incognitae za Ameriku, zemlju u kojoj se od sportova i dan-danas pretežno konzumiraju američki fudbal, bejzbol i košarka. Igra koja ima atribute nauke, sporta, umetnosti, postaje poprište još jednog manihejskog sukoba. A Bobi je i više nego potkrepljen u ovoj borbi (on dobija i materijalnu i finansijsku podršku od američkog šahovskog saveza, što je do tada bilo gotovo nezamislivo). I američka nacija posredstvom „bihejvioralnih“ potkrepljenja (štampa, tele­vizija) i imprintinga biva upoznata sa ovom borbom Davida i Golijata (mada je Fišer za sebe smatrao da je u toj istorijskoj priči i epu Golijat).

Fišer je ipak svestan svega što se oko njega događa i neposredno pred meč u Rejkjaviku on kaže (cit. po Karaklajiću, 2002): „Amerikanci zaista ne znaju mnogo o šahu. Oni vole samo pobednike. SAD nisu zemlja kul­ture. Amerikanci vole da se ukopaju ispred TV ekrana ne želeći nikakav intelektualni napor. Ako pobedim Spaskog onda će imati više razumevanja za šah. Predsednik Nikson mi je poslao poruku u kojoj kaže da me cela nacija podržava…“ Čak je i državni sekretar Henri Kisindžer, koji je za sebe tvrdio da jedva zna šahovska pravila, molio Bobija da ne napušta poprište bitke nakon dve izgubljene partije i time dovede u pitanje kredibilitet ce­lokupne nacije, čiji je on reprezent, pred sudom svetskog, a posebno ruskog javnog mnjenja.

Ni zvanična crkva nije ostala indiferentna. U jednom malom američkom gradu tek postavljeni sveštenik je u svojoj pristupnoj besedi osudio jedan od sedarn smrtnih Fišerovih grehova zbog gramzivosti za novcem, a nije zaobišao ni Spaskog kjem je pripisao srdžbu zbog Fišerovih postupaka. Šah je stavljen pred sud inkvizicije, prokazan. Ali, zar i to ne govori o njegovoj ogromnoj važnosti za život smrtnika.

Amerika koja je zaostala u svemirskoj borbi sa Rusima, pokušava preko jednog čoveka da se osveti i preuzme supremaciju, koliko kognitivno-intelektu­alnu toliko i emocionalnu. Fišer pobeđuje sa katastrofalnim razlikama jednog za drugim svoje protivnike (Larsen 6:0, Tajmanov 6:0, Petrosjan 5:1 u pobedama). Nakon meča sa Fišerom koji je izgubio, Petrosjan iznosi sledeća zapažanja*i: „Fišer igra naravno vrlo dobro i on je u stanju da porazi bilo kojeg šahistu. Opasnost se povećava tim više što Fišer predstavlja, na neki način, zaštitni znak zapadnih šahista i zapadne šahovske javnosti… Odjednom se pojavljuje Fišer kao oponent ruskoj šahovskoj školi i opšte simpatije su na njegovoj strani. Treba pomenuti i gospodina Edmondsona (menadžer i pratilac Bobija Fišera, prim. aut.)… Edmondson se izborio da šahisti koji idu u Evropu na turnire dobijaju određene sume novca, čega ranije nije bilo… Fišer je postao sadašnjim Fišerom zahvaljujući u velikoj meri postojanju pored njega jedne tako jake figure kao što je Edmondson.“

Celokupni svet, ne samo šahovski, zadivljen je. Više nema nepobedivih. Fišer se ne ustručava da kaže u javnosti ko je najjači. Njegovi odgovori više nisu lapidami, on ne krije da je više nego svestan svoje šahovske supremacije.

Sve ono što je Tartakover još 1924. u svom članku „U čemu se sastoji šahovska snaga“*2 govorio o šahovskoj tehnici smatrajući da je ona u direktnoj zavisnosti od snage igrača, vidi se sada u kristalnoj i esencijalnoj formi kod Fišera. Tartakover u pomenutom članku piše: „Veliku ulogu u ispoljavanju šahovske snage igra voljni princip, pri čemu su za postizanje uspeha naročito važni takvi kvaliteti, kao hladnokrvno sprovođenje svog plana, uporna orga­nizacija odbrane, blagovremeno opažanje prelomnog trenutka.“ Kada su Fišera jednom upitali nije li on pronašao neki ranije nepoznati način igre, on je od­govorio: „Ne, stvar je pre svega u greškama koje je napravio poraženi. Ja sam samo to uspešno iskoristio.“ Ove reči još jednom govore u prilog univerzalnog dinamizma Fišerovog stila igre.

Kakve su zapravo osobenosti stila američkog velemajstora (pokušaćemo da opis ovih karakteristika prilagodimo stilu i strukturi teksta koji pretpostav­lja i zainteresovane čitaoce koji nisu upućeni u finese šahovske igre). Fišer poseduje savršenu tehniku i upornost u realizovanju sitnih prednosti (šahisti ovaj stil slikovito nazivaju „ceđenje suve drenovine“). Pragmatičan je u svo­joj igri i poštuje principe klasičnog pozicionog šaha. Ume da, u zavisnosti od psiholoških i tehničkih karakteristika protivnika (iako smo pomenuli da je Fišer šahovski „maksimalista“), nametne raznovrsnu i komplikovanu, ili pravolinijsku i jednostavnu igru. Protivniku nameće stalno probleme, koristeći prednost prvog poteza belim figurama, dok crnim figurama često teži dvoseklim i oštrim pozicijama. Sve u svemu, Fišer sprovodi uvek jasne strategijske planove, ima odličnu intuiciju i pregled igre (doskoro se sma­tralo da je upravo spacijalna orijentacija ta koja favorizuje muške u odnosu na ženske šahiste), ali i brzinu računanja varijanti, izbegava sve ono što je iracionalno i maksimalno koristi greške protivnika. Fišer je predstavnik stroge klasične škole, uz izuzetnu stvaralačku energiju i genijalnu sposobnost da razgara plamen početne inicijative*3

*1(Petrosjan T, Šahovske lekcije, Caissa Commerce, Beograd, 1998)

*2(Šah u SSSR, br. 4, 1919)

*3(Bjelica D, Fišer protiv Petrosjana i Spaskog, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972)