Bobi postaje internacionalni majstor 1957, a sveamerički šampion i najmlađi velemajstor na svetu, pre navršenih 15 godina. Time se učvršćuje njegova uloga odabranog proroka. On je poslat na zemlju da bi ljude naučio, a to ne radi niko bolje od njega.
Još jedan detalj je vrio bitan. Bobi Fišer raste u atmosferi hladnog rata, sukoba između velesila Rusije i Amerike. Rusi, koji su do njegove pojave na međunarodnoj areni, bili nepobedivi, iznenada stiču opasnog protivnika. Još 1962. tokom mečeva kandidata u Kirasau, na kojima je učestvovalo pet sovjetskih velemajstora, Fišer protestuje zbog „teorije zavere“ koju su navodno inicirali ruski velemajstori, dogovarajući međusobno ishode sopstvenih partija. To je bio još jedan od inicijalnih okidača za Bobija Fišera da preuzme ulogu Don Kihota. Tu njegovu ulogu potencira i američka javnost. Bobi je odabran za osvetnika i konkvistadora šahovske terra incognitae za Ameriku, zemlju u kojoj se od sportova i dan-danas pretežno konzumiraju američki fudbal, bejzbol i košarka. Igra koja ima atribute nauke, sporta, umetnosti, postaje poprište još jednog manihejskog sukoba. A Bobi je i više nego potkrepljen u ovoj borbi (on dobija i materijalnu i finansijsku podršku od američkog šahovskog saveza, što je do tada bilo gotovo nezamislivo). I američka nacija posredstvom „bihejvioralnih“ potkrepljenja (štampa, televizija) i imprintinga biva upoznata sa ovom borbom Davida i Golijata (mada je Fišer za sebe smatrao da je u toj istorijskoj priči i epu Golijat).
Fišer je ipak svestan svega što se oko njega događa i neposredno pred meč u Rejkjaviku on kaže (cit. po Karaklajiću, 2002): „Amerikanci zaista ne znaju mnogo o šahu. Oni vole samo pobednike. SAD nisu zemlja kulture. Amerikanci vole da se ukopaju ispred TV ekrana ne želeći nikakav intelektualni napor. Ako pobedim Spaskog onda će imati više razumevanja za šah. Predsednik Nikson mi je poslao poruku u kojoj kaže da me cela nacija podržava…“ Čak je i državni sekretar Henri Kisindžer, koji je za sebe tvrdio da jedva zna šahovska pravila, molio Bobija da ne napušta poprište bitke nakon dve izgubljene partije i time dovede u pitanje kredibilitet celokupne nacije, čiji je on reprezent, pred sudom svetskog, a posebno ruskog javnog mnjenja.
Ni zvanična crkva nije ostala indiferentna. U jednom malom američkom gradu tek postavljeni sveštenik je u svojoj pristupnoj besedi osudio jedan od sedarn smrtnih Fišerovih grehova zbog gramzivosti za novcem, a nije zaobišao ni Spaskog kjem je pripisao srdžbu zbog Fišerovih postupaka. Šah je stavljen pred sud inkvizicije, prokazan. Ali, zar i to ne govori o njegovoj ogromnoj važnosti za život smrtnika.
Amerika koja je zaostala u svemirskoj borbi sa Rusima, pokušava preko jednog čoveka da se osveti i preuzme supremaciju, koliko kognitivno-intelektualnu toliko i emocionalnu. Fišer pobeđuje sa katastrofalnim razlikama jednog za drugim svoje protivnike (Larsen 6:0, Tajmanov 6:0, Petrosjan 5:1 u pobedama). Nakon meča sa Fišerom koji je izgubio, Petrosjan iznosi sledeća zapažanja*i: „Fišer igra naravno vrlo dobro i on je u stanju da porazi bilo kojeg šahistu. Opasnost se povećava tim više što Fišer predstavlja, na neki način, zaštitni znak zapadnih šahista i zapadne šahovske javnosti… Odjednom se pojavljuje Fišer kao oponent ruskoj šahovskoj školi i opšte simpatije su na njegovoj strani. Treba pomenuti i gospodina Edmondsona (menadžer i pratilac Bobija Fišera, prim. aut.)… Edmondson se izborio da šahisti koji idu u Evropu na turnire dobijaju određene sume novca, čega ranije nije bilo… Fišer je postao sadašnjim Fišerom zahvaljujući u velikoj meri postojanju pored njega jedne tako jake figure kao što je Edmondson.“
Celokupni svet, ne samo šahovski, zadivljen je. Više nema nepobedivih. Fišer se ne ustručava da kaže u javnosti ko je najjači. Njegovi odgovori više nisu lapidami, on ne krije da je više nego svestan svoje šahovske supremacije.
Sve ono što je Tartakover još 1924. u svom članku „U čemu se sastoji šahovska snaga“*2 govorio o šahovskoj tehnici smatrajući da je ona u direktnoj zavisnosti od snage igrača, vidi se sada u kristalnoj i esencijalnoj formi kod Fišera. Tartakover u pomenutom članku piše: „Veliku ulogu u ispoljavanju šahovske snage igra voljni princip, pri čemu su za postizanje uspeha naročito važni takvi kvaliteti, kao hladnokrvno sprovođenje svog plana, uporna organizacija odbrane, blagovremeno opažanje prelomnog trenutka.“ Kada su Fišera jednom upitali nije li on pronašao neki ranije nepoznati način igre, on je odgovorio: „Ne, stvar je pre svega u greškama koje je napravio poraženi. Ja sam samo to uspešno iskoristio.“ Ove reči još jednom govore u prilog univerzalnog dinamizma Fišerovog stila igre.
Kakve su zapravo osobenosti stila američkog velemajstora (pokušaćemo da opis ovih karakteristika prilagodimo stilu i strukturi teksta koji pretpostavlja i zainteresovane čitaoce koji nisu upućeni u finese šahovske igre). Fišer poseduje savršenu tehniku i upornost u realizovanju sitnih prednosti (šahisti ovaj stil slikovito nazivaju „ceđenje suve drenovine“). Pragmatičan je u svojoj igri i poštuje principe klasičnog pozicionog šaha. Ume da, u zavisnosti od psiholoških i tehničkih karakteristika protivnika (iako smo pomenuli da je Fišer šahovski „maksimalista“), nametne raznovrsnu i komplikovanu, ili pravolinijsku i jednostavnu igru. Protivniku nameće stalno probleme, koristeći prednost prvog poteza belim figurama, dok crnim figurama često teži dvoseklim i oštrim pozicijama. Sve u svemu, Fišer sprovodi uvek jasne strategijske planove, ima odličnu intuiciju i pregled igre (doskoro se smatralo da je upravo spacijalna orijentacija ta koja favorizuje muške u odnosu na ženske šahiste), ali i brzinu računanja varijanti, izbegava sve ono što je iracionalno i maksimalno koristi greške protivnika. Fišer je predstavnik stroge klasične škole, uz izuzetnu stvaralačku energiju i genijalnu sposobnost da razgara plamen početne inicijative*3
*1(Petrosjan T, Šahovske lekcije, Caissa Commerce, Beograd, 1998)
*2(Šah u SSSR, br. 4, 1919)
*3(Bjelica D, Fišer protiv Petrosjana i Spaskog, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972)