Piše: Dmitry Kryakvin
25. marta 2022
Hotel, u kome su živele zvijezde domaćeg šaha, planuo je zbog zaboravnosti jednog od učesnika takmičenja.
Ruski šahisti jedni su od rijetkih domaćih sportista koji mogu da učestvuju na međunarodnim takmičenjima, iako u neutralnom statusu. Sada Andrei Esipenko, Daniil Dubov, Nikita Vitiugov, Alexander Predke, Grigory Oparin igraju u završnoj berlinskoj fazi FIDE Grand Prixa, a neki naši igrači će čak moći da učestvuju i na Evropskom prvenstvu (Slovenija) koje počinje za koji dan. Ali ukupne perspektive ipak su vrlo sumorne.
Na sreću, najveći turnir ruskog kalendara održaće se već u maju – hotel „Žemčužina“ u Sočiju biće domaćin nacionalnog ekipnog prvenstva, na kojem će u trenutnoj situaciji sigurno učestvovati sve najbolje snage. Na kraju krajeva, nemaju prave alternative. Da, i „Biser“ je takva šahovska relikvija. Još od sovjetskih vremena ovdje se održavaju legendarni Memorijali Mihaila Čigorina na kojima su učestvovali svjetski prvaci Vasilij Smislov, Mihail Talj, Boris Spaski i druge zvijezde sovjetskog i inostranog šaha. Uznemirujućih 90-ih šahovske veze su prekinute, ali se od 2016. crno-bijela igra vratila na obale Sočija.
I lokalni stariji ljudi počeli su se prisjećati prošlih legendi. Ovdje je, kažu, sjajni Talj šetao i igrao blic sa slučajnim prolaznikom, a ovdje je Spaski bio jako ljubazan sa dvije blistave plavuše. Ali ništa manje mjesto u folkloru šahista ne zauzima poznati požar koji je gotovo uništio “Primorsku” uz “Žemčužinu”. Ispostavilo se da šahisti nisu izabrali najsigurniji godišnji odmor.
BORIS SPASSKY
***
Dakle, u sovjetsko vrijeme “Žemčužinu” se smatrala jednim od najzboljih hotela na čitavoj obali. Možda čak i najprestižnijim. Tamo još nisu izgrađeni svakakvi „Hajati“ sa pet zvjezdica, pa obični smrtnici nisu mogli da uđu u „Biser“. Tamo su mogli da uđu uglavnom partijski lideri visokog nivoa, a nešto kasnije i predstavnici ilegalne sfere aktivnosti sovjetskih građana, koji su uplaćivali astronomske iznose na „crnu kasu“ i igrali nezvanična prvenstva SSSR-a u Sočiju, ali ne u šahu, već u kartaškim igrama. I bilo je dovoljno kriminala.
Ali u isto vrijeme, Šahovski savez RSFSR-a, zahvaljujući energiji svog izvršnog sekretara Vere Tihomirove, podršci kubanskog političkog teškaša, velikog prijatelja Leonida Brežnjeva Sergeja Medunova i organizacijskim sposobnostima lokalnog direktora takmičenja Jurija Lobanova, održao najveći međunarodni turnir sa zvjezdanom postavom u „Žemčužini“ – to je bilo gotovo jedino mjesto u Sovjetskom Savezu gdje je bilo moguće ispuniti titulu međunarodnog velemajstora. To je imalo ogromnu težinu, jer je za osvajanje ove titule bilo potrebno preteći živuće svjetske prvake na prvenstvu SSSR-a, kojima ova okolnost nikako ne bi bila prijatna.
Naravno, čak ni politička volja Medunova nije bila dovoljna da primi kompletan sudački tim, sve učesnike, sve predstavnike saveza i organizatore u „Žemčužini“. Tamo su bile smještene samo superzvijezde ili počasni gosti poput šahovskog kosmonauta Vitalija Sevostjanova. Onog istog, čiji se lik u filmu „Svjetski prvak“ pojavio niotkuda i odveo Karpova na košarku prije odlučujuće partije Korčnojem.
Ostali su živjeli u nelošem hotelu „Primorskaya“ (sada hotel „Marins Park“) sa pristojne četiri zvjezdice. Talj je, naprotiv, više volio Primorsku kako se naveče ne bi odvojio od ekipe u restoranu: genije iz Rige obožavao je bučno večernje šareno društvo za banketnim stolom. A u pretencioznom tada „Biseru“ bila je rezervisana ogromna koncertna dvorana, i u njoj se održavao i sam turnir.
Šefica ruskog šaha sovjetskog doba Vera Tihomirova rođena je u Rostovu na Donu. I njen tim koji je organizovao turnir u znak sjećanja na Čigorina tradicionalno je uključivao njene sunarodnike. To su bili počasni sudija SSSR-a Aron Bogatin, otac sadašnjeg predsednika FIDE Vladimira Dvorkoviča i Leonid Budkov, direktor gradskog šahovskog kluba Rostov. Leonid Fedorovič je prošao kroz Veliki domovinski rat, imao je gomilu vojnih ordena i uživao je veliko poštovanje.
Budkov je imao dosta prednosti, a među njegovim nedostacima mogao se izdvojiti samo jedan, što nije ni nedostatak. Leonid Fedorovič se s pravom smatrao veoma mladim čovjekom u srcu. I svako novo proljeće ga je inspirisalo, transformisalo, budivši u direktoru onog hrabrog zgodnog mladića, od kojeg su poludjele sve sestre u bolnici.
Jednog dana, kada se završilo kolo Čigorinovog memorijala, nastupila je očaravajuća veče u Sočiju. Topli, sumrak spustio se na more, a u međuvremenu, u „Žemčužini“, sve je bilo pripremljeno za sledeće kolo – raširili su formulare, preuredili tablice sa imenima slavnih velemajstora, unijeli jedinice, nule i polovine u turnirsku tabelu. Posao je završen, a uzbudljivo veče čekalo je jednog od najautoritativnijih sudija. Za stolom u kafani majstora je čekala lijepa neznanka.
Uskočivši u sobu, Leonid Budkov je žurno napravio sendvič (večera bi se, prema smelim pretpostavkama, mogla nastaviti u sobi, a frižider je bio pažljivo napunjen oskudnom hranom i pićem kupljenim u veteranskoj radnji) i, obuvši jaknu, žurno iskočio kroz vrata.
Ali u njegovom planu bila je jedna značajna greška – ostao je čajnik uključen na televizoru, da kuva, u njemu je bila čaša napunjena vodom. Leonid Fedorovič je zaboravio da popije čaj, a ova okolnost se pokazala fatalnom. Ubrzo je voda proključala, a kultni uređaj iz sovjetskog perioda postao je usijan. Prvo je stradala čaša, pucajući od neviđenog pritiska. Onda je došao red na televizor – čajnik ga je progorio i, kao nož kroz puter, probio unutra. Soba je bila zahvaćena plamenom. Tada su tepisi i zavjese počeli da plamte – čitava soba je počela da bukti. Nažalost, službenica je uvidjela razmjere nadolazeće katastrofe kada je Budkova soba potpuno izgorjela, a žena je shvatila da je prekasno za preduzimanje mjera gašenja u vidu kanti vode.
U vatrogasnoj službi Sočija odmah je zazvonio telefon: “Primorska” gori! Šef jedinice odmah je shvatio da je njegov rodni grad u opasnosti da ostane bez ove turistima omiljene zgrade. Pored toga, takva vanredna situacija za vrijeme njegovog vođstva nije se nikada desila! Naredba je zvučala: „Svi, svi, svi! Podignite svo osoblje! Odmah ugasite vatru!“ I desetine automobila pojurilo je na mjesto gdje je već buknuo plamen iz prozora.
Kada su vatrogasci stigli na Primorsku, čitav sprat je već bio u plamenu. Obalu je zahvatila tutnjava vatrogasnih vozila i zvuk sirena. Mnogi od učesnika turnira, koji su šetali u blizini hotela, nisu odmah shvatili šta se dešava. Uostalom, Budkovova soba je bila na drugoj strani, u tihom uglu, posebno odabranom za Leonida Fedoroviča Lobanova. Užas se pojavio na licima stranih šahista – jedan od veoma cijenjenih gostiju, višestruki prvak svoje zemlje, na kraju je u samo šorcu istrčao na ulicu. Sovjetski šahisti su reagovali na situaciju mirnije, brže i uspjeli da iskoče sa sakupljenim torbama – svašta im se već dogodilo u životu.
Zahvaljujući hrabrosti i brzini vatrogasaca iz Sočija, “Primorska” je spašena. Međutim, izgorjele su prostorije iznad i ispod Budkove sobe, kao i svi susjedni stambeni prostori. Specijalna komisija iz Moskve za istraživanje rezultata požara izvršila je ispitivanje i pronašla ostatke izgorjelog čajnika. Vrijeme je bilo teško i Leonidu Fedoroviču suđeno je, optužen za nanošenje velike štete sovjetskoj imovini. Direktora je, međutim, spasila njegova besprijekorna reputacija, linija fronta i pomoć nekih svjedoka koji su tvrdili da je Budkov u trenutku izbijanja požara bio daleko od hotela, pa da ne može biti kriv. Šahovski prijatelji nisu napustili arbitra, iako su ga do kraja života u šali zvali „ugalj“.
Pred naredni Čigorinov memorijal, na sastanku organizacionog odbora, šef vatrogasne službe Sočija je rekao: „Vidio sam razne sudije na utakmicama Taxi Motora, neki su samo pili votku kao mlijeko. Nikad nisam mislio da su šahovske sudije toliko opasne!”
Ali turnir se ipak odigrao.