
Sula, Matvejević i Dijana
Četvrti nastavak
Imao sam zadovoljstvo da vidim Matvejevića na zagrebačkom aerodromu u proljeće 1987. Te godine pojavilo se prvo izdanje „Mediteranskog brevijara“ i 6. izdanje „Razgovora s Krležom“.
„Jednom se Predrag zaželio moje pite krompiruše. Poslala sam mu u Rim, po novinaru koji se zvao Zlatko. Predrag je već na aerodromu otpakovao pitu i počeo slatko jesti. Obratio se novinaru: „Dao bih i vama da to nije pita moje Dijane“! Pokazuje rukom na jedan od prozora svoje kuće:“U toj sobi je učio zimi, pored velike kaljeve peći“. Bili su u kontaktu do samog kraja, 2. februara 2017. „Zvala sam ga posljednjih dana njegovog života. „Samo je rekao: „Dijana, odlazim“. „Isplakala sam dušu kad je umro“. Zahvaljujem gospođi Dijani. „Uljepšali ste nam dan“! „Ali pričali smo o tužnim stvarima“. „Nema veze, vaše su emocije snažne, iskrene!“
Zanimljiva je priča o Predragovom ocu, ruskog porijekla, Vsevolodu Nikolajeviču. Rođen je u ukrajinskom gradu Odesi. Sa Potemkinovih stepenica, tamo gdje je Ejzenštajn snimao „Oklopnjaču Potemkin“, posmatrao je odbljeske sunca u Crnom moru i maštao o sreći. Ali, život ne okreće često nasmijano lice. Tokom Drugog svjetskog rada bio je u zarobljeništvu u Njemačkoj. Nakon izlaska na slobodu, igrom sudbine, stiže u Mostar. Već 1945. počinje raditi u sudu. Prema izjavama Predraga Matvejevića na HRT-u 2012, otac je imao boljševička uvjerenja i velike simpatije prema ruskoj kulturi uprkos činjenici da su njegov otac i brat umrli od gladi u Gulagu.
Književnik, novinar, bivši direktor Muzičkog centra Pavarotti u Mostaru, Elvedin Nezirović, lijepo dočarava Matvejevića, sa kojim se upoznao na jednoj književnoj promociji u Zagrebu 2013. „Sama pomisao da sam se nalazio u istoj prostoriji s čovjekom čiji su rani radovi, kako to napominje Bernard Henry Levy, inspirisali Sartrea, bila je dovoljna da se osjetim nervoznim i nedoraslim promotorske uloge koja mi je bila namijenjena.
Znam mnogo toga o njegovim knjigama, otkrićima, postignućima, polemikama, predavanjima, člancima, esejima, pismima, znam dosta i o njegovoj intelektualnoj slavi, značaju i borbi, o Korčulanskoj školi, o „socijalizmu s ljudskim licem“, o čuvenom pismu Titu iz 1974., o Mediteranskom brevijaru, o Razgovorima s Krležom, o Tim vjetrenjačama, jednom briljantnom govoru studentima iz 1968. godine, koji je dugo vremena bio zabranjen, o mecima ispaljenim u njegovo poštansko sanduče zbog čega je i otišao iz Zagreba 1991., o profesuri na Sorbonnei i La Sapienzi, o tome kako je, na klaviru, Krleži svirao ruske romanse…“
Matvejević je bio jedan od prvih koji je javno digao glas protiv rušenja Starog mosta, ispisavši potresan tekst o svojoj emotivnoj povezanosti s njim.

Prenosim dio pisma: „Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto „stari“, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se „na starome“, kupali se „pod starim“, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu „sa starog“. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: „Zelenika“, nad kojom su rasli smokva i šipak, „Šuplja“, pod kojom je opasni vrtlog („kapak“), mali i veliki „Soko“, „Glavar“ nalik molu u nekoj maloj luci, veliki „Duradžik“ na kojem su se dječaci pripremali za „skok sa ćuprije“. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Fotografišemo nekadašnji dom Matvejevića.

U međuvremenu sam nazvao starog druga, IM Vitu Arapovića, da se vidimo u Rodoču. Godinama smo igrali zajedno u sarajevskoj Bosni, putovali na bezbroj turnira. Iznenada, gospođa Dijana izlazi do kapije i zove nas. „Izvinite, molim vas, što vas ne pozivam u kuću“!? Navodi razlog. Kakva korektnost! Onda još desetak minuta pričamo kod kapije. Osjećam zadovoljstvo što sam upoznao gospođu Dijanu!
Koliko upečatljivih utisaka, odlazim ispunjen i sjetan.
„Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
i mnoga mila lica“.
(Hamza Humo – „Oproštaj s Mostarom“)
majstor Milan Draško
(Kraj serijala)