
Sula, Matvejević i Dijana
Treći nastavak
Znamo da je Matvejevićeva kuća devastirana. Tražimo je u sjenovitoj „Liska“ ulici, ali nijedna od tri porušene kuće nije ona koju tražimo. Sredovječna žena vodi nas do kostura nekada lijepe trospratnice, obrasle bršljanom . „Pitajte komšinicu, gospođu Hadžiomerović, za ovu kuću“.
Zvonimo na kapiji, omalena, smeđokosa žena, sedamdesetih godina, prelazi desetak metara da bi stigla do nas. „Čim sam spomenuo Matvejevića, gospođa Dijana se naježila! U očima nagovještaj suza.
„Da, to je Predragova kuća. Oni su stanovali u prizemlju. Voljela sam ga ko brata! Predrag je spremao ispite ispod naše kajsije. Imali smo prostranu baštu sa 160 stabala kajsija. Sve su nam to oduzeli“. Ispoljava ogorčenje zbog svega što je njena porodica doživjela tokom rata. Priča toplo, s ljubavlju, o Matvejevićima. Predragov otac Vlado (tako smo ga svi zvali) bio je predsjednik suda, a majka Anđelka (Angelina) prva daktilografkinja u Mostaru. Vlado je svirao klavir, dolazili su kod njega na lekcije. Predrag i njegova sestra Olgica su takođe lijepo svirali. Olgica je živjela u Splitu, a njen muž, kapetan fregate, putovao s Titom na brodu „Jadran“. Predragova ćerka (iz prvog braka) Suzana živi u Parizu. I ona je diplomirala na Sorboni“.
Za trenutak prekidam ispovijest gospođe Dijane, zbog Matvejevićevih sjećanja i kratkog teksta o intelektualcu svjetskog formata.

„Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve… Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac“ (intervju magazinu Dani, 2001).
Matvejevićev „Mediteranski brevijar“ doživio je čak 48 izdanja!? U intervjuu „Mladini“ 2000. godine ističe da je tri puta putovao Mediteranom. „Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat“. Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, riječnike, stare dnevnike i putopise. „Godinu dana sam učio arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama“. U Italiji je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eko, pokrenulo je inicijativu da se Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Imao je fantastičnu memoriju, što mu je priznao i sam Krleža:“Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio“.
Matvejevićeva supruga Mirjana, približava ga čitaocima na neobičan način: „Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio“.
Gospođa Dijana: „Predrag je obožavao Mostar. Dok je radio kao profesor u Rimu na Univerzitetu „La Sapienza“, koristio bi svaku priliku da dođe. On se družio sa starom rajom, sasvim opušteno. Sve te njegove titule, zvanja, postale bi nevažne. Govorio mi je: „Ja u Italiji živim, a u Mostaru dišem! Kada je prvi put došao kod nas, poslije rata, odmah je upitao: „Gdje je moja kajsija“?
velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)