Svjetska šampionka u šahu Aleksandra Kosteniuk: “U našem sportu povrede nisu vidljive, ali ih je mnogo teže izliječiti”

Intervju sa velemajstorom

Piše: Aleksandra Kiseleva

Aleksandra Kosteniuk upoznala se sa šahom sa 5 godina, a sa 17 je postala vicešampionka sveta. Do danas na njenom  spisku uspjeha nalaze se pobjede na olimpijadama i svjetskim takmičenjima, titula svjetske šampionke. velemajstorska titula i, osim toga, pravi turnire za djecu.

Harper’s Bazaar je sa Aleksandrom razgovarao o svijetu sporta i teškom pitanju ženskih prava u njemu.

Dok ljudi tek počinju da razmišljaju šta da rade u životu i kuda da idu, ja sam već postala vicešampion svijeta. Pitanje izbora profesije nije se ni postavljalo, iako su se pojavili teoretski argumenti na temu “šta ako”. Sada razmišljam o svojoj ćerki, ona ima 14 godina i prilično je teško da pronađe sebe i svoj  život. Naravno, naučila sam je da igra i, možda, prerano da je upisujem na turnire. Imala je frazu: „Mama, ja mrzim šah.“

SVAKI PORAZ JE JAKO BOLAN

Godine borbe ostavljaju trag. Stalno procenjujete šta se dešava kroz prizmu „pobjedila-nisam pobjedila“, „pobjedila-nisam pobijedila“. Povratak u uobičajeni život nakon turnira nije lak, jer gubite orijentaciju. Sport se može uporediti sa religijom: ona pruža neku vrstu vektora. I mi, kao duboko religiozni ljudi, razumijemo čemu težimo i čemu idemo. Svakodnevni šah je vrsta molitve. Rečeno nam je: „Ako se molite, a u našem slučaju čitate i učite, onda vas čeka pobjeda.“ U religiji, naravno, postoji malo drugačija teorija, ali se mogu povući paralele. Ako odjednom oduzmete osobi njegovu vjeru, pogled na svijet se urušava. Toliko sportista – i ne samo sportista, već ljudi koji vole svoj posao – se slome.

Stalno mi se dešava „kriza vjere“. Svaki poraz je veoma bolan. Radiš, učiš, pripremaš se i pripremaš ponovo, a zatim –  gubiš. Zašto je onda sve ovo? Vi ste živa osoba i ne možete a da sebi ne postavite ovo pitanje. Sport najviših dostignuća mnogima je nedostupan, ali oni koji dođu do vrha i ostanu u njemu redovno dobijaju traume. Da, ove povrede nisu vidljive u šahu, ali ih je mnogo teže izliječiti. Izliječili ste mišiće i nastavili da nastupate, ali morate živjeti sa psihičkim stresom. Opet, oni koji su na vrhu već dugi niz godina sami za sebe izrađuju svoje recepte. Nakon partije uvijek trčim, a između turnira se pasivno odmaram. Pitaju me: „Gdje ćeš se odmoriti?“ Odgovaram: „Kući.“

U šahu je svako odgovoran za sebe: stalno analizirate ne samo poteze, već i svoj stav prema igri, borbi, protivniku, raspoloženje za igru. Ponekad ste raspoloženi to je – 90% uspjeha. Svi se pripremamo na šahovski način, ali iz nekog razloga neko pobjeđuje, a neko ne. Ponekad izgube oni koji imaju pripremu na mnogo višem nivou. Psihološka komponenta je veoma važna. Sportistima se ponekad savjetuje da vode dnevnik ili zapišu misli na diktafon, jer je to i svojevrsna psihološka pomoć. Još jedan savjet je da izađete iz ovog začaranog kruga i uradite nešto u vanjskom svijetu: barem idite u bioskop ili pozorište.

Osim što je šah borba, on je i stroga dnevna rutina: ustajanje, doručak, priprema, šetnja, večera, priprema, spavanje. A naši turniri su veoma dugi: nisu dan ili dva, već deset dana ili dvije nedjelje. Ima ljudi koji se guše ovom postojanošću i periodičnošću. Predvidljivost je dio profesije. Ako ste iznenađeni izvlačenjem dodatne kraljice, to će i dalje biti u okviru pravila. Nikada mi nije bilo teško održati disciplinu, ali što dalje idem, teže mi je da se prilagodim tome. Prije nego što pristanem na drugi turnir, postaviću sebi milion pitanja. Mnogi, naprotiv, ne doživljavaju to kao začarani krug, već vide kao sreću samo igrati šah.

Kada me tata vodio u šahovski klub, odnos je bio jedna djevojčica na deset ili dvadeset dječaka. Sada je 50/50. Činilo mi se da šah daje ženama privilegovan položaj u odnosu na muškarce, jer imamo isključivo ženske turnire i ženske titule, kao i otvorene turnire na kojima igraju i muškarci i žene. Mnogi aktivisti za ženska prava pozivaju da se oni ukinu i da sve žene igraju ravnopravno sa muškarcima, jer mogu ući u prvih deset, poput Judit Polgar. To je veoma teško pitanje. Ako želimo podržati šahistkinje, bilo bi bolje da ostavimo kolut za spasavanje koji se zove ženski turnir i da desetinama i stotinama atletičarki damo priliku da provode profesionalni životni stil. One žene koje su zainteresirane za ‘osvajanje Everesta’ i dalje će u tom smejru da streme, a niko ih neće ometati.

https://bazaar.ru/heroes/harpers-bazaar/chempionka-mira-po-shahmatam-aleksandra-kostenyuk-v-nashem-sporte-ne-vidno-travm-no-ih-gorazdo-slozhnee-vylechit/

Оставите одговор