Prvi nastavak
„Magle žute, pomešane sa brujanjem, jurile su nad rekom, do mora. Sve je potreseno i treperi. Bilje i mostovi povijaju se blago, ispod noći, a daleko, iza njih, na podnožju nebesa, brda puna vazduha, igraju, igraju“. (Crnjanski – „Ljubav u Toskani“)
Stigoh najzad u Firencu, sredinom marta 2010. godine. Grad je blistao kao u zrelo proljeće. Prethodno sam igrao partiju za francuski klub „Hyeres“ blizu stadiona Nice. Ponekad se putuje preko bijela svijeta zbog jedne partije. Brod Bar-Bari, noćni voz do Pjećence i kratko putovanje do susjedne Vogere. Potom silazak na obalu Ligurskog mora: Đenova, Savona, Imperija, San Remo, Ventimilja. Prolazak kroz dugački tunel i ulazak u Francusku. Ponovo sam „u zemlji ruža, u domovini ruža, tamo, gdje se nasadi cvjetova spuštaju prema obali mora… (Isak Babelj – priča „Guy de Maupassant“ iz knjige „Odeske priče“). Menton, Monako, Nica, Sušta ljepota kao poklon umornom putniku! Nicu su osnovali Grci u 4. vijeku prije nove ere i nazvali je Nikejom, u čast Nike, boginje pobjede. Na Azurnoj obali sačuvani su mnogi spomenici antičke arhitekture.
„Nije li svejedno što je to stari hram,
Što je na rtu trijem zaboravljeni Febov,
Zapamtih samo red stubova i nebo.
Po gorama se oblaka dim pušio,
I pusti rt je sličan somunu bio.
Ja sam živio u snu; bogove stvarah sam“.
(Ivan Bunjin – Odlomak iz pjesme „U arhipelagu“)
Smjestio sam se u hotel „Ostende“, blizu stanice „Nice Ville“. Zovem Šuleta, moj stari drug kaže da će me pustiti da malo odmorim, ali se pojavljuje na vratima sobe zapanjujućom brzinom!
Sa Šuletom (GM Nenad Šulava) tokom Olimpijade u Batumiju 2018.
Draž iskrenog prijateljstva! Krećemo prema „Maseni“ i zastajemo pored Fontane Sunca. Zatim se blago spuštamo do Trga „Garibaldi“, gdje su prostorije šah kluba. Čeka nas Martina, ona i Šule smišljaju gdje ćemo na večeru. „Hoćemo li kod Marija“? Vegetarijanski restoran na brežuljku iznad gradske marine u koji ponekad navrati oskarovac Roberto Beninji. Nismo vegetarijanci, ali uživamo u jelu, posebno specijalitetu s ukusom tartufa. Šule i ja se prisjećamo smiješnih detalja iz filma „Život je lijep“. Smijeh i vedrina obilježe svaki naš susret.
Šetamo Engleskom promenadom, kojom je nekada koračala kraljica Viktorija. Svojim boravkom u Nici osigurala je dolazak više klase. Promenda je nastala je 1822. godine zalaganjem engleskih turista. Prvobitno je zamišljena kao puteljak uz obalu. Šetnja promenadom je istinski gušt; pogled luta prema moru, dugoj, pješčanoj plaži i imrovizovanom restoranu na obali. Sa druge strane su luksuzni hoteli „Palais de la Mediterranee“, „Negresco“ i „Radison“. Promenada se mijenjala, da bi 1965. stigla do aerodroma u Nici, koji gotovo dodiruje more. U naše vrijeme duga je 7 kilometara. Između šetališta i hotela je široki bulevar s uskim zemljanim ostrvom, zasađenim cvijećem i palmama.
Prolazeći pored hotela „Negresco“, pomislih, u magnovenju, na tragičan kraj slavne plesačice Isidore Dankan, davne 1927. Nakon što je otplesala posljednji ples, baš u ovom hotelu, sjela je u kabriolet omotavši oko vrata dugački crveni šal. Automobil je krenuo, a šal se zapleo u točkove i ugušio je. Nekoliko minuta prije smrti rekla je obožavaocima: „Zbogom prijatelji, slava zove“!
Šest godina ranije srela je Jesenjina u ateljeu slikara, Žorža Jakulova. „U jedan sat noću stigla je Isidora. Legla je na divan, a Jesenjin pored njenih nogu. Provukla je ruku kroz njegovu kosu i rekla „zlatna glava“ (Anatolij Marijengof).
Ljubav je rođena, iako je „bosonoga balerina“ bila starija 18 godina. Neobična, burna, intrigantna, tužna ljubav. Život „kralja pjesnika“ okončan je u hotelu „Angleter“ u Lenjingradu 28. decembar 1925. „Jesenjin je bio više harfa nego čovjek, i to harfa koju je priroda stvorila isključivo za poeziju, da izrazi beskrajnu „tugu polja“, ljubav prema svemu što živi na svijetu i samilost, koju više od svega zaslužuje čovjek“ (Maksim Gorki). Uvijek me iznova oduševi kako je dočarao neostvarenu ljubav u poemi „Ana Snjegina“.
„Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
pognuta ograda, sav dugi red …
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni’
imao šesnaest godina, pre …
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: „Ne!“
Penjemo se na „Colline du Chateau“, gledamo krovove Starog grada. Između zgrada boje cigle nalazi se čuvena Cvjetna pijaca. Daleki vidici, mir, beskrajna ljepota. Čuje se daleki eho morskih talasa. „Viđeno sa ovih padina, more se tamo dole prostiralo u veličanstvenim naborima, i, zahvaljujući daljini i visini, porub od pene koji se neprekidno pojavljivao nailazio je prilično komičnim usporenim kretanjem“ (Vladimir Nabokov: „Pogledaj Arlekine“). Osjećamo prijatan miris borova i lavande. Nica je praznik za oči i dušu!
Naravno, pamti se susret i razgovor sa proslavljenim Ljubomirom Ljubojevićem, specijalnim gostom turnira „Melody Amber“. Turnir je ranije održavan u Monaku, sada se igra na trećem spratu hotela „Palais de la Meditererranee“. Ljuba je pobijedio na prestižnom turniru 1993.
Ušli smo u relativno malu salu za igru, pažljivo posmatramo partije. Na fotografiji se ne vidi Magnus Karlsen, koji je tog dana igrao protiv Svidlera. Postoji šest redova stolica za posmatrače, u publici su velemajstori ali i turisti, umorni od duge šetnje, koji su slučajno ugledali plakat sa najavom turnira. Jedna gospođa u prvom redu počinje da drijema, što izaziva osjećaj nelagode kod posmatrača. Izlazimo u uski, dugački hol, lagano prilazimo otmjenom restoranu u neposrednoj blizini sale, sa čije terase se pruža lijep pogled prema moru i promenadi. Cjenovnik je na vidljivom mjestu, časa ruma iz 1952. godine košta 120 eura. Ljuba poziva Šuleta i mene u jedan kafe, sa bočne strane hotela.
Pričamo o raznim temama, najmanje o šahu. Ljubojević iznosi zanimljivo mišljenje o uzrocima globalne ekonomske krize. Samo je dvanaest godina stariji od Šuleta i mene, ali pripada sasvim drugoj šahovskoj epohi. Divili smo se kao dječaci njegovom blistavom startu (5,5 iz 6) na Međuzonskom turniru u brazilskom gradu Petropolisu, 1973. godine. Ljuba je kasnije posustao, zbog lošeg skora protiv proslavljenih sovjetskih velemajstora. Slavom je ovjenčan, mladi Brazilac Enrike Meking, koji neočekivano osvaja turnir. Deset godina kasnije, Ljubojević će se naći na trećem mjestu svjetske rejting liste, iza Karpova i Kasparova. S velikom pažnjom slušamo Ljubojevićeva razmišljanja, originalna, poput njegove igre.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)