Bozidar Bonja Ivanovic
KAD ĆEMO PO NEŠTO NAUČITI ?…
Svako vrijeme donosi nove ljude, nove vrijednosti i običaje. No, iako je to ustaljeni ritam civilizacijskog progresa ne znači da je sve novo bolje od onog starog i da ga a priori treba ptihvatiti. Naprotiv, mnoga ranija iskustva sadrže mudrost prethodnih vjekova i u njima valja potražiti puno korisnih savjeta.
Ako pogledamo sportsku scenu danas prvo što pada u oči je ponavljanje grešaka iz prošlosti što znači da nemamo ni namjeru da nešto iz svega toga naučimo. Preteći od djetinjstva sportsle dogadjaje i kasnije učestvujući u njima aktivno ili kao posmatrač, više puta sam negodovao kad sa pred početak velikih takmičenja stvarala psihoza pretjeranih očekivanja u javnosti što je često imalo loše posledice.
Sport traži ne samo fizički pripremljenog pojedinca ili čitav tim nego i psihički stabilne i opuštene ličnosti koje te kvalitete treba da pokažu svojim nastupom na terenu. Ne treba ih opterećivati željama i zahtjevima za osvajanje medalja i drugih odličja već ih pustiti da u miru završe svoju misiju, a za proslavu i čestitke nikad nije kasno. Vidjeli smo proteklih dana neke od tih poraznih efekata a čak je i veliki Djoković postao žrtva tog nepodnošljivog pritiska. Svakodnevno su ljudi izražavali svoje iskrene želje ali nedovoljno upućeni u ogroman napor koji čovjek na svjetskom vrhu mora uložiti da bi ostao na tom mjestu a kamoli da nadmaši istoriju bilo kog sporta.
Sjećam se davno u bivšoj SFRJ novine su bile pune tekstova o nastupima jugoslovenskih timova na olimmpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. To bi sve bilo poželjno i lijepo da nijesu u prvom planu bile medalje medju kojima se bronzana nije ni pominjala. Toj psihološkoj stihiji dosta su doprinijeli pojedini novinari i komentatori ali i sportske institucije koje nijesu bile posvećene tom vitalnom kutku vrhunskih sportskih ličnosti. Zato ubuduće treba osnažiti stručne štabove angažovanjem ljudi te struke kako bi sportistima bio vraćen duševni mir i kako bi bili izolovani od amaterskih uticaja i kontakata bilo koje vrste dok se takmičenje ne završi. Šampionski prohtjevi traže velike talente ali i stručnjake tog nivoa koji znaju da izbruse taj talenat.
Evo jedan zanimljiv lični primjer kako navijač može da naškodi svom favoritu. Na velikom turniru 1983.godine neki moj poštovalac je iz publike uzviknuo dobitnički potez koji sam se upravo spremao da odigram. Kad sam to čuo zastao sam kao zaledjen i bilo me sramota da to odigram. Počeo sam da razmišljam ponovo tražeći drugi potez koji dobija. Nije ga bilo ali sam potrošio puno vremena i ušao u velik cajtnot. Naravno, uspio sam da izgubim tu važnu partiju. Jedino što mi je ostalo nerazjašnjeno ko je mom navijaču šapnuo taj potez jer on ne zna ni danas da igra šah.
(Preneseno sa fejsbuka)