Tekst iz stare Šah-mat liste
BILO JEDNOM U PARIZU
Pise: LEV KHARITON
«Tel etait le Paris de notre jeunesse quand nous etions tres pauvres and tres hereux«
(“Takav je bio Pariz nase mladosti, kada smo bili vrlo siromasni i vrlo sretni“)
Ove rijeci mozete procitati na jednoj od kuca u 5. om pariskom kvartu. Njih je napisao veliki americki pisac Ernest Hemingway. Ustvari, to su zadnje rijeci njegove knjige “The Movable Feast”, knjige koju je posvetio tim godinama koje su on i drugi americki pisci proveli u Parizu pocetkom 1920-ih.
Imao sam srecu da posjetim ovu kucu dok sam zivio u Parizu. Jedan od mojih sahovskih ucenika mali djecak Alexander Pottier, zivio je u toj kuci zajedno sa roditeljima na drugom spratu. Roditelji su imali mali restoran (sto se na francuskom naziva „creperie“, a to znaci, „palacinka“) na prvom spratu, a to je tacno tu gdje sam davao sahovske casove Aleksandru. Svaki put kada sam dolazio u Aleksandrovu kucu, prije nego sto udjem gledao sam u te rijeci kao i na otvoren prozor na 3. spratu gdje je Hemingway zivio nekoliko godina. Uvijek sam imao neobican osjecaj da je pisac jos uvijek tu, ili kao da je upravo otisao i zaboravio da zatvori prozore…
Da, imao sam srecu da zivim u Parizu dugih (i kratkih!) devet godina, od 1990 do 1999. Da mi je neko rekao u mom djetinjstvu ili mnogo godina kasnije da cu jednog dana biti francuski drzavljanin i zivjeti u Parizu, ja bih se nasmijao zbog zadirkivanja. Biti u zemlji tri musketara, setati ulicama po kojima su setali Flaubert i Balzac, govoriti jezikom koji zvuci tako romanticno i biti tako daleko od mog doma u Moskvi. Kada sam napravio svoje prve korake na francuskoj zemlji, u avgustu 1990, mislio sam na svoju majku koja je sanjala o Parizu i Francuskoj cijeli zivot, ali je nikad nije posjetila! Cak mnogo godina kasnije, kada sam se vec smatrao Paizaninom, jos uvijek sam razmisljao o njoj, kao da nisam to ja, vec moja majka koja seta uskim ulicama Latnskog kvarta.
Dok sam pisao sahovsku rubriku u novinama La Pensee Russe, to su novine za ruske imigrante, imao sam srecu da sretnem mnoge interesantne ljude. Dovoljno je da kazem da je glavni urednik ovog nedjeljnika, koji je osnovan 1947 godine, bila Madame Irina Ilovaiskaya, jedna od najobrazovanijih zena koju sam sreo u svom zivotu. Ona je govorila osam jezika, i mnogo godina je bila sekretarica velikog ruskog disidenta pisca Aleksandrar Solzenjicina u Vermontu (jer, kako je dobro poznato, on je bio protjeran iz Sovjetskog Saveza). Za mene, Ilovaiskaya ce uvijek ostati (umrla je 2000. godine) simbol borca za slobodu. Ona je dozivjela propast Sovjetskog Saveza, i samo je jednom, 1992 godine, posjetila i to po prvi put zemlju njenih predaka koji su napustili Rusiju uskoro poslije revolucije.
U Parizu sam sreo Alexandera Ginzburga, jednog od najpoznatijih sovjetskih disidenata. On je takodje pisao za La Pensee Russe. Sam Bog zna koliko je godina Ginzburg proveo u GULAG-u boreci se za ljudska prava i slobode sovjetskih ljudi. Godine 1975, uskoro poslije poznate konferencije u Helsinkiju na kojoj su prisustvovale sve evropske zemlje, USA i Kanada, Ginzburg je predvodio Helsinsku grupu za kontrolu ljudskih prava. Koliko sam cesto u Moskvi slusao, zabranjenu u USSR, radio stanicu „Glas Amerike“, kada je prenosila intervjue sa Alexander Ginzburgom. Ovaj covjek je bio legenda, i ko bi mogao pomisliti da cu ga jednog dana susretati skoro svakodnevno u Parizu, pisuci za iste novine sa njim!
Vjerovatno, najinteresantniji ljudi ipak nisu bili ove dobro poznate licnosti, nego stara gospoda koja su zivjela u Parizu decenijama. Yakov Kotlama i Yevgeny Savostianov postali su moji veliki prijatelji. Oni su bili redovni citaoci La Pensee Russe i sigurno su citali svake nedjelje moju rubriku. Kotlama je bio rodjen 1909 u Saint Petersburgu a u Pariz je stigao sa svojim roditeljima 1918. godine. I pored toga, on nije zaboravio svoj ruski jezik, govorio je ruskim jezikom bez akcenta, kao da je zivio u stanu pored mene u Mskvi! Savostianov je dosao u Pariz mnogo godina kasnije. On je bio dvije godine mladji od Kotlama. Bio je rodjen u Kievu i tu je uradio svoj doktorat iz hemije. Kada je izbio Drugi svjetski rat on je bio u nacistima okupiranom Kijevu i sa svojom zenom i malim sinom, odlucio je pobjeci na Zapad i na kraju se nastanio u Parizu. Cesto sam sretao tu plemenitu gospodu u Parizu i dugujem im mnogo za price o Parizu i ruskoj emigraciji u nasim pijateljskim razgovorima u ugodnim pariskim kaficima.
Obojica su bili aktivni citaoci sahovske literature, veliki poznavaoci sahovske istorije i zaista dobri igraci. Uz to, obojica, Savostianov i Kotlama su radili u “Potiomkinu”, starom pariskomi sahovskom klubu. Ovaj klub je osnovao 1926 godine Piotr Potiomkin, ruski sahista i pjesnik koji je napustio Rusiju poslije oktobarske revolucije 1917. godine. Potiomkin nije bio jak sahista, ali igrao je i u Rusiji i cak „ukrstio mac“ sa Aljehinom na sahovskoj tabli. Potiomkin je pripadao staroj plemickoj ruskoj familiji. Njegov slavni predak bio je princ Potiomkin, najveci miljenik ruske carice Katarine Velike. Vecina ljudi, kao Piotr Potiomkin nisu mogli da prihvate boljsevicku revoluciju i oni su napustili Rusiju 1917 i poslije.
Ipak, Potiomkin nije dugo vodio klub (on se nazivao “Potiomkinov krug”). Iako je njegovo ime ostalo vezano za klub do sada, drugi ljudi su poceli voditi poslove kluba, posebno istaknuti pozorisni i muzicki kriticari, i jaki sahista Yevgeny Znosko-Borovsky. Znosko-Borovsky je bio dobro poznat u sahovskim i umjetnickim ruskim krugovima. Jedan od njegovih najboljih prijatelja je bio najslavniji kompozitor Sergey Prokofiev. Kada je bio jos veoma mlad, Znosko-Borovsky je igro sa mnogim jakim ruskim sahistima, cak sa Chigorinom i Aljehinom. Napisao je vise sahovskih knjiga. Moze biti da danas one izgledaju malo staromodno, ali one su prevedne na vise stranih jezika i cak danas kada se setate po prodavnicama knjiga, bilo da se radi o Parizu ili New Yorku, mozete ih pronaci. U sovjetskoj Rusiji ime ove istaknute licnosti, kao i imena mnogih drugih slavnih imigranata, izbrisana su iz pamcenja ruskih ljudi, i cak ako se njihovo ime slucajno pomene, ono je obicno u veoma negativnom kontekstu.
U predratnim godinama „Potiomkinov krug“ je bio jedan od najjacih sahovskih klubova u Parizu. Clanovi kluba su bili uglavnom Rusi. Interesantno je zabiljeziti da su mnogi ruski plemici, koji su napustili Rusiju poslije 1917. godine radili kao taksi vozaci u Parizu. U vecerima kada su htjeli da zaborave svoj teski i mucni posao i dolazili su u „Potiomkinov krug“ da igraju sah ili prosto da se sretnu sa prijateljima. Cak ni poslijeratno doba nije uticalo na prestiz ovog kluba na pariskom sahovskom horizontu. Ipak, u 60-tim i 70-tim godinama, novi klubovi su se pojavili brzo, i tako postepeno zasjenili „Potiomkinov krug“. Moze biti, da se to desilo i zahvaljujuci cinjenici da je starija generacija ruskih igraca postajala sve starija i na kraju isceznula.
Za vrijeme susreta sa Kotlamom i Savostianovom cesto sam ih pitao o sahistima koje su sreli u klubu. Uglavnom je govorio Kotlama. On se sjecao takvih sahovskih divova kao sto su Tartakower i Bernstein, i najveceg- Aljehina. Tartakower je cesto dolazio u klub. Igrao je mnogo brzopoteznih partija i bio uvijek pun anegdota. Dolazio je uvijek u klub noseci mnoge novosti i izgledalo je da svaka posjeta klubu za njega predstavljala inspiraciju da napise nesto za mnoge sahovske rubrike u razlicitim novinama. Iako u klubu nije posebno dozvoljeno igranje karata, Tartakower, koji je bio strasni kockar, igrao je karte, posebno bridz.
Aljehinove posjete klubu su bile takodje ceste. Bilo je tesko vidjeti da je ovaj siromasni covjek bio najjci sahista. Nosio je ofucani dugacki kaput zimi i palio je cigaretu za cigaretom. Obicno nije igrao sah u klubu, ali ako mu je neko, bez obzira na kvalifikaciju ponudio da igra, Aljehin nije nikada odbio. Sa onima koji su bili previse slabi, Aljehin je igrao dajuci foru. Kotlama je primjetio da je Aljehin imao izgled beskucnika. Ponekad je Aljehin ostajao u klubu mnogo casova, do kasno u noc. Obicno je nesto pisao.
Kotlama se nije nikad odvazio da pogleda, ali mi je rekao da je Aljehin ocigledno komentarisao svoje partije, ili za neke pariske novine ili za neke knjige. Nije nikada koristio sah iz kluba i on je uvijek analizirao na svom dzepnom sahu.
Jednog dana, sjecam se da je to bilo u septembru 1996, Savostianov me je nazvao i pozvao da dodjem u klub. Bili su organizovali zabavu da proslave 70. godisnjicu kluba. Kada sam stigao vec je bilo mnogo gostiju. Mozda je bilo oko 60-70 odraslih ljudi i djece. Klub je izgubio svoj ruski izgled, iako su neki gosti jos uvijek imali ruska imena, ali to je bila nova genearcija Rusa, potpuno asimilovana u Francusku. Istina, neki od njih su govorili slabo ruskim jezikom. Iskreno, Francuska nije Amerika, i ljudi posebno poslije toliko mnogo godina, postaju potpuno integrisani u francuski zivot. Mozda zahvaljujuci ovome ili vjerovatno zahvaljujuci specijalnoj casti koju su mi dali Savostianov i Kotlama osjecao sam se da sam ja vjerovatno jedini Rus za velikim slavljenickim stolom. Bio sam predstavljen ljudima kao sahovski kolumnist novina La Pensee Russe, i ljudi su me obasuli razlicitim pitanjima sirokog opsega, od sahovskih do politickih procjena dogadjaja u Rusiji, Francuskoj itd.
I ponovo, sjedeci u ovom klubu, mjestu koje su posjetili Aljehin, Tartakower, Bernstein, Znosko-Borovski osjecao sam kao da je neko ukljucio vremeplov za mene i donio ove davne godine blize mome srcu. Da li sam mogao da zamislim prije mnogo, mnogo godina, da cu se naci na svetom mjestu sahovske istorije? Da li sam mogao predvidjeti, citajuci i ponovo citajuci Aljehinove knjige u mojoj mladosti, da cu sjediti u istoj prostoriji u kojoj je on proveo toliko mnogo godina, igrajuci sah, ili pisuci knjige, ili misleci o svojoj otadzbini?
Osjecao sam, mozda, ono sto arheolozi osjecaju kada kopajuci zemlju i nalaze ostatke vremena koje je davno proslo, nesto sto je tesko izraziti…
U ovaj klub je Aljehin je dosao u jesen 1927 upravo poslije povratka iz Buenos-Airesa da proslavi sa grupom ruskih emigranata svoju istorijsku pobjedu nad Kapablankom. Ovdje je izgovorio svoje slavne rijeci: “Sada je srusen mit o nepobjedivosti Kapablanke. To ce se dogoditi i sa mitom o nepobjedivosti boljsevika!” Ove rijeci, kao sto znamo, dosle su do sovjetske Rusije, i Kremlj mu ih nije nikada zaboravio. Mozda bi Aljehinov zivot drugacije izgledao da nije rekao ove fatalne rijeci….
LEV KHARITON