BOBBY FISCHER
Bobby Fischer u trenutku prebacivanja sa Narita aerodromu u Tokiju na novu lokaciju u „dugorocni“ sabirni centar za lica bez dokumenata koji se nalazi oko 50 kilometara sjevernoistocno od Tokija. (Objavljeno 16. avgusta 2004.)
13. jula 2004. oko 5:25 poslije podne Robert James Fischer („Bobby“ Fischer) usao je u japanski imigracioni odjel na svom putovanju japanskom avio kompanijom, let JL 745 planiran za 6:20, sa Narita aerodroma u Tokiju za Manilu na Filipinima. Bobby je dao sluzbenici za imigraciju svoj pasos i ona je odmah stavila pecat za izlaznu vizu. Ipak, Bobby je zaboravio da ispuni imigracioni formular za odlazak. Sluzbenica mu je rekla da ga ispuni na obliznjem postolju za pisanje. On je to uradio i ispunio formular. Ali kada se vratio poslije par minuta sluzbenicu je zamijenio sluzbenik.
Bobby mu je dao svoj pasos i ispunjeni imigracioni formular. Ipak, kada je imigracioni sluzbenik stavio njegov pasos pod posebno svjetlo zacuo se zvucni signal. Zatrazio je da Bobby sjedne na obliznju stolicu dok se ne rijesi problem.
Bobby je sjeo i dok je cekao cuo je kako neko na telefon vrlo energicno daje instrukcije imigracionom sluzbeniku koji je glasno ponavljao po vojnickom obicaju „hai, hai!“ Poslije cekanja od otprilike 15 minuta Bobby je rekao imigracionom sluzbeniku koji je razgovarao na telefon da ce uskoro njegov avion poci a on ne zeli da propusti taj let.
Od tada je nestala sva pristojnost i imigracioni sluzbenik je grubo viknuo na Bobby-ja: „To znam, sjedi dolje!“ i vratio se na telefon. Poslije sjedenja oko pola sata Bobby-ju je receno da podje sa nekoliko imigracionih sigurnosnih sluzbenika pa je sa njima posao kroz ured, lijevo od znaka za izlazak za imigrante, i usao u lift. Spustili su se nize. Zatim su nastavili dugu setnju kroz polumracni i tijesan hodnik Atmosfera je bila mucna i prijeteca. Mjesto je bilo potpuno odvojeno od ostalih putnika. Svuda su bili samo sluzbenici za imigraciju.Bobby je upitao: „Gdje idemo?“ Odgovoreno mu je da idu do neke kancelarije na razgovor. Bobby je stao i ponovo upitao „U cemu je problem?“ Opet mu je odgovoreno da treba samo da idu do kancelarije na razgovor. „U vezi cega?“ pitao je Bobby. Odgovoreno mu je „Samo cemo razgovarati.“ Prikljucio se prevodilac, krupan covjek, polu – Japanac. Bobby je rekao „Necu se pomaknuti dok ne saznam sta se desava“ i pokusao da se okrene i vrati. Blokirao ga je grubo mladi imigracioni sigurnosni sluzbenik.
Bobby je sada bio okruzen sa 4-5 sigurnosnih imigracionih sluzbenika uz krupnog prevodioca.
Sluzbenici osiguranja su poceli jos da pristizu i broj je poceo da im se povecava. Bobby je zatrazio da mu kazu razlog zbog cega je uhapsen, i za sta je optuzen. Nije se micao dok je pokusavao da sazna o cemu se radi. Vise puta su ga pitali da li zeli da vidi nekoga iz ambasade USA. Receno mu je da ima pravo da stupi u kontakt sa ambasadom USA, nekoga ko bi mu mozda pomogao. Bobby je odmah energicno odgovorio da ne zeli da vidi nikoga iz ambasade USA, i da ne zeli da stupi u kontakt sa ambasadom USA. Objasnio je da je ambasada USA problem a ne rjesenje, da vlada USA hoce da ga se domogne. Cak je i prevodilac, rekao Bobbyju na spanskom jeziku da je po njegovom misljenju taj postupak monstruozan! Bobby je vise puta zatrazio da mu dozvole da pozove prijatelje ali su to sluzbenici odbili.
Stajali su svi u hodniku oko 45 minuta kada je sluzbenik sigurnosti sa Bobby-jevim pasosem dosao a zatim su mu pokazali ono sto su nazvali nalogom za hapsenje. Ipak nisu dozvolili Bobby-ju da taj dokument uzme. To je bio dokument od dvije strane na japanskom i engleskom jeziku. Bobby je pokusao sa udaljenosti da procita prvu stranu. Drugu stranu je samo letimicno pogledao. Na prvoj strani je pisalo da je Bobby ilegalno usao u Japan i ilegalno napusta Japan!!!
Bobby je upitao „Kada sam ja ilegalno usao u Japan?“ Odgovoreno mu je da sve pise u nalogu za hapsenje. Bobby je rekao „Kojeg datuma sam ilegalno usao?“, rekavsi da to ne vidi na engleskom jeziku, mozda pise na japanskom. Odgovorili su mu da isto pise i na engleskom jeziku. Ako je datum kada je Bobby ilegalno usao u Japan bio na engleskom, Bobby ga nije vidio. Stariji visi sluzbenik za imigraciju rekao je Bobby-ju da njegov pasos nije vazeci. Bobby je upitao „Od kada nije vazeci? Mislite da nije vazeci kada sam prije nekoliko mjeseci usao u Japan?“ „Tacno!“ Bobby je nastavio: „Nije bio vazeci kada sam prije tri mjeseca usao u Japan? Od kada nije vazeci?“ Sluzbenik je odgovorio „Mnogo prije toga!“ Bobby je bio uporan: „Od kada nije vazeci?“. Sluzbenik je konacno odgovorio: „Od proslog novembra“!!!
Sluzbenik je dodao da im je vlada USA rekla da od tada Bobby-jev pasos nije vazeci. Visi imigracioni sluzbenik je zatim izvadio imigracioni pecat i odstampao ulaznu i izlaznu vizu na nevazeci pasos. Sve se ovo desavalo bez ispitivanja sta ima Bobby da kaze u vezi sa tim. Bobby je smatrao da je ovo nemoguce jer je njegov pasos savrseno vazeci jos oko dvije i po godine, kada mu istice punovaznost, 23. januara 2007. godine. Uz to, u oktobru i novembru 2003. godine Bobby je licno posjetio ambasadu USA u Bernu, zato sto je mu je pasos bio prepun i nije vise bilo mjesta za pecate viza, istu ambasadu koja mu je jos 24. januara, 1997. izdala pasos No. Z7792702 sa vazenjem od deset godina. Zato su Bobby-ja nekoliko puta japanski i hongkongski imigracioni sluzbenici savjetovali da hitno doda jos nekoliko stranica u pasos. Krajem oktobra 2003 Bobby je rekao sluzbenicima u ambasadi USA u Bernu, da mu treba jos stranica u pasosu jer ce mu nedostajati mjesta za vize. Poslije deset dana, mnogo telefonskih poziva i dvije posjete ambasadi u Bernu, konacno je dobio ekstra stranice u pasosu.
Ambasada u Bernu nije nikada objasnila Bobby-ju zasto odugovlaci, samo su rekli da vlada treba da donese odluku da li ce mu dati ili ne ekstra strane u pasosu. Na Bobbyjevo iznenadjenje, 6. novembra 2003. godine ubacili su mu besplatno oko 20 novih strana. Kakva usluga! Ali to je bilo prije vise od osam mjeseci u neutralnoj Svajcarskoj. Od velikog je znacaja istaci da je Bobby imao savrseno vazeci pasos USA No. Z7792702 koji je dao ambasadi U.S.A. u Bernu, u Svajcarskoj, 6. novembra 2003, kada su mu ubacili 20 novih strana, mnogo prije nego sto mu isti pasos oduzet i unisten! Ambasada je savrseno ubacila nove strane u Bobby-jev pasos pomocu visoke tehnologije tako da je izgledalo da su one sastavni dio pasosa.
Da je Bobby-jev pasos bio „ilegalan“ ili „ponisten“ ili „nevazeci“ neko bi iz ambasade to objavio. Ali ne treba previdjeti politicke dimenzije ovog postupka. Ocigledno da je neko zelio nezakonito uzeti i unistiti Bobby-jev pasos ali ne u neutralnoj Svajcarskoj. Isplanirali su da to urade negdje drugo, na nacin i u vrijeme koje sami odaberu. Htjeli su ne samo da mu uzmu i uniste pasos vec i da zgrabe i uniste Bobby-ja. A neutralna Svajcarska nije bilo pravo mjesto za to.
Tada je Bobby osjetio da bi mogao biti vezan i isporucen u USA jos te noci. Odlucio je da se ne preda bez borbe! Imigracioni sluzbenici i radnici iz sigurnosti rekli su Bobby-ju, a prevodilac preveo, da je zadrzan i/ili uhapsen i da mora poci sa njima. Bobby je odgovorio: „Ne, ja necu ici“. U tom trenutku bio je okruzen sa otprilike 15 ljudi, ukljucujuci i prevodioca i mladog covjeka sa filmskom kamerom koji je sve to snimao.
Tada su ga naglo napali sluzbenici osiguranja imigracionog odjela. Bobby je bio savladan. U kratkoj tucnjavi, dok se branio pokusavajuci da se zastiti, ugrizao je jednog od napadaca dok ga je ovaj pokusavao zgrabiti. Ljuljao se pokusavajuci se osloboditi grupe ljudi koja ga je napadala, ali su ga oborili. Stavili su mu crnu vrecu preko glave i podigli ga za noge i ruke, noseci ga u horizontalnom polozaju. Sa svih strana su po Bobbyju pljustali udarci rukama i nogama, gurali su ga, uvrtali ga i gusili. Posebno jaku bol su mu nanosili uvrcuci desnu ruku. Bobby je bio siguran da ce mu slomiti ruku. Ipak nisu. Takodje je osjetio da jedan sluzbenik sigurnosti pokusava da mu stavi lisice. Na kraju su Bobbyja odnijeli i bacili u sobu gdje su mu radnici osiguranja sjeli na ledja ili na drugi nacin vrsili pritisak. To je istjeralo sav vazduh iz Bobby-jevih pluca. Ono malo vazduha do kojeg je mogao doci onemogucila je crna vreca koja mu je bila vezana preko glave. Bobby je vikao „Ne mogu disati, ne mogu disati“ ali niko nije na to obratio paznju. Tada se Bobby poceo snazno izvijati glavom unazad i prema napred cijelo vrijeme vicuci „Ne mogu disati, ne mogu disati!“
Ovo je trajalo minut do dva. Bobby-ju se cinilo da mu je ostao samo jos sekund dok se ne onesvjesti i/ili umre. Mislio je: „Dakle, ovako cu umrijeti. Da li ce moji prijatelji i moji dragi ikada saznati istinu kako sam ubijen? Sa ce reci na to novinari? Znam ko je sve to isplanirao. Stvarno su istinite sve te strasne price, sva „samoubistva“ su ustvari ubistva. To je prokleto jasno.“Iznenada, poslije tog mucenja koje je trajalo cijelu vjecnost, covjek se podignuo sa Bobbyjevih ledja i Bobby je ponovo mogao disati!
Ocigledno da su posli na pauzu, pa su uzeli Bobbyjev kais, cipele a zatim mu skinuli lisice. Mozda nisu htjeli da Bobby vidi lisice. Ili je mozda jedan od njih zelio da ubije Bobbyja, ali drugi nisu. Sta god da se desilo Bobby je jos ziv! Sa glave su mu skinuli vrecu i ostavili ga samog u zatvorskoj celiji. Uzeli su mu takodje pare i novcanik.
Mladi covjek je nastavio da snima Bobbyja jos neko vrijeme spolja kroz resetke, posto su cuvari otisli. Sada je Bobby mogao da sagleda povrede. Desna ruka mu je bila prilicno povrijedjena, ali nije bila slomljena. Desni zglob je krvav sa dubokom posjekotinom na spoljasnjoj strani oko centimetar i po iznad kostiju zgloba. Vise zuba mu je u tucnjavi slomljeno. Poslije tucnjave Bobby je uzeo dio zuba i uspio ga sacuvati. Boljela ga je lijeva jagodica koja je ocigledno bila povrijedjena.
Slijedeceg dana, 14. jula, cuvari su dosli u Bobbyjevu celiju i reklli mu da ima posjetioca iz americke ambasade u Tokiju koji zeli da ga vidi. Bobby im je odgovorio da ne zeli nikog iz americke ambasade da vidi. Rekli su mu da nema izbora. Bobby je odbio da podje. Tada su ga zgrabili i rekli da ce poci da vidi posjetioca iz ambasade bilo da to zeli ili ne!
Bobby je bio dosta povrijedjen jos prethodne noci pa je pristao da podje bez dalje borbe. Odveli su ga u sobu (to nije bila specijalna soba za posjetioce gdje su zatvorenik i posjetilac odvojeni staklenim prozorom) gdje ga je covjek iz ambasade USA vec cekao. Ispred sebe je imao nesto sto je bilo ostatak Bobbyjevog USA pasosa. Sada je imao brojne velike rupe duz rubova. Takodje je izgledalo da je nesto pecaceno i unutar njega. Covjek iz ambasade je imao fotokopiju pisma ili dokumenta za Bobbyja iz ambasade u Manili, Filipini, datiranog na 11. decembar 2003. godine kojim ga obavjestavaju da mu je pasos ponisten. Cijelo vrijeme je taj covjek iz ambasade pricao dok Bobby nije rekao ni rijec. Covjek iz ambasade objasnio je drsko Bobbyju, pakosno se radujuci, da vlada nije znala kako da dodje do Bobbyja, pa su pomislili da bi najbolje bilo da mu poniste pasos, zato sto su znali da Bobby povremeno posjecuje Filipine. (Nije potrebno reci da Bobby nije nikada vidio prije taj dokument ili za njega cuo prije ovog nezeljenog susreta sa covjekom iz ambasade, 14. jula 2004).
.
Covjek iz ambasade je zatim objasnio Bobbyju da ponistenje njegovog pasosa nece sprijeciti ambasadu USA u Tokiju da mu izda pasos za jedno putovanje, samo za povratak u USA. Zatim je dodao da bi otisao, osim ako Bobby nema pitanja. Gledao ga je izazivacki, pakosno zmirkajuci ocima: „Dobro, Mr Fischer, ako nemate primjedbi ponijecu Vas pasos sa sobom u ambasadu.“ Ovo je bio zavrsni udarac.
Sta bi trebao Bobby uciniti? Ako nista ne kaze, covjek iz ambasade bi mogao reci da se Bobby nije bunio zato sto mu je uzeo osteceni tj. unisteni pasos sa sobom i ponio u ambasadu. A tada bi mogao dodati ili tvrditi (uvjerljivo) da se mozda Mr. Fischer nije brinuo zato sto mu je USA uzela i unistila pasos jer svi znaju da „mi imamo pravo da to ucinimo“. S druge strane, ako Bobby odgovori na pitanje i kaze da ima na to prigovor, on ce prekinuti cutanje i tada bi covjek iz ambasade mogao reci da je Bobby htio da se sastanu, da je Bobby htio da razgovara sa njim, te da Bobby nije rekao ovo ili ono, ili da nije ovdje trazio svoja prava itd.
Zato je Bobby energicno odgovorio uz psovku: „Vrati mi moj pasos, kuckin sine!“ Covjek iz ambasade je zadrhtao i odgovorio: „Da, ostavicu ga ovdje sa Vasim stvarima ljudima iz osiguranja (svoje obecanje je prekrsio otprilike poslije pet minuta kada je napustio zatvor u odjelu za imigrante na Narita aerodromu sa Bobbyjevim pasosem!). Bobby je upitao covjeka iz ambasade da li je on Jevrej. Covjek iz ambasade je upitao „A da li ste Vi?“ Bobby je odgovorio: „Ja sam prvi pitao“.Covjek iz ambasade je rekao: „Ne, tu igru necu igrati“ i nije odgovorio na pitanje. Bobby ga je upitao za ime. „Peter.“ Bobby je ponovo upitao: „Peter, kako se prezivate?“ Peter je odgovorio „To Vas se ne tice!“ i napustio prostoriju. Razgovor je bio zavrsen.
Dok je Bobby je cekao strazara u prostoriji za sastanke, da ga ponovo povede u celiju, kroz poluotvorena vrata vidio je
Petera kako se rukuje i srdacno pozdravlja sa japanskim imigracionim zvanicnicima. Pravi gospodin. Stvarno, pravi gospodin. Usput, trebalo bi pomenuti da poslije svog ilegalnog hapsenja 13. jula 2004, Bobby vise nije vidio svoje skupocjeni zastitni omotac pasosa, koji je bio od koze evropskog bizona. Bobby ga je kupio u Becu (u Austriji) prije 8-9 godina za otprilike 50-60 dolara, i jos je bio odlicno ocuvan. Japanski imigracioni zvanicnici tvrde da nije kod njih, pa to nagovjestava da je kod Petera u ambasadi USA. Ovo je naravno samo trivijalan podatak, ali bi onaj ko mu je ukrao skupocjeni zastitni omotac pasosa mogao bi jednom zavrsiti u zatvoru. Mozda ce sada Peter i ambasada USA pozuriti da vrate Bobbyju ukradeni zastitni omotac za pasos. Ali, mozda i nece!
Odmah poslije Peterovog odlaska iz imigrantskog odjela, zvanicnici su u ime Petera dali Bobby-ju fotokopiju prethodno pomenutog „pisma“ iz ambasade USA u Manili koje je navodno upuceno Bobby-ju. Naravno, sve je to samo podvala. Tekst ovog pisma na dvije strane, navodno upucenog Robertu Jamesu Fischeru iz ambasade USA u Manili, datiranog na 11. decembar 2003. godine potpisao je Theodore Allegra konzul USA. Na pismu nije bilo nijedne druge adrese! Sa ovim pismom dali su Bobbyju toboznju „kovertu“ sa natpisom „22 CFR Ch.1(4-1-97 Edition) Department of State“ koje sadrzi strane 252, 253, 254, 255, 256 i 257. Po prvi put je 14. jula 2004. godine Bobby ugledao to lazno pismo. Ranije ga nije mogao vidjeti jer Bobby nije odlazio u filipinsku ambasadu u Manili. Ako je ikada isao, to je bilo prije vise decenija!!
Dakle, to pismo je najobicnija podvala. Otkad je napustio USA u julu 1992 (i od tada se nije nikada vratio u USA) jedina ambasada koju je posjetio bila je ambasada USA u Bernu, u Svajcarskoj. Ambasadu u Bernu je posjetio 24. januara 1997. godine da uzme pasos No. Z7792702. Ponovo je posjetio istu ambasadu 27. oktobra 2003. godine i ponovo 6. novembra 2003. godine da dobije prije pomenuti umetak od dvadeset strana u pasosu. To su svi njegovi kontakti sa ambasadama USA u svijetu! Uz ovo, jednom je posjetio, 1994 ili 1995 godine, citaonicu USA u Budimpesti, Madjarskoj.
Tu posjetu je Bobby obavio zajedno sa Mr. Pal Benko-om i to na Mr. Benkovo insistiranje. Ipak, Bobby je smatrao da je tu atmosfera nepodnosljiva i prijeteca (cuvari, pretresanje odjece, torbi) tako da vise nije nikada tamo ponovo otisao. Bobbyjev stav u vezi toga bio je odredjen poslije tuzbe vlade USA (i razglasenih politickih optuzbi) od 15. decembra 1992. tako da je odlucio da je bolje da sto manje kontaktira sa vladom USA. .
Posljednji put Bobby je bio na Filipinima proslo ljeto, nekoliko mjeseci prije nego sto je napisano navodno pismo od 11. decembra 2003. Od tada se Bobby nije vracao na Filipine. Kako je uopste mogao primiti ili cuti za to navodno pismo?
To pismo je ustvari prevara pomocu koje je oduzet i unisten Boby-jev pasos. Na slican nacin nezakonito je krajem 1998 ili pocetkom 1999 Bobbyju uzet sav novac, i imovina, ukljucujuci kolekciju zlatnika i srebrnjaka koje je cuvao u skladistu Bekins Moving and Storage company (Pasadena, Kalifornijski ogranak). To oduzimanje Bobby-jeve imovine izvrsio je po nalogu americke vlade Mr. Bob Ellsworth i Bekins Moving and Storage.
Na strani 254. iz og 22 CFR Ch.1(4-1-97 Edition) Department of State paragraph 51.75 moze se procitati: „Obavjestenje o oduzimanju ili povlacenju pasosa.“ „Svaka osoba ciji zahtjev za izdanje pasosa bude odbijen,…bice pismeno obavjestena. Obavjestenje ce se slati zbog prava suprotne strane i procedure za preispitivanje te odluke po paragrafima 51.81 do 51.105.“ Zatim, nastavljamo na paragraf 51.81 „Akcija suprotne strane je vremenski ogranicena.“ „Osoba protiv koje je pokrenuta akcija uz postovanje njenih prava treba u roku od 60 dana po prijemu obavjestenja da trazi odgovarajuce odjeljenje,…., da ustanovi osnovu za svoju akciju prije sluzbenog saslusanja. Ako takav zahtjev nije napravljen u roku od 60 dana,…akcija suprotne strane ce se smatrati zavrsenom….i administrativna procedura je zavrsena….“
Bobby nije nikada obavjesten na propisani nacin da mu je pasos ponisten. Jasno je da Bobby ne treba da dokazuje da nije nikada obavjesten o tome. Vlada USA treba da dokaze da je Bobby obavjesten da mu je pasos nevazeci. Takva je procedura. Bobby zahtjeva taj dokaz. Vlada USA naravno ne moze taj dokaz pruziti jednostavno zato sto Bobbyja nisu ni obavjestili!
Po misljenju Bobbyja, postoji realna mogucnost da je to ozloglaseno „pismo“ Bobby-ju, datirano na 11. decembar 2003. godine od ambasade USA u Manili kojem je potpisao Theodore Allegra, konzul USA, ustvari „zakuvano“ i azurno pusteno u zavrsni oblik od strane CIE oko 6. jula 2004. godine, kada je Bobby kupio avionsku kartu za Filipine i rezervisao let JL 745 sa polaskom 13. jula 2004. godine u 18:20 za Manilu, na Filipinima!
„Pismo“ je samo posluzilo japanskim zvancnicima za imigraciju kao jeftin izgovor da prikriju saradnju sa ambasadom USA u Tokiju. Tako su japanski zvanicnici za imigraciju „djelovali po zakonu“ i na osnovu „stvarnih informacija“ iz ambasade USA u Tokiju. Zadnji korak ove lakrdije trebao bi biti ilegalna deportacija Bobbyja u USA, gdje ga cekaju razglasene politicke optuzbe. Tu bi Bobby bio okrivljen, zatvoren, mucen i ubijen. Jos vise, to je pobudilo Bobby-jeve sumnje da je CIA dala novac i japanskoj vladi i zvanicnicima u odjeljenju za imigraciju na Narita aerodromu da „podmazu“ svoj plan u vezi Bobbyja. Vratimo se na 22 CFR Ch.1(4-1-97 Edition) paragrafe
51.76 „Predavanje pasosa“ „Nosilac pasosa koji je ponisten predace ga tom odjeljenju koje je za to ovlasteno prema zahtjevu i ako odbije da to ucini, pasos moze biti ponisten i nosilac pismeno obavjesten o ponistenju.“
Dakle, osim ako nosilac pasosa svojevoljno ne preda svoj pasos nadleznom odjeljenju, odjeljenje nema pravo ni da uzme pasos ili da ga sto je jos gore unisti. Takav je zakon. Da su japanski zvanicnici za imigraciju stvarno vjerovali da je Bobby usao i napustio Japan sa ponistenim pasosem i to smatraju kriminalom, da li bi oni dozvolili da se takav kljucni dokaz unisti? Iz istog razloga se mozemo pitati kako su dali dokaz, Bobbyjev pasos u USA ambasadu u Tokiju da se unisti?
Bobby je proveo vecinu vremena u Japanu od januara 2000. godine. Stekao je nekoliko dobrih prijatelja i poznanika. Potrosio je stotine i hiljade dolara posjecujuci japansku mineralnu banju „Onsen“. Potrosio je preko 350.000 dolara radeci sa Seiko korporacijom pokusavajuci razviti visoko tehnoloski sahovski casovnik. Pravo malo bogatstvo potrosio je na japanske elektronske prioizvode. Ali sve ovo je bilo manje vazno od jednog laznog telefonskog poziva i jednog laznog pisma. Bez obzira kako ce sve zavrsiti Bobby ce napustiti Japan. Cak i ako izadje ziv iz zatvora nikada se nece vise vratiti u Japan.
Za one koje interesuje istina o ovom slucaju postoji jos jedan zanimljiv detalj. Sredinom oktobra 2003 kada je Bobby stigao iz Japana u Svajcarsku (a napustio 16. decembra 2003. godine vrativsi se u Japan), Bobby nije napustao ni za sekundu Svajcarsku.
Kad je Bobby posjetio ambasadu USA u Bernu dao im je broj svog mobilnog telefona u Svajcarskoj. Ambasada ga je nazvala nekoliko puta na taj broj. Oni su dakle imali njegov broj telefona. Taj telefon je bio stalno ukljucen i imao signal 24 casa dnevno! Ozloglaseno „pismo“ Allegra datirano je na 11. decembar 2003. godine. Da je stvarno USA zeljela da Bobby sazna da mu je pasos ponisten, zasto nisu pozvali Bobby-ja na njegov mobilni telefon i sve mu to rekli???
(Preveo sa Fischerovog japanskog sajta 1. 08. 2004 Goran Tomic, urednik Sah-mat liste)
(Tekst iz stare Šah -mat liste)