„Sjećate li se
Tanganjike, Berliner Ansambla i Ateljea 212?
Sjećate li se improvizacije Zorana Radmilovića?
Nikada.
Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti.
Nikada više
One strasti stvaranja.
One radosti druženja.
Onog sjaja zvijezda
u stihovima mladih pjesnika.
Doba velike umjetnosti je prošlo.
Ja sam
barem
u njemu živio!
(Izet Sarajlić – „Oproštaj s velikom umjetnošću“ – odlomak)
Dolina Neretve, sunce našeg juga, djetinjstvo ispunjeno radošću. Atmosfera i način života iz ove priče postoje još samo u sjećanju.
“Ako ne dođeš kod nas na spavanje, kad si u Sarajevu, neću više s tobom riječ progovoriti”! Tipično naša rečenica, neki stranac bi pomislio da je svađa u punom jeku. Zijo Kudra i njegova supruga Moamera živjeli su na Alipašinom polju, preko puta zgrade televizije. Ratni vihor zauvijek ih je odnio iz zavičaja. Zijo je školski drug i veliki prijatelj mog oca Đorđa. Veče uoči Božićnog turnira 2006, još jedna godina uskoro iščezava iz naših života. Turnir se održava u Muzičkoj školi, blizu Katedrale. Zijo dočarava dogodovštine iz druženja sa mojim ocem, oživljava duh davnih vremena.
Naš prvi poslijeratni susret dogodio se početkom aprila 2002. godine. Igrao sam na tradicionalnom šahovskom festivalu u Domu Armije. U pauzi između dva kola, pojavio se Zijo. Pročitao je u novinama da se igra turnir i gajio nadu da ćemo se sresti. Koliko je susret bio srdačan može posvjedočiti GM Dragiša Blagojević, koji je stajao sasvim blizu. Između nas je neprestano treperio lik mog oca. Potom smo se češće viđali, pamtim lijepo veče u restoranu ŠK Bosna, u društvu šahovskih funkcionera, internacionalnih arbitara, Milivoja Šušića i Mirze Miralema. U jednom trenutku pridružio se visoki, stariji čovjek, porijeklom Mostarac. Pričamo o Veležu iz slavnih dana. Te večeri sam čuo zanimljivu priču o Suli Repcu. Dok je još bio frišak u braku, supruga nije mogla da se navikne na njegove kasne povratke kući. Prigovorila je, a Sula uzvratio čuvenom rečenicom: „Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti“.
Ponekad smo pili kafu u restoranskoj bašti na Baščaršiji i dugo pričali. Postoji neka magija koja vuče u prošlost. Kroz koprenu vremena vidim zavičaj suncem ovjenčan.
Svijet je nekad izgledao ljepše, bezbrižnije, naš zavičaj neodoljivo privlačio ljude iz dalekih gradova. Prohladne podgoričke večeri, prije desetak godina, prošetao sam Ulicom „Slobode“, omiljenom gradskom štraftom. U jednom trenutku ugledah Maksima Gegovića i njegovu suprugu Sandru, novinarku. Maksimova majka Lepa je iz Tasovčića. Stajali smo dvadesetak minuta, srdačno razgovarali.
Maksa je svirao u orkestru popularnog harmonikaša i pjevača, Žutog Serhatlića, koji sa puno osjećaja i ljubavi izvodi staropodgoričke pjesme. Devedesetih godina prošlog vijeka bio je sportski funkcioner. Držao je nekoliko godina kafić „Semafor“ u Njegoševoj ulici, blizu stadiona Budućnosti. Ugledan čovjek sa širokim krugom prijatelja.
Priča nas odvede do Tasovčića. Maksa otkriva detalj koji me oduševio: „Dvadeset tri godine sam svako ljeto provodio u Tasovčićima. Ništa me nije moglo spriječiti“! Rastao je u Titogradu, mogao je otići do Budve za sat vremena, ali tasovačka i čapljinska ljeta imala su čudesne draži. Sjajno je svirao gitaru i lijepo pjevao. Moj prijatelj, Seno Kudra, sjeća se davnih svirki pored Neretve. Seno već dugo živi u Danskoj. Često mi šalje neobične stare fotografije, raritete.
Dio Tasovčića, Tromeđa. Škola u kojoj je predavala moja majka nalazila se 50 metara odavde (desno). Lijevo je naselje Grlić i stari put za Stolac. Fotografija stara 120 godina!
FK Uskok iz Tasovčića 1919. godine. Aleksa Spahić, praški student, donio je prvu fudbalsku loptu u čapljinski kraj tokom ljetnih ferija. U jesen 1919. osnovan je klub. Treći s lijeva je Ibro Fazlagić, otac kapitena jugoslovenske reprezentacije, Mirsada.
Mirsad je kratko igrao za čapljinski Borac, klub čija zanimljiva istorija počinje 1945. godine. Otišao je u FK Sarajevo i doživio istinski uzlet. Polufinale evropskog prvenstva, duel sa Englezima. Mirsad se stalno priključivao napadu, slao opasne centaršuteve u kazneni prostor šampiona svijeta. Bio je prototip modernog beka, kakvi će, nešto kasnije, postati Krivokuća i Stepanović. U jednom trenutku, Vahidin Musemić i Dragan Džajić mijenjaju mjesta. Musemić centrira sa lijevog krila, Džajić u srcu šesnaesterca vara Mura, još dok je lopta bila u vazduhu, kako piše Bogdan Tirnanić. Prima loptu na grudi. Gol!
Kapiteni reprezentacija Engleske i Jugoslavije: Bobi Mur i Mirsad Fazlagić. Italija 1968.
Sedamdesete godine su vrijeme sporta, putovanja, optimizma, prvih kafića, disko muzike, procvata kafana i meraklija. Otac i prijatelji odlazili su našim fiatom 1300 do Ploča ili Drvenika, mezili, pili i neprestano se šalili. U Pločama su imali širok krug prijatelja koji bi se začas pridružili. Jednom su doživjeli udes kod Drvenika, ali bez većih posljedica. Kasnije su to šaljivo komentarisali. Ništa nije moglo uzdrmati vedrinu duha. Kao da su svoje životne devize crpili iz stihova Hamze Hume („Prijatelji“- odlomak).
„Zato dijelimo osm’jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša“.
Moj otac i njegova ekipa voljeli su muziku. Pjevali bi pred fajront, naslonjeni na visoki šank. Pored oca i Zije, u postavi su bili naš rođak i komšija, Tiho Draško, nekada fudbaler Borca i Duško Aćimović (Prce), desno krilo Borca i strastveni ljubitelj šaha. Pjevali su tiho, skladno, najčešće dalmatinske pjesme: „Dok palme njišu grane“, veliki hit „Dubrovačkih Trubadura“. „Dva Bracanina“. „Ta divna splitska noć“. Sjedio sam pored njih i uživao. „Može li „Moja draga Klementina“ za kraj, molio bih“? „Može“!
Zijo je godinama bio direktor radne jedinice u čapljinskoj ispostavi Niksičke pivare, Tiho direktor ugostiteljskog preduzeća u Počitelju, Duško službenik u čapljinskoj opštini. U Tihinoj bašti rasli su raskošni, ukusni šipci. Jednom sam u njegovoj kući iznenada ugledao čuvenog pjevača, Tomu Zdravkovića, koji je boemisao u Počitelju i kratko navratio u Tasovčiće. Duško mi je donio prvi pasoš uoči odlaska u Francusku na Kadetsko prvenstvo svijeta 1977. Odlikovao se čudesnom brzinom na fudbalskom terenu. Pokušao da se nametne u marsejskom “Olimpiku”, kada je glavna vedeta kluba bio naš reprezentativac, Josip Skoblar. Duško je upoznao rajske predjele Azurne obale. Najviše mu se dopao Antib, između Nice i Kana. Prijatelji su ga zvali „Francuz“.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)