Pompeja
Peti nastavak
Zanimljivo je pročitati dio putopisa Nenadovića o posjeti Pompejima (mart 1851.) u društvu Petra II Petrovića Njegoša.“Vrednost Ljubomira Nenadovića je što nam je u „Pismima iz Italije“ osvetlio Njegošev lik iz svakodnevnog života, što Njegoša vidimo u svakodnevici: šta i kako misli u najobičnijim životnim situacijama“ (Miljko Jovanović). Redovi posvećeni svevremenskom velikanu su izrazito lijepi, dragocjeni!
„Odsada će biti jedna kuća koja će se zvati:“Il principe di Montenegro“. Za čast Vladici naređeno je te je pred njime otkopana jedna soba. Vladici su svi čestitali srećan slučaj, jer na duvaru te sobe našla se jedna od najlepših slika. Vešto su i polako odgrtali pepeo i pesak da se ne bi na duvaru slika pokvarila; soba je bila zbijenim prahom i najsitnijim peskom napunjena, zato je bilo lako odgrtati. Vladika je osećao prijatnu zabavu i radost kad je primetio da je duvar fresko malan. Najpre su se ukazale grane od jednog zelenog drveta, pa onda jedna velika muška glava, pa dalje redom: celokupan krupan čovek leži pod drvetom na lavovskoj koži, a jedna lepa devojka, boginja, hladi ga lepezom i uspavljuje ga, a oko njih svuda mali krilati amorići. To je predstavljen Herkul kako ga ljubav obezoružava“ („Pisma iz Italije“).
Njegoš je napisao poemu „Polazak Pompeja“ (1851.), o propadanju i razaranju, ispjevanu nad ruševinama ovog nekada atraktivnog rimskog grada.
„Duhtajući Vezuv bljuje guste vitle mračnoga dima,
iz žvalah mu s jekom leti strašni potok žeravice,
te oblake od pepela na sunčano lice siplje.
Jedinstveno podnebije Neapolja gizdavoga
jednijem se mahom preli u tartarsku smrtnu boju.
Nad njim sunce grdno plače pod traurnom prijevjesom,
pod njim zemlja uplašena od pogubne sile stenje.
Uh, strašila užasnoga! Smrtnom jekom sve uzdrhta:
drhti more, drhte gore, žalosni se čovjek smrza“!
(odlomak)
Miloš Crnjanski je tokom boravka u Opatiji (1916) napisao pjesmu „Njegoš u Veneciji“.
„Bogovi, na plećima/ sa oblacima tamnim/ bolovi i mora sa valima/ pomamnim/ pređoše po njegovom bledom licu/ bez traga/.
Ali, kad čitaše o Brizeji,/ što se budi,/ i otvara oči, pune tame, u zori,/ bol neizmeran pade mu na grudi/. Jer svemu na svetu beše utehe/. Svim mislima, za sve junake,/ i grehe/.
Ali držeći glavu rukama obema,/ suzno umirući, pomisli bolno,/ da za suze neveste, utehe nema/. Tada zaplaka u vodi i zvono/ Svetog Marka“. (2. dio pjesme)
Devet godina kasnije, piše esej „Razmišljanja o Njegošu“.
„Njegoš i Mljeci, kao odnos, u epu nizak, za mene krije negde neobične, divne visine, samo ne znam gde su, jer napisane nisu, a nazirem ih svud, u njegovom žiću, gigantskom i sladostrasnom“.
Potresno je pogledati okamenjene ljude, koji podsjećaju na razmjere jezive erupcije.
Prolazio sam pored brojnih turističkih grupa, najčešće se radilo o školskim ekskurzijama. U jednom trenutku bilo je čak 27 različitih grupa! Pio vodu iz dlana, sa neobičnih česmi, i često pogledom tražio Vezuv. Peo se na pećinu odakle se šumovita strana Vezuva najbolje vidjela, rizikujući pad s visine pet-šest metara. Nikad bliži Vezuvu, želio sam napraviti što ljepše fotografije. U tom trenutku desio se peh; istrošila se baterija fotoaparata. Baš u ovakvom trenutku! Grozničavo se uputih prema prostoriji gdje sam ostavio putnu torbu, blizu ulaza, zamolivši veoma lijepu, crnokosu djevojku da dopunim bateriju. Širok osmijeh je bio nedvosmislen znak ljubaznosti. Vratih se za desetak minuta na isto mjesto sa novim zalihama entuzijazma.
Pompeja je utonula u san pod lavom i pepelom koji je trajao skoro 1700 godina. Otkopavanja su počela 1748. godine. Inžinjer tadašnjeg kralja Napulja, Žaokin de Alkubijer, čeprkajući po starom vodenom tunelu, otvorio je glavni šaht, otvorivši time i put u jedan stari svijet. Naišao je na jednu veličanstvenu fresku, a ubrzo ugledao i jednog stanovnika koji je u samrtnom grču još uvijek u šaci stezao zlato. Nesretni čovjek nastradao pod lavom tog davnog avgusta. Alkubijer nastavlja da iskopava i istražuje ovo mjesto. Tek poslije 100 godina prava i intenzivna arheološka iskopavanja sprovodi italijanski arheolog Đuzepe Fjoreli, čineći to vrlo pažljivo da ne bi nešto uništio. Naišao je na šuplje otiske i udubljenja sa kosturima koje su ostavili nastradali stanovnici Pompeje. Dosjetio se da u njih sipa gips, pa su se tijela umrlih Pompejaca pojavila baš onakva kakva su bila u trenutka kada se po njima prelila lava.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra poslednji nastavak)