Suat Atalik: „Princip skoro svih šahista: platite mi i reći ću da ste dobri“
(7. nastavak)
E.SUROV: Takođe pitaju u chatu: „Recite nam, koliko ste godina živeli u Bosni ?“
S.ATALIK: Nikad nigdje nisam živeo osim u Turskoj. Ali, igrao sam za reprezentaciju Bosne i Hercegovine, a igrao sam i za klub iz Sarajeva, koji ima najviše titula u Evropi. Ako se ne varam, prošli put kada smo osvojili pehar bio sam kapiten. Više puta sam posjećivao Bosnu, čak sam imao i njihov pasoš, ali u stvarnosti nikad tamo nisam živio. Generalno, često sam putovao svijetom. Na primjer, u periodu 1991-1992. Igrao sam na četrnaest kružnih turnira u Mađarskoj i mogu reći da sam tamo provodio polovinu vremena.
Od 1993. godine i skoro do kraja vijeka mnogo sam igrao u Rumuniji, u Grčkoj. Više puta sam bio u zemljama bivše Jugoslavije. A tokom poslednjih deset godina igrao sam na gotovo svakom velikom turniru u Srbiji. I evo jedne zabavne priče: kad sam dobio srpski pasoš, morao sam da pokažem neku adresu, a bio sam registrovan na istoj adresi kao Garry Kasparov i Zurab Azmaiparashvili. Mislim da bi bilo zanimljivo vidjeti kako bismo se slagali na jednom mjestu i kad bismo sva trojica morali da odemo od kuće. U ovom slučaju mislim da bi problem išao na nacionalnom nivou.
E.SUROV: Da, dobro društvo …
S.ATALIK: Bilo je to još u vrijeme kada se klub razvijao. Znate, što se Azmaiparašvilija tiče, prezirem ga, ali Kasparov je ličnost. Može se on voljeti ili ne voljeti, ali on je šahista, ne treba ga kritikovati izvan određenih granica. Mnogo je uložio u klub, mnogo je uradio i stvarno ga je zanimalo. Na jednom od evropskih šampionata, kada nismo postali prvaci, ali smo zauzeli drugo mjesto, za nas je igrao velemajstor Zdenko Kožul iz Bosne, koji tada nije igrao dobro. Tada mi je Garry prišao i rekao: „Dosta je! Promjenite Kožula, igrajte sami! “ Ali ja nisam poslušao. Nisam nikog slušao.
Istina, kasnije sam priznao grešku i u poslednjem odlučujućem meču ipak zamijenio Zdenka. Ali poenta je u tome kako se Garry brinuo za naš nastup. Iako je i sam igrao u timu svog prijatelja Nauma Raškovskog, ne sjećam se imena tima, oni su ga često mijenjali. Usput, igrao je neuspješno – po mom mišljenju to je bio turnir na kojem je izgubio i od Huzmana, i od Rubljevskog, kao rezultat postigao je pedeset procenata ili čak otišao u minus. Uvek je navijao za nas. Zato, bez obzira na to što on sada radi, bez obzira na to što govori o Putinu ili Trumpu, bez obzira na tim koji vodi na internet turniru FIDE, u svakom slučaju je vrijedan poštovanja.
E.SUROV: Još jedno pitanje iz razgovora: „Hoćete li igrati na Svjetskom šampionatu 50+ ?“
S.ATALIK: Super pitanje! A ko ga je pitao, možete li reći?
E.SUROV: U chatu se on predstavlja kao Saadi Iskander. Vjerovatno je iz Azerbejdžana.
S.ATALIK: Evo o čemu se radi ustvari. Dok sam igrao u turskoj reprezentaciji, još nisam imao pedeset godina, a posljednjih godina Turska šahovska federacija me nikada nije nominovala za veteranske turnire. Volio bih igrati sa Zurabom Sturuom, mojim starim prijateljem, i Predragom Nikolićem … Ali, zvaničnih akcija u tom smjeru iz federacije nema. Mnogo vremena je već izgubljeno, a s obzirom da imam sada 55 godina, prilično sam kandidat za učešće na 65+ turnirima. Ne znam kada će proći čitava ova situacija sa koronavirusom, možda još uvijek mogu da igram u grupi 50+. Usput možemo stvoriti vrlo dobar srpski tim veterana – Branko Damjanović, ja, ostali velemajstori. Ne znam možemo li se takmičiti sa SAD ili Rusijom, ali očigledno je da ćemo biti ozbiljnu konkurenciju u borbi za titulu 50+ ili kasnije, ako doživimo, 65+.
(nastaviće se)