Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (60)-Sa šahom u dobru i zlu – „ZA MENE ŠAH NIJE IGRA NEGO UMJETNOST“ ( Aleksandar Aljehin )

Sa šahom u dobru i zlu

„ZA MENE ŠAH NIJE IGRA NEGO UMJETNOST“
( Aleksandar Aljehin )

Piše: velemajstor Božidar Ivanović

Ovo je poslednja od ukupno 64 priče kojima sam nastojao da upoznam čitaoce i ljubitelje šaha sa viševjekovnim procesom razvoja drevne igre, posebno sa aspekta čovjekovog odnosa prema njoj i kreativne dogradnje njenih vrijednosti. Nezavisno od globalnih istorijskih dešavanja šah je uspio da sačuva svoje duhovno biće i da se nametne kao misaoni izazov i vječitio traganje za istinom. Srednji vijek je protekao kroz ratničke oluje i mrakove ali je šah opstajao i napredovao tokom svakog vijeka.

U želji da iznesem svoje mišljenje o aktuelnom stanju u svjetskom šahu odlučio sam da napišem knjigu o svemu što mu je prethodilo kako bi se lakše shvatio moj sud. Ta knjiga ima radni naslov „Od Štajnica do Kasparova“ a konačan će biti poznat kad materijal bude spreman za štampu. Uglavnom, moje shvatanje „ljudskog šaha“ (ovdje mislim i na fer–plej jer te varijante u kompjuterima nema) je vezano za čitav petnaestovjekovni period koji je dostigao vrhunac od 1886–1993. godine kada je 13. šampion svijeta Gari Kasparov pocijepao FIDE stvarajući privatnu organizaciju PCA.

Taj čin je označio kraj istorijski utemeljenog sistema takmičenja u nadležnosti FIDE koja je ponekad bila kruta i nedosljedna, kao na Kongresu u Nici 1974. godine, kada je birokratski oduzela titulu šampiona Robertu Fišeru ali je provodila cikluse važnih takmičenja na način koji priliči vrhunskom sportu. Njenim razdorom nastale su razne nesuglasice i protesti oštećenih igrača. Drastičan slučaj desio se s Aleksejem Širovim kojeg Kasparov nije priznao za legitimnog izazivača nego je odlučio da titulu brani protiv Vladimira Kramnika. Tada su se pojavila dva svjetska šampiona u dvije različite verzije i tu je bio srušen jedan sistem koji je drevnu igru uzdigao do krajnjih granica čovjekovog uma. Nove nevolje stigle su sa izmjenom pravila i ubrzanjem igre a tehnološki izumi XXI vijeka uvelli su šahistima svakodnevno višečasovno dežurstvo nad dis–plejem kako bi memorisali važne informacije i najnovije ideje u otvaranjima. Šahovska kreacija transformisana je u digitalni arsenal, koji na klik kompjuterskog miša, poput Miki Mausa u crtanom filmu, isporučuje traženu robu. Time je izjava iz naslova ove priče vraćena u davna vremena. Kad dodam da danas i djeca iz osnovne škole postaju članovi velemajstorske elite, pitam se koji cilj može biti toliko vrijedan da im, umjesto bezbrižnog djetinjstva, namjenjuje tako težak misaoni rad. Drukčije je to bilo u slučaju Fišera. On je sam sebe izgradio i u 10. godini odigrao simultanku na Menhetnu kada je za njega saznao čitav svijet. Šta reći za Pola Morfija,koji je sto godina prije Bobija, nevidjenim talentom odletio u nebeske visine. On nije imao ni knjigu pred sobom a kamoli kompjuter pa je u nezadrživom naletu savladao sve najjaće igrače svijeta. Ali to su izuzeci, rodjeni i predodredjeni za velika djela, što su ubrzo i dokazali.

Bilo je u SSSR-u više uspješnih šahovskih škola koje su proizvodile šampione ali je program nastave tekao u smjeru opšteg obrazovanja u najvišim institucijama zemlje.
Takav pristup šahu i obrazovanju Sovjeti su imali i prije Drugog svjetskog rata pa su istaknuti šahisti istovremeno bili i predstavnici intelektualne i stručne elite. Zato sam imao o kome i da pišem u ovim mojim pričama jer su to bili otmeni i duhoviti ljudi, ugledni i kompetentni i u svom poslu i na javnoj sceni. Nijesu bili samo šahistii, ponajmanje profesionalci, već su živjeli od svog redovnog posla a šah je bio njihova nepresušna ljubav. Treba se zapitati kako je bilo šahistima Lenjingrada za vrijeme nacističke opsade koja je trajala 872 dana, kad su, gladujući do smrti, male i jadne porcije hljeba pretvarali u šahovske figure da bi na iscrtanoj papirnoj tabli potražili u šahu bjekstvo od surovog bombardovanja i ledenih zima. U tim mračnim skrovištima pronašle bi ih službe spasa, ukočene zajedno sa komadićima hljeba koji su ispunili njihovu poslednju želju pred neminovnom smrću. Kako je bilo Aleksandru Aljehinu da gleda u puščane cijevi osudjenika na smrt 1919. godine. Kako je 1920. mogao da osvoji prvenstvo SSSR-a, spavajući na gvozdenim krevetima u vojničkoj kasarni. Kako se osjećao bježeći od agenata NKVD-a, pa od Gestapoa i Crne ruke, da bi na kraju, pod sumnjivim oklonostima, završio svoj život u Portugalu. Kako danas neko može da vrši poredjenja tih i takvih stradalnika sa savremenim šahistima koji žive u luksuzu i izobilju sa modernim tehnološkim izumima kao „ličnim trenerima“. Neki od vodećih šahista izjavljuju kako bi pobijedili Fišera, pa se pitam kakvo je to poštovanje prema čovjeku koji je uzdigao šah do neslućenih visina, do kojih oni ne mogu doći. A govoriti o ljudima kojih nema, u najmanju ruku je ružno i nepristojno. Uporediti takve i slične izjave, koje danas nijesu rjetkost, sa jednim blic osvrtom Borisa Spaskog na ličnost Mihaila Talja, kad kaže : „ Kогда ему было 20 лет, было невозможно играть с ним“, znači postaviti crvenu liniju razgraničenja izmedju nekadašnjeg i novog šahovskog vremena…

Zamislimo scenu kad Spaski ustaje da aplaudira Fišeru na pobjedi poslije šeste partije meča u Rejkajaviku. A Bobi, kad se vratio u hotel, osvrnuo se na taj Borisov gest riječima : „Vidjeli ste šta je uradio Spaski ?! On je pravi sportsmen !. Spaski je samo zažalio što je, prije početka meča, kad mu je štab sugerisao da se pripremi za moguća Fišerova iznenadjenja u otvaranju, rekao : „ Nemojte da gubimo vrijeme s tim glupostima“. A, upravo u toj šestoj partiji Bobi je, prvi put u životu, otvorio igru pješakom ispred daminog lovca i realizovao svoju ideju do savršenstva.
Koliko se o tome može pisati i komentarisati ? A šta danas slušamo i čitamo? Kaznene mjere i suspenzije igrača ! Čak i nekih velemajstora medju njima, zbog prevara i namještanja partija. Ili da razmišljamo o preporukama za borbu protiv takvih pojava!? To je nekad bilo nezamislivo.
Zato čuvam u svojim pričama najljepše uspomene i sjećanja na velike šahiste i intelektualce s kojima je svaki razgovor bio doživljaj, škola života i mudrosti. Pamtim kad mi je Keres u Sarajevu 1972. rekao: „ Božidare, ostalo ti je premalo vremena i to je odlučilo. Taj dio nije vrijedan analize jer cajtnot nije šah. Hvala ti što si doprinio da odigramo ovako borbenu i lijepu partiju.

Sa ovim riječima velikog Estonca i „vječitog drugog“, kako su ga zvali, završavam svoju knjigu i poručujem mladima da je važno u životu osloniti se na istinske uzore.

Foto : Umiranje i vaskrsnuće St. Peterburga..

Оставите одговор