Anatolij Karpov: „Vriјeme je sve pokazalo: ја živim u Moskvi, a Kasparov u Njujorku već deset godina“ (2. nastavak)

V.SOLOVIJEV: Anatolije Evgenijeviču, sa kim je zaista bilo zanimljivo igrati?

A.KARPOV: To je zaista zanimljivo. To se često dešava: postoji uklapanje sa nekim, i osjećate da je partija zajednička kreacija. Dolazite s nekim da igrate, a on vam je odvratan ali jednostavno morate da odigrate. A sa nekim igračem postajete direktno koautori partije. Moj prvi ozbiljniji rival, sa kojim sam stvorio remek djela, bio je Boris Vasilijevič Spaski. Nije igrao stegnuto, igrao je šah, ali je vjerovao da je jači od mene. Mislim da sam već dostigao njegov nivo. I u stvari dokazao sam da sam u tom trenutku već bio jači. Zatim sam imao sjajnog  istorijskog rivala iz Holandije – Jana Timmana, sa kojim sam takođe imao mnogo zanimljivih stvari u životu, mislim, u šahu. Pa, rivali decenijama – to su bili Korčnoj, Kasparov.

V.SOLOVIJEV: A šta se onda (1985.) stvarno dogodilo? Pitanje vam je postavljeno milion puta. Možete li odgovoriti na to? Čini mi se da ste samo vi bili jedina žrtva posle tog meča sa Kasparovom.

A.KARPOV: Naravno da mi je oduzeta prednost od dva poena. Dali su Kasparovu priliku da odigra još jedan meč za redom. Počeo je progon, koji je vodio moćni Aleksandar Nikolajevič Jakovljev, kojem nisam učinio ništa drugo nego samo dobro. Nekako, na njegov zahtev, čak sam i u Kanadi … ( veza je prekinuta ). Zatim se on vratio u Sovjetski Savez i pokazalo se da je svemoćan, jer je Gorbačov svu unutrašnju politiku dao Jakovljevu. Ali ovaj besramni završetak meča dogodio se jer sam im dao neke šanse i oni su ih iskoristili. Aliev je ozbiljno intervenisao. Naravno, da nije njegove intervencije meč bi bio odigran i mislim da bih ga doveo do pobjede. Ali nažalost, u trenutku kada je meč zaustavljen, Chernenko je doživio kliničku smrt. Vjerovalo se da će on otići na drugi svijet, i opet će biti potrebno predahnuti, jer će zemlja biti u dubokoj žalosti. Svi ovi razlozi su iskorišteni. Oni su izvršili pritisak na Campomanesa, a on je bio potpuno zavisan, jer je njegov sin besplatno studirao kod nas u Sankt Peterburgu (tada u Lenjingradu). Zato, kada je ministar sporta, koga je Aliev postavio, izvršio pritisak na njega, na kraju je Campomanes pristao.

Naravno, odluka koju je donio bila je potpuno nezakonita. Ali Campomanes  nikada nije otkrio i nikada nije rekao šta se dogodilo. Ali ja znam to. Kada je meč prekinuo, tražio sam da se meč nastavi, a imao sam pismo koje je potpisao predsjednik Organizacionog odbora Demichev u kojem je navedeno da je Organizacioni odbor spreman da nastavi meč, i da postoje sve mogućnosti za to. Ali Campomanes je tada oklijevao, jer svjetska zajednica, svjetska šahovska zajednica nije razumjela zašto se sve  to dogodilo u Moskvi. Pritisak je bio jak, a Campomanes je čak bio sklon da vjeruje da bi trebao nastaviti meč. I on je bježao po svijetu i bilo ga je teško uhvatiti. Ali tog jutra, kada je donio odluku, završio je na Filipinima. A znam da ga je Gavrilin noću nazvao – on je bio zamjenik ministra sporta, koji je, nažalost, bio zadužen i za šah. Ali on je pozvao ne na vlastitu inicijativu, već po nalogu ministra Gramova. Oni su vrlo čvrsto prihvatili ideju Campomanesa, pa je Campomanes ujutro po filipinskom vremenu objavio da meč neće biti nastavljen, a drugi meč će biti odigran.

V.SOLOVIJEV: I  u kojoj je situaciji meč prekinut?

A.KARPOV: Vodio sam 5-3. Iako, znate …

V.SOLOVIJEV:  Slažem se, ovo je šizofrenija! Jer u bilo kojem drugom sportu oni bi rekli: „Pa, važi postignut rezultat. Pobjeda se daje Karpovu. “ Ne možete samo prekinuti meč! To je moguće iz tehničkih ili bilo kojih drugih razloga … ali tada se računa pobjeda za Karpova! Prekinut je  kod rezultata 5-3!

A.KARPOV: Tako je bilo. Campomanes nije objavio da sam pobjednik, ali to je bilo samo po sebi razumljivo. Čak je odlučio da se nagradni fond podjeli na sledeći način: Karpovu kao pobjedniku, Kasparovu kao poraženom. Ali pošto je sve bilo u rukama ministra sporta Gramov, onda je on prekršio odluku Campomanesa i oni su nagradu podijelili na pola.

V.SOLOVIJEV: To jest, takođe su vas opljačkali?

A.KARPOV: Da, on je mene  opljačkao.

V.SOLOVIJEV: To je, ako sam dobro razumeo, onda suprotno uobičajenom vjerovanju da se administrativni resurs borio za vas, u stvari je administrativni resurs bio na strani Garija Kimoviča. Što se on, naravno, plaši da kaže. Sada pokušava da se predstavi kao borac protiv vlasti. Ali u stvari (sjećam se da je tada vlast još bila sovjetska, to je bio još SSSR) Garri Kimovich je volio vlast dok nije promijenio svijest.

A.KARPOV: Da. On i sada ne priznaje, i onda nije priznavao da je koristio sva moguća sredstva kako bi osvojio titulu svjetskog prvaka i odbranio je. Takođe mogu da kažem da sam pored šahovske table, gde sam imao i grube greške i previde, napravio i najveću nešahovsku grešku kada sam pristao da igram meč u Sovjetskom Savezu. Jer se takvo nepoštovanje obaveza, prema utvrđenim pravilima, ne bi desilo nigdje u svijetu. Samo u Sovjetskom Savezu!

V.SOLOVIJEV: Kako ste mogli da odbijete? Dva sovjetska šahista – a da ne igraju u Sovjetskom Savezu?

A.KARPOV: Ništa strašno. Kasnije smo igrali meč u Londonu, a zatim u Sevilli …

V.SOLOVIJEV: Da li se sjećate sebe tada! Takva ideja vam nikada ne bi pala na pamet!

A.KARPOV: Ne, jednostavno nisam mislio da …“

V.SOLOVIJEV: Pa sačekajte! Pa, sjetite se sebe! Uralski tip koji je postao narodni idol. Niste mogli da zamislite da će u Sovjetskom Savezu u kojem ste odrasli, u kome ste bili voljeni, gdje ste postali sjajan šahista, iznenada doći na vlast tipovi koji će izdati sve što ste voljeli i što vas je vaspitavalo.

A.KARPOV: Mnogi kažu (a mislim da i vi znate ovu verziju) da je svrgavanje Karpova kao svjetskog šampiona za njih simbol činjenice da dolaze novi ljudi, dobijaju snagu, preuzimaju vlast i zemlja će se mijenjati. Jer su meni pripisivali da sam apologeta svega starog.

V.SOLOVIJEV: Iako ste tada još bili mladi … Iskreno govoreći, bili ste premladi za apologetu svega starog.

A.KARPOV: Zastrašujuće je reći, ali ove godine, za dva mjeseca, navršiće se pedeset godina od kada sam postao velemajstor.

V.SOLOVIJEV:  Klasa! Ali izgledate kao da imate pedeset i tri godine, tako da dozvolite da primjetim da se čini kao da ste postali velemajstor sa tri godine. Izgledate vrlo mladoliko.

A.KARPOV: Hvala.

..

V.SOLOVIJEV: Šteta što niste uspjeli da se borite protiv Fischera?

A.KARPOV: Naravno. Pripremao sam se.

V.SOLOVIJEV: Bilo bi zanimljivo?

A.KARPOV: To bi bio ne samo događaj vijeka u šahu, već i sportu uopšte. Mislim, i to ne samo u sportu. Naravno, sramota je što se to nije dogodilo. Jer, tada je šah bio izuzetno popularan, i to svuda. Pošto je Fischer uspio da se probije kroz niz sovjetskih šahista, a on je osvojio titulu svjetskog prvaka, šah je postao popularan širom svijeta. Prije toga, ipak se više pažnje posvećivalo šahu u našoj zemlji, u Sovjetskom Savezu. Ali s pojavom Fischera čitav svijet se zapalio za šah. I u tom trenutku, naravno, meč Fischer-Karpov (obično prvo imamo svetskog prvaka, onda je Fišer bio šampion, a ja izazivač i morao sam da ga izazovem za krunu) bio bi fantastičan događaj.

V.SOLOVIJEV: Da li bi ga pobjedili?

A.KARPOV: Imao sam šanse. 1975. godine, kada se meč nije odigrao, mislio sam da imamo približno jednake šanse. Čitav svijet je vjerovao da Fišer ima prednost, nisam mislio da je tako. I već sledeće, 1976. godine, stekao sam samopouzdanje, snagu i veoma brzo napredovao. Mislim da sam 1976. već imao određenu prednost. Iako su počeli pregovori o meču, ministar sporta Pavlov je rekao: „Anatolije Evgenijeviču, zašto vam ovo treba? Fišer se povukao, ti si svjetski prvak. Zašto ga izvlačiš iz podzemlja? On je već tamo, odatle se neće vratiti, osim ako uz vašu pomoć. Da li garantujete da ćete pobjediti?“.

Rekao sam: „Sergeje Pavloviču, ne mogu da vam garantujem. Ali mislim da su moje šanse bolje. Iako je sport sport. “ On je upitao: „Zašto vam onda ovo treba ?“ . Odgovaram: „Zbog ljubavi prema šahu.“

V.SOLOVIJEV: To jest, razgovarali ste s ljudima na jeziku koji oni nisu mogli ni razumjeti čak i da su željeli.

A.KARPOV: A nisu mogli da razumiju na svim nivoima, sve do Brežnjeva.

V.SOLOVIJEV: Oni činovnici, nisu shvatali šta je čista ljubav prema umjetnosti. A šah je, naravno, umjetnost.

A.KARPOV: Naravno.

(Kraj)

http://chess-news.ru/node/27025

Оставите одговор