VLADIMIR ŠAKOTIĆ, ŠAHOVSKI SUDIJA I MEĐUNARODNI ORGANIZATOR: NAJVEĆA ŽELJA ŠAHOVSKA OLIMPIJADA U BEOGRADU

VLADIMIR ŠAKOTIĆ, ŠAHOVSKI SUDIJA I MEĐUNARODNI ORGANIZATOR

NAJVEĆA ŽELJA ŠAHOVSKA OLIMPIJADA U BEOGRADU

Trenutna epidemiološka situacija u celom svetu potpuno je prekinula sva sportska dešavanja, te ni šah nije bio pošteđen. Prekinut je Turnir kandidata, odloženi su svi veliki turniri kako u svetu, tako i kod nas. Potpuno je neizvesno kada će i gde biti organizovani Kadetski festival, Muški i Ženski šampionat ŠSS, kao i Kup Svetozara Gligorića. Tim povodom razgovarali smo sa međunarodnim sudijom i organizatorom Vladimirom Šakotićem (56), nekadašnjim izvršnim direktorom Evropske šahovske unije i čovekom koji je u svojoj dosadašnjoj karijeri organizovao nekoliko desetina najvećih evropskih i svetskih šahovskih takmičenja. Šakotić ovom prilikom prenosi svoje bogato međunarodno iskustvo i daje svoje viđenje trenutne situacije u šahu u svetu i kod nas.

Kako ste počeli da se bavite ovim poslom i kada ste stekli titulu međunarodnog organizatora?

Možda nećete verovati, ali još u prvom razredu srednje škole počeo sam uz svog profesora i velikog zaljubljenika u šah da se bavim suđenjem i organizijom školskih, pionirskih i omladinskih turnira u rodnom Nikšiću. Kada sam, sa 19 godina, došao u Beograd na odsluženje vojnog roka, odigrao sam svoj poslednji turnir, kupio u knjižari knjigu Božidara Kažića i Dragutina Đaje «Pravila šahovske igre» i pročitao je više puta od korica do korica. Ispit za klupskog sudiju položio sam 1984. godine.

Prvo međunarodno takmičenje organizovao sam 2000. godine u Beogradu. Od tada do danas gotovo da nije bilo godine u kojoj nisam uradio neki sličan posao. Titulu međunarodnog organizatora dobio sam 2007. godine, mada je ta titula prilično kasno zaživela i postala cenjena, a jedno vreme nije bila neophodna za rad. 

Koja su najznačajnija takmičenja koja ste do sada organizovali i po čemu su ona bila bolja u odnosu na druge turnire takve vrste u svetu?

Do sada sam (formalno ili neformalno) u ulozi direktora, savetnika, sudije i sl. učestvovao u organizaciji gotovo 70 zvaničnih prvenstava Evrope i sveta u desetak šahovskih federacija od Litvanije do Bugarske. Ne postoji format i vrsta takmičenja koju nisam radio – od seniorskih pojedinačnih i ekipnih takmičenja, preko veteranskih do dječjih. O tome po čemu su bila bolja – ipak bih pustio druge da o tome pričaju. Mogu reći da sam ponosan na organizaciju dva pojedinačna prvenstva Evrope, kako po dostignutom organizacionom nivou, tako i po i danas važećim rekordima po broju učesnika. To su Pojedinačno prvenstvo Evrope za muškarce u Rijeci 2010. godine i isto takvo prvenstvo za žene 2013. godine u hotelu «Metropol» u Beogradu.

Bili ste takođe i direktor ŠK „Radonja Bojović“ iz Nikšića i ženskog ŠK „Rad“ iz Beograda u vreme njihovih najvećih uspeha, kao i predsednik Upravnog odbora OŠK Mladost iz Nikšića. Da li i sada vodite neki šahovski klub i kakvi su rezultati?

U svom radu posebno uživam u tim klupskim angažmanima. Pored klubova koje ste pomenuli, dve godine bio sam i kapiten ŠK «Elektroprivreda» iz Nikšića. Trenutno sam na funkciji sportskog direktora OŠK «9.januar» iz Foče. To je potpuno drugačiji posao od dosadašnjih, preuzeo sam ulogu u klubu od osnivanja, sa idejom da šah zaživi u tom gradu u Republici Srpskoj. Posebna aktivnost usmerena je ka radu sa mladima. Već u prvoj godini postojanja, zabeležili smo značajne rezultate, ženski tim postao je prvak Republike Srpske, muška ekipa plasirala se u Prvu ligu, ali najviše raduju rezultati mladih šahista. Obezbedili smo im kvalitetan trenerski rad, i jedva čekamo da nastupe na nekom sledećem kadetskom takmičenju.

Rođeni ste u Nikšiću, ali ste veći deo života proveli u Beogradu. Zanimljivo je da je cela vaša porodica u potpunosti posvećena šahu i da ste čak i svoju suprugu Jasnu upoznali na jednom šahovskom turniru, a sada je i vaša ćerka Ana veoma uspešna šahistkinja?

Ja u šali volim da kažem da sam uvek znao da ne treba da sudim ženske šampionate. Tačno je, Jasnu sam upoznao na ženskom super-turniru «Jugometal» u martu 1992. godine, pa je priča nastavljena na Prvenstvu SRJ za žene u Novom Sadu 1992. godine, i eto u braku smo 27 godina. Ona je bila izrazito talentovana šahistkinja, kasnije odličan šahovski sudija. Verovatno joj je često, a i sada, za napredovanje u međunarodnim okvirima, jedini hendikep bio to što je moja supruga.

Ana voli šah, i do sada je postizala dobre rezultate u mlađim kategorijama, tri puta je bila prvakinja Vojvodine. Pored šaha trenira i košarku, i jako mi je drago što je okrenuta sportu, to joj samo može koristiti. Međutim, verujem da će, kako dođe vreme za fakultet, kasnije za posao i porodicu, njen angažman u sportu biti mnogo manji. To je na žalost sudbina mnogih, ali u tome ne vidim ništa loše. Nikom svom ne bih poželeo sudbinu profesionalnog šahiste.

Okrenimo se međunarodnim prilikama. Od 2010 – 2014. godine bili ste izvršni direktor Evropske šahovske unije, a kancelarija je bila u Beogradu. Od trenutka kada niste na toj funkciji, izloženi ste brojnim napadima i optužbama, imali ste i spor sa FIDE pred Sportskim sudom u Lozani. Gde leže razlozi za takav vaš status?

Duga je to priča, ali pokušaću da ukratko objasnim. Evropska šahovska unija u periodu 2010 – 2014. predvođena Silviom Danailovim bila je izuzetno uspešna organizacija. Podsetiću samo na istorijsku Deklaraciju Evropskog parlamenta o uvođenju šaha u škole. Međutim, u isto vreme, to je prva organizacija, koja je bila potpuno nezavisna od organizovane «maherske» grupe koja je u Svetskoj šahovskoj federaciji (FIDE) upostavljena krajem osamdesetih godina prošlog veka. Toj grupi cilj nije bio napredak svetskog šaha, već isključivo lična korist. Oni su vodili svetski šah sve do 2018. godine, a u grupi uvek bio jedan stalni član i vođa (poraženi kandidat 2018. odine), a vodeći članovi bili su iz Gruzije, Grčke, Turske…jednom rečju svako ko je prepoznavao lični interes.

Kada smo (zna se i kako) izgubili izbore 2014. godine, Danailov i ja došli smo na udar tih ljudi, valjda kako nam sličan angažman više nikada ne bio pao na pamet. U više zemalja protiv mene je povedena medijska hajka, koja mi je, iskreno rečeno, nanela ogromnu i nenadoknadivu štetu. I što je najgore, ja znam da tome nije kraj, jer kako se budu bližili izbori u ECU i FIDE 2022. godine, kampanja će opet jačati.

Pored medijskih napada, da li ste imali  i drugih posledica? Pominjani su Interpol, istrage, optužnice… Šta je od svega toga istina?

Od događaja koji su pominjani kao sporni, a odnose se na Bugarsku i Crnu Goru, prošlo je između 7 i 9 godina. Prema onome što znam, ni jedan organ do sada nije pokrenuo ni službenu istragu, a kamo li da je došlo do optužnice ili suđenja. Ali, poznata je izreka o jastuku iz koga se prospe perje i pokušaju da se to perje vrati u jastuk…

Ne bih se čudio ukoliko bi ovaj intervju pokrenuo neki novi «feljton» na nekom od nezavisnih portala, recimo u Crnoj Gori. Ali, navikao sam.

Pomenuli ste promene u FIDE 2018. godine. Kakvo je Vaše mišljenje o radu Arkadija Dvorkoviča i njegovog menadžmenta?

Mišljenje je podeljeno. Što se tiče samog Dvorkoviča, onoliko koliko vidim, on se iskreno trudi da poboljša situaciju, posebno kada su organizacija i finansije u pitanju. Međutim, nemam nikakvu dilemu da su u njegovom timu i neki ljudi kojima po stručnosti tu svakako nije mesto. Neke loše odluke pripisane su Dvorkoviču, a jasno je da su one plod pogrešnih saveta i procena iz njegovog okruženja. Pored toga, transparentnost i zakonitost donošenja odluka, čak i nekih vezanih za naš region, veoma su sporne.

U vašem timu u organizaciji turnira često su bile i mnoge osobe, danas istaknute u svojim federacijama, pa i u FIDE. Većina od njih su Vam verovatno i prijatelji. Kakav je vaš današnji status u FIDE i međunarodnim forumima?

Sad ste me nasmejali. Odavno sam naučio da je život samo i jedino interes. U svom radu sarađivao sam sa par stotina ljudi, samo u Budvi 2013. godine u timu je bila 81 osoba. Često sam se u sebi zabavljao pogađajući kad će me ko od njih zvati, pitajući za angažman. Kad su za mene došla teška vremena, na prste jedne ruke mogu nabrojati imena onih s kojima se redovno čujem ili vidim na kafi. A što se tiče statusa u FIDE, kad pogledam sopstvena iskustva sa njima u poslednjih nekoliko meseci, mogu samo da citiram onu italijansku: «Sačuvaj me Bože od prijatelja, a od neprijatelja već ću se sam nekako sačuvati».

Kakav je vaš komentar na trenutnu situaciju u Šahovskom savezu Srbije? Odložena su takmičenja, predsednik je podneo ostavku, postoji veliki dug… Koji su razlozi za takvu situaciju?

Situacija je loša i izlaz nije lako videti. Nacionalni savez pretvoren je u blatnjavu livadu, kojom više niko neće da hoda. Doskorašnji predsednik je ostao potpuno usamljen, bez dobrih saradnika i savetnika, da mi ga je na kraju mandata bilo i žao, bez obzira što često nije imao lepe reči za mene. Nije najveći krivac on, već oni koji su ga na ovo mesto doveli i kasnije lako izdali. Ali, problemi nisu ni počeli ni završili u poslednje dve godine.

Nekim okružnim i regionalnim savezima u Srbiji već petnaestak godina vlada grupa ljudi, kako ih ja zovem «udruženje za rakiju, riblju čorbu i preferans». Raznim marifetlucima i korišćenjem zaostalog delegatskog sistema, oni kontrolišu dovoljan broj glasova da spreče svaki ishod u Savezu koji se njima ne sviđa. Njihova korist je minorna – poneko suđenje turnira u banjama, seminar, putni nalog, ali pre svega neki besmisleni osećaj vlasti. S druge strane, oni koji su na najvećoj šteti – šahisti i klubovi, nemaju sluha ili hrabrosti da to društvo rasteraju i danas smo tu gde smo…

Ove godine će Srbija i Novi Sad ponovo biti domaćini jednog velikog evropskog takmičenja za mlade. Kakvo je vaše mišljenje u pogledu održavanja takmičenja u svetlu epidemiološke situacije, ali i stanja u ŠSS?

U kontaktu sam sa prijateljima iz Vojvodine i oni su imali velike ambicije u vezi ovog takmičenja. Očekivali su oko 300 učesnika i 200 pratilaca iz oko 30 evropskih zemalja. Međutim, sada je mnogo znakova pitanja. Kraj decembra je daleko, svi verujemo u stabilizaciju situacije u svetu, posebno je važno da putovanja postanu moguća. Ali, moram to da kažem, kada je odziv učesnika u pitanju, posledice ovog stanja svakako će se osetiti.

Što se tiče same organizacije, Srbija će mislim, deveti put biti organizator ovog takmičenja i ne sumnjam da će ono biti sprovedeno na najvišem mogućem nivou.

Posle lepog i ružnog što ste prošli – da li je ostalo ambicija u vašem šahovskom poslu?

Šta bi bio čovek bez ambicija? Naravno da uvek ima ambicija. Jedna od njih je da se u Beogradu uspostavi tradicionalni turnir u spomen na Svetozara Gligorića, jednog od najvećih ljudi koje je Srbija dala u prošlom veku.

Ali, svakako najveća želja je organizacija Šahovske olimpijade u Beogradu. Znam i kada i kako, ali sada je rano pričati o tome.

Razgovor vodila: Iva Uzelac

(Preneseno iz novosadskog DNEVNIKA, 23.04.2020)

Оставите одговор