Susreti sa Mihailom Taljem
Jedanaesti nastavak
Neobičan dan u Moskvi
Nakon četiri godine, opet sam u velikom holu talinskog hotela „Olimpija“, stižem na turnir dvanaeste kategorije. Između dva talinska turnira, u SSSR-u su se dogodile drastične promjene. Mihail Gorbačov pokušava sa reformama, Glasnost i Perestrojka djelovali su obećavajuće. Donosi se zakon kojim se dopušta osnivanje privatnih kompanija. Stvarnost je, međutim, postajala sumornija. Prva osoba iz svijeta šaha od koje smo čuli negativno mišljenje o pokušajima Gorbačova bio je Boris Spaski. Igrali smo početkom 1988. godine meč Solingen-Bosna u istoimenom njemačkom gradu. „Zabluda je da ideje Gorbačova donose napredak, situacija je sve lošija“. Desila se nuklearna havarija u Černobilu tokom testiranja tamošnjeg pogona. Njemac Matias Rust spušta svoj avion (cesna 172B) pored Crvenog trga, što će inicirati smjenu 2000 oficira. Evidentan je opšti pad standarda, u opadanju su i državne rezerve.
Prilikom dolaska na Šeremetjevo 2 i boravka u Moskvi, dan uoči polaska za Talin, desilo se nešto što je ranije bilo nezamislivo. Na aerodromu me sačekao visok, plav čovjek, srednjih godina sa francuskim imenom Mišel. On nije rezervisao sobu za mene ni u jednom moskovskom hotelu.
Dugo smo pokušavali na recepcijama brojnih, velikih hotela, odgovor uvijek isti; bez prethodne rezervacije nema šanse da izdaju sobu! Odlazimo u predstavništvo Estonije, tamo živi i radi njegova kćerka. Dok sjedimo u sobi, telefonski poziv nas upozorava da ne mogu tu ostati. Neobična, gotovo apsurdna situacija; u ogromnom gradu, preda mnom se zatvaraju sva vrata!
Solidno poznavanje Moskve i sačuvana adresa i broj telefona Irine, bude optimizam. Sa Irinom sam se družio u Sočiju tokom „Memorijala Mihaila Čigorina 1988“. Danas je teško zamisliti da su turniri trajali 25 dana. Zovem Irinu s recepcije, na moju radost ona je u stanu i podiže slušalicu. Objašnjava kako da dođem do nje. Prilično komplikovano, ali dajem sve od sebe.
Uspijevam da stignem do stana. Irina se šali: „Bilo nam je stvarno lijepo u Sočiju, ali to je ljetnja avantura“. Zašto misliš da bi opet trebali biti zajedno“. Dok to govori sjedi u mom krilu. Odlazim u kupatilo na tuširanje I povlačim rezu na vratima. Potpuno besmisleno! Kad sam završio, ispostavilo se da ne mogu otvoriti vrata! Pokušavamo petnaestak minuta, ali nema progresa. Kakva glupa situacija! Hoću li provesti noć u kupatilu? I kad sam se već pomirio sa stvarnošću, vrata se otvoriše! Irina se smijala. Imala je sjajan smisao za humor, i po tome ću je pamtiti. Jutro poslije divne noći, ležimo opušteni na francuskom krevetu. I još jedno iznenađenje; njena mačka leti kroz vazduh dva metra i zaustavlja se tačno između njegog desnog i mog lijevog bedra! Srećom, bila je precizna, sve je prošlo bez posljedica. Pun utisaka odlazim u Talin.
Želim što prije izaći u šetnju ulicama Talina. Razmišljam o Ljubiši, njegovo zdravlje bilo je rovito. I baš prvi prolaznik na koga sam naletio bio je on, vedar i nasmijan! Priča mi da je njegov sin otvorio poluprivatnu firmu, odlazimo do kancelarije, pušta našu muziku, glavnu sponu sa zavičajem. Žudio je za Jugoslavijom iz svog djetinjstva a nije imao s kim da priča o tome. Šta je njegovoj supruzi, Ruskinji, i sinu Igoru značila njegova i naša otadžbina? Jednom smo ručali u malom restoranu. Pored nas devet djevojaka. Raspoložene su, slave rođendan. Jedna je posebno lijepa i zove se Lena. Ljubiša je slobodniji i snalažljiviji od mene na plesnom podijumu. Pleše sa crnokosom, vitkom djevojkom. Lena želi da pleše sa mnom. Nisam dobar u tome, nalazim neki izgovor da odbijem. Nekad ne možemo prepoznati sebe! Naravno da sam kasnije zažalio. Ljubiša je saznao gdje su zaposlene i ja krenem da tražim Lenu! Kad smo se našli oči u oči, govori da sam je zamijenio s nekim. „Ja vas ne poznajem“. „Prečka“, što bi rekao moj dragi prijatelj, Šule (GM Nenad Šulava). Odbijanje poziva za ples tamo se smatralo uvredom.
Dobro sam igrao na turniru 12. kategorije. Dobijam velemajstora Mihaila Marina i remiziram crnim protiv Lava Psahisa. Gubim bijelim protiv Lembita Olja. Nakon neopreznosti u otvaranju, stvari kreću nizbrdo. Zatim neočekivano brzi remiji protiv Gavrikova i Elvesta, crnim figurama. Elvest je odigrao prvi potez rekavši: „Ja ne pretendujem igrati na pobjedu“! Ne uspijevam iskoristiti malu prednost protiv švedskog IM Ernsta. Igrao sam preduzimljivo protiv Kubanca Borgesa, ali nedovoljno za pobjedu. Remi protiv velemajstora Ejngorna u zanimljivoj završnici po dva skakača i pet pješaka. Potrebno je da dobijem dvije posljednje partije za velemajstorski bal protiv mladih asova Georgi Timošenka i Borisa Geljfanda.
„Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog/, biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje/, ne živeti svaki dan do poslednjeg daha“ (Pablo Neruda-„Zabranjeno je“).
Razmišljam o varijanti koju ću izabrati protiv Timošenka, bijelim figurama, zamišljen i pomalo odsutan ulazim u lift. Pored mene poznata lica. Košarkaški reprezentativci SSSR-a, Aleksandar Volkov i Aleksandar Belostenji voze se sa mnom. Visina Belostenjija (214 cm), dolazi još više do izražaja na malom prostoru. Misli lete ka Olimpijadi u Moskvi 1980. godine. Slavni Mostarac Dražen Dalipagić-Praja, koji je imao odraz iz mjesta 99, 5 cm, poentirao je svojim čuvenim skok šutevima preko ruku ovog diva! Zbog ulaska sovjetskih trupa u Avganistan (1979.) 64 zemlje, među njima i Sjedinjene Američke Države, bojkotovali su Olimpijadu pa je duel naših reprezentacija u polufinalu bio, zapravo, glavni događaj košarkaškog turnira. Pobjeda Jugoslavije 101:91, zatim gotovo rutinski trijumf u finalu protiv selekcije Italije (86:77).
Timošenko voli da igra Daminu indijsku odbranu , smislio sam novi potez u jednom ogranku. Ništa spektakularno, računajući više na faktor iznenađenja. U desetom potezu plasiram novost (10. e3), oštra pozicija, odlazim skakačem na damino krilo umjesto u centar, gubim nit i partiju. Geljfand u analizi pronalazi zanimljive mogućnosti za bijelog. Boris me pita: „Koliko si pripremao ovu novost“? „Petnaestak minuta“. Odgovor ga nasmijava, uvjeren je da se šalim!?
Žalim se Ljubiši zbog olako ispuštene prilike. Njegove riječi su pune razumijevanja, ljekovite: „Zašto si tako tužan, nisi izgubio život, nisi izgubio dušu“!? Osjećao sam da nervoza sasvim iščezava!
Zanimljivo, tražeći bilo kakav trag o Ljubiši, otkrio sam da se u nekoliko navrata oglašavao komentarima u beogradskoj „Politici“, tokom 2008. godine. U dva maha hvalio je zapažanja našeg proslavljenog velemajstora Aleksandra Matanovića.
Tekst A. Matanovića u Politici „Izuzetak Gari“, objavljen je u ponedeljak, 31. mart 2008.
„Gospodine Matanoviću, svaka Vam čast. Nadam se da se sećate našeg susreta u Tallinu, kada su ovdašnje vlasti iskoristile 90-godišnjicu Paula Keresa u „svoju političku korist“, da ga predstave kao velikog mučenika sovjetskog režima. Znao sam se sa Keresom, poštovao sam ga, i dan-danas je ostao u mojim uspomenama kao jedan divan intelektualac i izvanredni šahista, koji se sa velikim poštovanjem odnosio prema našoj domovini-Jugoslaviji. U pravu ste u ocenama za Kasparova. Njegove ambicije da se dokopa visokih vrhova vlasti u Rusiji govore o njegovoj inferiornosti. U tome su učestvovali ruski oligarsi, koji su ga (ne sumnjam nimalo!) izdašno finansirali. Njega ne bi narod izabrao ni sa najmanjim brojem glasova. Vama i Vašim kolegama srdačan pozdrav sa najljepšim uspomenama sa našeg kratkovremenog susreta na Badnje veče 2006. Iskreno Vaš Ljubiša Grojić.
Tekst A. Matanovića: „Šahisti i šahistkinje“, nedelja, 14. 09. 2008.
„Poštovani gospodine i druže Matanoviću. Pišem „druže“ jer smo obojica bili u NOBu. Sa velikim zadovoljstvom sam pročitao Vaše poglede na „ženski šah“, slažem se sa njima, mada sam u šahu početnik, bez obzira što sam pre nekoliko meseci stigao do 80! O tome sam priznao i na estonskom radiju, kad ste bili u Tallinu baš za Božićne praznike 2006, a u vezi sa jubilejom Paula Keresa. Raduje me što ste živi i zdravi, a to potvrđuje i sadržaj vašeg članka. Naš kratkotrajni susret mi je ostao u uspomeni i žao mi je što Vam nisu dali (organizatori) malo više slobodnog vremena. Osim tog našeg susreta ostaće mi uvek uspomena o vrhunskim uspesima našeg Yu-šaha, kojim se naša Domovina mnoge, posleratne godine slavila, a Vi ste bili na čelu! Hvala Vam za sve ono, čime ste i Vi, i svi naši velemajstori slavili našu zemlju. Kao i sada, kako to rade Novak, Ana, Jelena i drugi naši tenisači! Sa najlepšim uspomenama i zahvalnošću, iskreno Vaš Ljubiša GROJIĆ iz Tallina“.
Sa zadovoljstvom se sjećam druženja i šetnji s Ljubišom. Moj brat Dragan nedavno je rekao:“Lijepa je ona priča o našem čovjeku iz Talina. Volio bih da nešto napišeš o tome“.
Velemajstor Milan Draško
(Sutra nastavak)