„Nema Boga za onoga ko ne zna da ga nosi u sebi“ (Lav Tolstoj)
Kroz burne periode Sednjeg vijeka šah je, i pored čestih zabrana i opstrukcija, nalazio svoje utočište medju sjajnim istorijskim ličnostima, koje su ga sačuvale i unaprijedile do savršenstva. Čak je i Ivan Grozni 1551. godine zabranio šah u Rusiji, ali je moguće da je to uradio u nastupu gnjeva, zbog tragedije u porodici, koju je sam izazvao. Strašna dešavanja u Rusiji toga doba opterećivala su život i smrt svakodnevnom neizvjesnošću, pa je i sam car, 1584. godine, osjetio tragiku tog surovog načina života. Zabrana za šah bila je ukinuta, I car se spremao da odigra partiju sa svojim najbližim saradnikom, Bogdanom Belskim, ali mu je, iznenada, pozlilo i umro je od moždanog udara.
Tek u XVIII i XIX vijeku, šah dobija konture planetarne igre, a njegove pristalice postaju vjerni čuvari crno – bijelog blaga. Misaona refleksija, kojom odiše borba na 64 polja, sve više je privlačila intelektualnu elitu, koja je osjetila njenu ljepotu i željela da oproba svoje stvaralačke sposobnosti. Kako su se pojavljivala nova imena na šahovskoj pozornici, tako je, i van nje, bilo puno zanimljivih i uglednih ličnosti, koje su voljele šah i ispoljavale veliko ineresovanje za borbe najjačih igrača. U XVII i XVIII vijeku bilo je malo ozbiljnih konkurenata za svjetski prestiž, a sredinom XIX vijeka dolaze nove generacije, čije znanje dostiže takve razmjere da javnost iskazuje pojačano interesovanje za šahovske borbe. U konkurenciji, koju su predvodili Staunton i Andersen, iznenada se pojavljuje senzacionalni američki romantičar Paul Morfi, koji pobjedjuje sve evropske igrače, trijumfalno se vraća kući i, okovan neizlječivom duševnom bolešću, nestaje sa šahovske scene. Već sedamdesetih i osamdesetih godina XIX vijeka na scenu stupaju novi ozbiljni pretendenti na šahovsku krunu, koje predvode Štajnic i Cukertort. No, šahom su bili opsjednuti i mnogi pjesnici, pisci, ljekari, inženjeri, filozofi, matematičari i drugi intelektualci, pa se i medju njima rasplamsala borba za lični prestiž.
Medju takvim parovima, koji su dugo istrajavali u prijateljskim duelima, posebnu pažnju su privlačili slavni ruski pisci Lav Nikolajevič Tolstoj i Ivan Sergejevič Turgenjev. Autor čuvenog djela „Rat i Mir“ toliko je volio šah da ga je smatrao sastavnim dijelom svog bića. U pismu jednom svom prijatelju, naveo je da ne bi mogao zamisliti život bez knjige, šaha i lova. U Jasnoj Poljani srdačno je dočekivao goste, ali poseban tretman imali su ljubitelji šaha, za koje je uvijek bio spreman sto sa točkićima, kako bi se pomjerao prema potrebi. Medju gostima je bilo puno istaknutih ličnosti iz ruskog javnog života, ali Tolstoj je šahovski živio za beskonačne obračune sa Ivanom Turgenjevim. Bilo mu je poznato da autor „Lovčevih zapisa“ uživa ugled najboljeg šahiste medju ruskim piscima, pa je želio da mu ospori taj primat. Tu je obično igrao i Maksim Gorki, zatim, ugledni kompozitor Sergej Ivanovič Tanjejev, a u kući je ostao i klavir na kojem je nekad svirao Sergej Rahmanjinov. U novembru 1855. Tolstoj je doputovao kod Turgenjeva u Petrograd. Brzo su se latili šahovskih figura i okršaji su se protegli u nedogled. Gost iz Jasne Poljane bio je impresioniran igrom svog protivnika, ali je, u pismu svojoj sestri, naveo sljedeće : „Ivan Sergejevič je veoma dobar čovjek. Srdačno smo se pozdravili i otišli u Njekrasov. Divno smo ručali, a onda, sve do osam sati uveče, neprekidno smo sjedjeli i igrali šah. Ja sam dobio samo jednu, a on sve ostale partije. Da sam bio u formi ne bi me pobijedio“!
Zanimljivo je da Tolstoj nije pomenuo koliko je partija izgubio, već je to svrstao u „sve ostale partije“! A, što se tiče forme, tu je veliki pisac samo potvrdio misao jednog starog šahiste koji je rekao da „nikad nije pobijedio zdravog čovjeka“. U prevodu, to znači da rijetko neko priznaje svoj zaslužen poraz, već se „vadi“ na loš dan, glavobolju, slabu koncentraciju itd. Kad sam, prije skoro pola vijeka, zajedno sa učesnicima turnira u Balašihi (Podmoskovlje) posjetio Jasnu Poljanu i rodnu Tolstojevu kuću, u kojoj posebnu atrakciju predstavlja sto na kojem su igrane šahovske partije, sve je djelovalo skromno, a istovremeno, autentično, živo i toplo, u zdravom i sačuvanom drvetu. Sa svih prozora se otvara pogled na olistalo drveće, čije lišće svjetluca na suncu kao da je duh dvojice velikana ruske književnosti još prikovan za šahovsku ploču.
Ivan Turgenjev je bio veliki šahovski zaljubljenik. Nije volio samo da igra, već je pratio mnoge mečeve i takmičenja, a u nekoliko navrata posjećivao je i „Cafe de la Regense“ u Parizu. Sredinom sedamdesetih godina XIX vijeka domaćini su ga uvažili tako što su mu dodijelili funkciju počasnog sudije jednog jakog turnira koji se održavao u toj poznatoj kafani.
Lav Tolstoj je proveo više od 50 godina života u Jasnoj Poljani, jer, kako je sam govorio, nije mogao da zamisli život bez kontakta sa prirodom. Zaista, u tom kraju sve je ostalo nedirnuto, kao što je bilo 1921. godine, kad je nova, sovjetska vlast donijela odluku da kuću Tolstojevih proglasi za memorijalni muzej, sa svim pratećim objektima, šumom, ribnjakom, travnjacima i stazama, kojima je genijalni pisac odlazio u svakodnevna druženja sa prirodom. Tu, na samom obodu šume, koja ukrašava čitav pejzaž, Lav Tolstoj je sahranjen po skromnom običaju.
Poznato je da pisac „Ane Karenjine“ nije skrivao svoju rusku ponositost, pa je, jednom prilikom, saopštio : „ Nadam se da mi neće biti zamjereno ako kažem da bih volio da prvi šampion svijeta u šahu bude Rus!
Inače, u carskoj Rusiji je bilo više značajnih i zagonetnih susreta i druženja šahovskih majstora sa budućim slavnim ljudima iz svijeta knjževnosti i politike. U jednoj staroj ruskoj knjizi, šahista Andrej Hardin posvetio je par rečenica svojim susretima sa Lenjinom, na samom početku XX vijeka. Tu nije naveo kako je došlo do njihovog kontakta, ali je opisao veliku privrženost Vladimira Iljiča šahu, bez obzira što je njegova igra bila toliko amaterska da mu je morao davati figuru fore. No, poslije pola godine, vidjelo se da budući vodja revolucije pokazuje napredak, ali ne toliki da bi bio ravnopravan protivnik. Odjednom, Lenjin nestaje i 1908. godine pojavljuje se na italijanskom ostrvu Kapri. Tu je zabilježen novi, mnogo zagonetniji susret, sa Maksimom Gorkim, koji je ilegalnim putem napustio Rusiju, jer mu je carska vlast branila izlazak iz zemlje. Gorki je podržavao sirotinju iz najnižeg sloja društva, oštro kritikujući policiju, vojsku i cara u svojim proglasima, zbog čega je bio zatvaran, pa pušten uz intervencije i proteste intelektualaca iz više zemalja. Gorki je bio Tolstojev učenik, često je s njim igrao šah, i nije bio slabiji od Lenjina. No, revolucionarni duh dvojice tajanstvenih gostiju na italijanskom ostrvu sigurno nije povezivao šah, već im je služio da se turisti što manje raspituju o njihovim namjerama. Da su carske obavještajne službe na vrijeme pratile Lenjinove partije, brzo bi shvatile da on priprema sve druge, samo ne matne mreže. A da ne govorimo o ljudskim, umjesto o šahovskim žrtvama, što će, nažalost, nabolje osjetiti carska porodica!
Dogadjaji su se smjenjivali velikom brzinom. Teški period od 1917. do 1921. godine doveo je zemlju u haotično stanje, kad je najmanja sitnica, ili puka slučajnost, moga da znači i gubitak glave. Tako je budući svjetski prvak Aleksandar Aljehin, 1919. godine, optužen za antisovjetsku djelatnost i odavanje tajnih informacija, zbog čega mu je prijetila smrt strijeljanjem. Tajna služba Čeka strpala ga je u zatvor u Sočiju, a njegov poštovalac, izvjesni Jakov Milner, odmah je uputio telegram šefu ukrajinskog Savjeta narodnih komesara i zamolio ga da interveniše. Taj čovjek je, srećom, znao o kome se radi i bukvalno ga izvukao ispred streljačkog voda. Aljehin je bio pravnik sa Imperatorskog univerziteta u Sankt Peterburgu i sjajan poliglota, pa je dobio posao u Odjeljenju za obrazovanje pri Kominterni u Moskvi. Tu se pojavila izaslanica Internacionale, švajcarska novinarka Aneliz Rig, koja postaje druga Aljehinova supruga i snjim odlazi u Pariz, u novi, šampionski život, koji se radja iz pepela.
Toliko je sitnica i slučajnosti trebalo da se podudari da istorija i literatura krenu svojim putem, a bjekstvo ispred puščane cijevi da bi svijet 1927. godine dobio novog, i jednog od najvećih, svjetskih prvaka u šahu.
„Sudbina miješa karte, a mi igramo“ ( A. Šopenhauer).
Foto :
1. Tolstoj za šahovsklim stolom
2. Ivan Sergejevič Turgenjev
3. Staza u Jasnoj Poljani kojom je šetao Tolstoj
4. Partiju šaha, na terasi Vile Blaesus na Kapriju, igraju Lenjin i Aleksandar Bogdanov, fizičar, filozof, pisac naučne fantastike i revolucionar. Iza Lenjina sjedi Maksim Gorki i posmatra partiju.



