Novinar u svijetu sporta i poezije
Dragan Popadić
Povodom proslave 70 godina Šahovskog saveza Crne Gore, 75 godina dnevnog lista „Pobjeda“ i Dana grada Podgorice, u glavnom gradu Crne Gore održan je šahovski turnir “Podgorica Kup”. Jedan od učesnika turnira bio je Tivćanin Dragan Popadić, koji je obezbjedio ulazak u finale ovog atraktivnog takmičenja. Gospodine Popadiću, kakve utiske nosite sa turnira, da li ste zadovoljni uslovima igre i postignutim rezultatom?
- Riječ je o sjajnom turniru, to je manifestacija koju je Šahovski savez Crne Gore organizovao za tri dana. U sklopu te manifestacije organizovan je turnir za najmlađe, zatim i Skupština šahovskog saveza čiji sam ja predsjednik, a što se tiče ovog turnira on je bio veoma kvalitetni i igrao se po jednom novom sistemu da najprije igramo devet kola, a onda 16 najboljih igraju kup sistem u tom finalu. Ja sam bio prezadovoljan da uđem u 16 najboljih crnogorskih šahista. Uspio sam jer sam imao šest poena iz devet kola, imao sam tri pobjede i šest remija, a onda sam u finalu poražen 1 i po – pola od internacionalnog majstora Pajkovića iz šahovskog kluba Budućnost.
Spomenuli ste kup sistem takmičenja, odnosno takozvanu „armagedon“ partiju. Kakvo je Vaše mišljenje o tom načinu igre?
- Nisam baš prezadovoljan tom armagedon partijom. Ako bude nerješeno igra se posljednja partija po sistemu da bijeli mora da pobijedi, a crni da remijem može da se plasira. Jako je stresno i mislim da treba naći neki drugi način da se dobije pobjednik.
Šta za Vas predstavlja šah i kako ste zavoljeli ovu „drevnu igru“?
- Šah je igra nad igrama i lijepo se čudim kako je ovaj nesavršeni čovjek uspio da izmisli ovakvu igru koja nema kraja. Šah sam naučio sa pet ili šest godina i igram ga cijelog života. Imam titulu „fide majstora“ i vježbam gotovo svakodnevno. Nikad šah neće doći do kraja. Kažu da će kompjuteri uništiti šah. Neće. Sve partije su nove. Šah mi mnogo pomaže i u mom poslu – novinarstvu, jer naučio me da gledam „cijelu tablu“ kako bi mi šahisti rekli. Dakle, da gledam cjelinu problema, a ne parcijalno, što se često u crnogorskom novinarstvu radi. Šah te uči da budeš racionalan, a opet nije dovoljno samo da budeš dovoljno racionalan, jer te emocije mogu zbrisati.
Spomenuli ste kompjutere. Šta njihova pojava znači za budućnost šaha?
- Ne znam gdje ovo sve vodi. Kompjuteri su dosta pomogli u pripremama. Međutim, sada dolazi jedna nova generacija mladih šahista u svijetu koja preskače neko osnovno šahovsko obrazovanje koje su raniji šahisti imali i idu odmah na izučavanje teorije posebno otvaranja i veoma su efikasni. Postižu dobre rezultate, ali mislim da nemaju kompletno obrazovanje. Mislim da im nedostaje ono što su imali legende šaha kao što je Fišer, Smislov, Gligorić, Talj i ostali. Mislim da je veliki problem u šahu ne samo kompjuteri nego problem varanja. To je u posljednjih nekoliko godina eskaliralo. Rigorozne su kontrole, jer sad vi na običnom mobilnom telefonu imate šahovski program i ukoliko uspijete to da prošvercujete, naravno, ne možete da izgubite. Mislim da će tu morati kontrole da budu još strožije.
Po Vašem mišljenju, koje osobine mora posjedovati vrhunski šahista?
- Moraš da budeš i maštovit i racionalan i efikasan i ekonomičan i borben i strpljiv. Vrijeme je značajan faktor u šahu. Moraš da vodiš i računa o zastavici na svom satu. Dakle, to je jedna kompleksna igra kojoj, kažem, kraja nikad neće biti.
Od šahista koje ste nabrojali da li biste nekoga izdvojili kao vašu ličnu inspiraciju?
- Sigurno Fišer. On je bio genije. Imao sam zadovoljstvo da budem specijalni izvještač Radija Crne Gore sa tog čuvenog meča na Sv. Stefanu. Dao mi je čak i autogram. Vjerovatno me je primjetio na press konferencijama. Htio je dati samo dva, ja sam u redu bio treći. Raširenih ruku sam samo rekao „mr. Fišer“ i on kaže „Okay, just you.“ Ja učim i od jednog manje poznatog šahiste – Rašida Nedžmedinova, za koga smatram da je najveći napadač u istoriji šaha.
Mnogi imaju podcjenjivački stav prema šahu, kažu kako to nije pravi sport, kako tu nema one trke i borbe koja krasi istinske sportove. Kako to komentarišete?
- Šah je i sport i umjetnost i nauka. Naravno da je sport. Tu su takmičenje i lige. U Crnoj Gori ih imamo tri. Tačno se zna ko je pobjednik, ko šampion, ko ispada – ima sve elemente sporta. Ali, on ima i tu umjetničku prefinjenu dušu. On traži da budete i maštoviti. U glavi vam u trenutku zabljesne kombinacija. Nekad ima i rupa u kombinaciji, pa izgubite. Šah je i nauka jer podleže tačnim naučnim principima.
Da li ste mišljenja da raste popularnost šaha u svijetu?
- Šah je poslije fudbala možda najpoznatiji sport na svijetu. Na našim Olipijadama ima 190 država. Ja sam, kao selektor muške šahovske reprezentacije, bio pet godina. Bio sam na tri Olimpijade i dva Evropska prvenstva. To je neopisiv osjećaj. Tu ste sa crnim, žutim i bijelim šahistima, a zastava naše zemlje tamo visi i vi znate da ste za to vi zaslužni. Kad sam bio selektor napravljen je i najveći uspijeh crnogorskog šaha. Naš šahista majstor Dragiša Blagojević, osvojio je zlatnu medalju za najbolji rezultat na četvrtoj tabli na kojoj je igrao i on je dobio i od države Crne Gore i priznanje „Zaslužni sportista“. Šah je čudo.
Govorili ste o takmičenjima… Učestvovali ste i na državnim. Da li ste zadovoljni razvojem šaha u Crnoj Gori?
- Malo koji sport u Crnoj Gori ima tri regularne lige. Međutim, problem je što se dovoljno sredstava ne ulaže u šah. Čudno je koliko malo treba i to malo je teško obezbijediti.
Koliko su mladi u Crnoj Gori zainteresovani za ovaj sport i kakav podsticaj im je pružen?
- Veoma su zainteresovani, iako je šah teška igra. Ja sam igrao i fudbal i lakše je. Muku podijeliš sa nekoliko drugara, ovdje si sam. Teško je priznati sebi da si ti pogriješio. Teško je za mlade da uče. Treba ostati u sobi, napolju se čuje vriska djece koja igraju fudbal, a ti moraš vježbati šah. Mi imamo generaciju mladih šahita. Posebno se na Cetinju dobro radi. Tu su mladi Đurović, pa braća Pobor, Savo Vujović. Kod djevojčica takođe. Ipak, daleko je to od svjetskog vrha. Za malu zemlju možda je to i normalno. Sad je naša mlada reprezentacija igrala svoju Olimpijadu u Turskoj, bili su sjajni i to daje nadu da će biti boljih rezultata.
Šah nije jedini sport koji njegujete, spomenuli ste fudbal, a Vaša ljubav je i košarka. Član ste Upravnog odbora Košarkaškog kluba „Teodo“ iz Tivta. Možete li povući paralelu između ova dva sporta i kojem biste dali prednost?
- Šahu naravno. Ima sličnosti, u košarci isto morate brzo da razmišljate i odluke donosite u djeliću sekunde. Naročito se povezanost vidi u brzopoteznom šahu. Košarka je lijepa i veoma je popularna Veliki podstrek njenom razvoju na ovim prostorima dala je i ABA liga. Teodo je bio prošle godine član druge
ABA lige čime se možemo ponositi.
Šta tačno podrazumijeva funkcija člana Upravnog odbora kluba, koje su Vaše obaveze i odgovornosti?
- Nemam ja tu velikih obaveza i odgovornosti, kao što ih imam u šahovskom klubu „Mimoza“, gdje sam predsjednik. Pravimo jednu dobru priču. Tu je grupa izuzetno pametnih i dobrih ljudi koja se zbog toga i okupila: novi predsjednik Ivan Peković, Miško Lučić, Božidar Petković, Đanko Brandmajer, Lukić, Dragan Perić… Oni su i zaslužni to je Teodo toliko napredovao. Moj je doprinos mali. Više sam zadužen za dio dobre atmosfere ili dajem savjete.
Svijet sporta Vam puno znači, ali tu je i svijet poezije. U kojem od njih se bolje osjećate?
Plivam dobro i u jednom i u drugom svijetu. Obožavam književnost. Pišem već 20 godina i izdao sam četiri knjige. Napisao sam prije oko pola godine i pjesmu posvećenu mojoj voljenoj ženi Slavici, a zove se „Pitaće me anđeli“.
Šta se krije u zanimljivom nazivu zbirke poezije „Svakodnevno kada mrem“?
- Ona je naišla na dobar odjek u Crnoj Gori. Ne želim zvučati neskromno, ali ljudi rado čitaju moje pjesme. U pitanju je jedan stih iz moje pjesme po kojem sam dao i naslov „Svakodnevno kada mrem“.
Za Vašu poeziju kažu da je iskrena. Ko živi u Vašim pjesmama?
- Ja pišem o svemu, o svemiru, ljubavi, razočarenju, izdaji, o malom cvjetiću, o mljekarici… Volim da u mojoj poeziji ima višeznačih stvari, da se čovjek zamisli o svome bivstvovanju u svijetu. Ova planeta nije napravljena za nas.
Kada se pojavila želja da osećanja i misli uobličite u stihove i šta vas je nadahnulo da krenete putem pjesnika?
- Cijelog života čitam. Moj brat, Ljubomir Popadić i ja čitamo od pete godine. Nisam pisao poeziju, jer sam mislio da ne znam. Prije 25 godina sam samom sebi prosto rekao. „Napiši pjesmu“. Tako je nastala moja prva pjesma koja je u pomenutoj zbrci, zove se „Samo sam čovjek“. Kad sam napisao sve je krenulo „kao voda“.
Da li neka od Vaših pjesama ima posebno značenje za Vas, posebno mjesto u vašem životu?
- Dvije pjesme koje sam napisao svojoj supruzi su za mene posebne. Jednu sam već pomenuo, a druga govori o periodu koji smo nas dvoje proveli u studentskom domu u Beogradu. Putujući sa Teodom na jedno od gostovanja, ja sam u autobusu napisao tu pjesmu i mnogo sam ponosan na nju. U pitanju je cijela jedna priča od 4. aprila. Sada nas dvoje imamo i unuka.
Da li se pjesnici rađaju ili postaju?
- Ja mislim da su svi ljudi pjesnici samo nemaju vjere u sebe. Treba mnogo čitati. Mnogi mi amateri daju da čitam njihove stihove. Forme znaju biti loše, ali ima tako dobrih ideja ! Ipak, treba tehnike i zanata, a to dolazi sa čitanjem. Ja sa knjigom, što se kaže, spavam.
Novinarstvo je Vaša profesija. Kako biste je okarakterisali?
- Nisam zadovoljan crnogorskim novinarstvom. Ne mislim da je dobro, ali nije ni svjetsko. Trudim se da budem pošten u ovom poslu. Direktor sam «Radio Tivta » od ’95. Od ’85. radim u ovom divnom kolektivu. Malo sam se šalio, pa sam prije dvadesetak godina napisao “10 zlatnih pravila novinarstva”. Jedno od njih glasi: Svijet ne možeš promjeniti. Možeš ga samo uljepšati. To i radi.
(Preneseno iz DAN-a, četvrtak, 12.03.2020)

