Velemajstor Milan Draško
Božanstvo koje teče
II dio
Sedmi nastavak
Prošlog ljeta sam satima razgovarao sa Mirzom, Ramizovim bratom. Odigrali smo bezbroj utakmica na „Ledama“, ali veoma rijetko u istoj ekipi. „Kad bi igrali u istom timu, ne bi bilo rezultatske neizvjesnosti“, jednom je rekao. U najboljim fudbalskim danima, imao sam dobar, precizan pas, solidan pregled igre. „Samo pratite akciju, Milanova lopta će vas sama pronaći“!? Lijep kompliment od fudbalskog znalca. On je igrao iz zadovoljstva, ne zbog rezultata. Ne viđamo se često posljednjih godina. Stigao je iz Beča, gdje živi skoro tri decenije. Sjedimo ispred naše kuće. Govorim da sam napokon posjetio Beč. On živi u centru grada, sa suprugom Zdravkom.
Sekundirao sam crnogorskim nadama na Šampionatu Evrope za mlade u Bratislavi. Istinsko je zadovoljstvo putovati s djecom, toliko pozitivne energije podmladi čovjeka. Beč je udaljen 62 kilometra od Bratislave. Postoji autobus koji košta samo 10 eura (povratna), još vas posluže toplom čokoladom tokom vožnje. Polazi sa istočne strane Dunava gdje dominiraju Stari grad i atraktivni bijeli zamak „Bratislava“, 82 metra iznad rijeke. Bratislava i Beč su najbliži glavni gradovi u Evropi. Između njih gotovo pust prostor, koji podsjeća turiste da je granica između Istočne i Zapadne Evrope nekada bila odraz obostranog nepovjerenja. Sa mnom putuju Nikolina Koljević, Mateja Popović, Iva Vučković, Milena Mosurović i njena sestra, Danilo Ostojić i njegova majka, Mitra. Uživali smo u blizini velelepne Bečke katedrale (Katedrala Svetog Stefana).
Građena je u romaničkom i gotičkom stilu na ruševinama nekadašnje dvije crkve, od kojih je prva sagrađena 1147. godine. Zbog krova živopisnih boja postala je jedan od najprepoznatljivijih simbola Beča. Izgorjela je 1258. tako da su od nje danas ostali jedini vidljivi tragovi na zapadnoj fasadi. Veliki gotički brod izgrađen je od 1304 do 1450, a gotički toranj i tornjići na južnom transeptu dovršeni 1433. godine.
Imamo ambiciozne ideje za obilazak znamenitosti, ali samo tri i po sata za boravak u carskom gradu. Daleko je nekadašnja ljetnja rezidencija Habzburgovaca, dvorac „Šenbrun“. Daleko i onaj čuveni točak na „Prateru“, Nikolina je poslije žalila što nismo obišli dvorac „Belvedere“, iz 18. vijeka, nekadašnju ljetnju rezidenciju velikog vojskovođe Eugena Savojskog. To je bilo realno, jer smo prolazili relativno blizu dvorca.
Krenusmo prema mostu na Dunavu. Mršavi sredovječni čovjek, sa slušalicama na ušima, oduševljeno pleše na šetalištu ispod mosta. Nikoga nema u njegovoj blizini. Nismo oduševljeni ambijentom, mnogo ljepše izgleda Dunav u Bratislavi, gdje ima moćan, širok tok. Dok smo stajali na mostu, odjednom se naoblačilo, gotovo je pao mrak u pet popodne! Jaka kiša počinje padati, a mi uletismo u jednu prodavnicu suvenira. Iznenadno nevrijeme samo je pojačalo doživljaj zadovoljstva i uljepšalo uspomenu. Kasnije se opet pojavilo sunce. Slikali smo se kod velelepne zgrade Bečke opere, nasmijani, ispunjeni.
Potom pričam s Mirzom o fudbalu, ženama, životu. Odlično se drži u 68. godini. Svojevremeno je važio za velikog zavodnika. „Lijepo si opisao moje druženje sa Slavicom („Putujući sa figurama“), ali nisi trebao spominjati imena. Zbog toga tvoju knjigu sakrivam od žene“!? To govori kroz osmijeh. Voli putovati, prenosi utiske o nedavnom dvomjesečnom putovanju sa Zdravkom (Grčka, Slovenija, Srbija, Hrvatska…) Pričamo o ljepoti Bledskog i nekom čudesnom miru Bohinjskog jezera. Po detaljnom opisu mjesta koje je posjetio, vidi se da je veliki znalac, izrazito radoznao.“Volim istraživati predjele do kojih se teško stiže. Tamo gdje prestaje asfalt, ja nastavljam traganje“. Životno iskustvo, koje se u međuvremenu nakupilo, omogućava mi da pričam opuštenije, na ravnoj nozi, sa deset godina starijim komšijom. Lijep osjećaj!
Njihov najmlađi brat Miralem (Galo), nekada fudbaler čapljinskog Borca, pola godine živi sa porodicom u Kotoru, a pola u zavičaju. On je posljednjih godina stožer okupljanja, njegov dom u Tasovčićima uvijek pun gostiju. Mnogo puta mi je darovao svježi cipol iz Neretve ili pola litra domaće rakije u karakterističnom bokalu. Majka i ja pokušavamo da se revanširamo. Deveti januar 2020, tradicionalno obilježavanje slave (Sveti Stefan ili Šćepan dan, kako se govori u zavičaju). Ramizova supruga Bahra donosi već dva dana uzastopno zeljanicu, zna da to volim. Komšinica Slavica kolače i pogače. Sa Slavicom pričam o knjigama. Ne sjećam se da sam pomenuo knjigu koju nije čitala! Odlazi periodično u gradsku biblioteku. Njen suprug Zlatan, koga svi zovemo Kusa, pun je priča o zavičaju iz boljih vremena. „Mi smo počinjali kupanje u maju, u „Mitinoj“ blinji. „Čuo sam da ste se takmičili u ronjenju i da je Ivan Tambić najduže izdržao pod vodom“. Nije, Šetka bi zaronio, prebacio vršu sa jednog mjesta na drugo, pokupio svu ribu i tek onda izašao“. „Koliko je to trajalo“? „Dva-tri minuta“. „Golemo“! Slavica i Kusa su sarajevski studenti, završili su filozofiju. Naš rođak Milivoje (Kenta) uvijek je spreman da pomogne. Dugogodišnja vedeta Borca, zaigrao je i u Veležu pod dirigentskom palicom legendarnog Miloša Milutinovića. Na tradicionalnom mostarskom turniru čuvao ga je bek Zvezde Zlatko Krmpotić. Šutirao je podjednako dobro s obje noge, ali nešto je falilo da napravi još veću karijeru. On ima veoma finu narav; komunikativan i svima drag. Prvi komšija Tiho Barzut zove iz Danske da čestita. Komšijski odnosi kao u najboljim danima! Na slavi je naš zet i prijatelj Dušan (Čula), koji od rata živi u Trebinju.
Sjetih se zavičaja i Čule tokom boravka na ostrvu Iskija, nadomak Napulja. Igrao sam Open 2011. u gradu koji se zove Forio. Obično bi od hotela „Galidon“ do prostrane plaže uz Tirensko more išao prečicom. Jednog dana izabrah duži put, magistralnim putem. Prije posljednjeg zavoja prema hotelima, restoranima i prodavnicama uz plažu postoji lijep plato zasađen mladim maslinama. Sa tog mjesta pruža se sjajan pogled na veliku plažu i diskretnu, ljepšu, tridesetak metara ispod mjesta gdje stojim.
Cava dell’Isola beach
Iznenada ugledah divlji pelin, sa krhkom smeđom stabljikom i zelenim granama. Odavno ga nema u zavičaju, a nekad ga je bilo u izobilju. Baš uoči polaska na Iskiju pričao sam o pelinu s Hajlom. I o tome kako je, početkom sedamdesetih, Čula proslavljao golove, preskačući uzdignutih ruku pelin iznad sjevernih stativa na „Ledama“. Oponašao je čuveno lijevo krilo brazilske reprezentacije Rivelinja. Brazilci su osvojili svjetsko prvenstvo u Meksiku (1970.) u velikom stilu, njihova navalna petorka bila je omiljena: Žairzinjo, Žerson, Tostao, Pele i Rivelinjo! Čula je kasnije diplomirao pravo u Mostaru, radio ozbiljne poslove, ali je zadržao smisao za humor i neku dječačku razdraganost.
Otkako se majka vratila, moj stari drug Isma uvijek ispoštuje slavu. Posjetio sam ga u Blagaju, krajem juna 1999. godine. Tri i po godine nakon završetka rata. Moja supruga je mislila da je još rano za takve posjete, ali spopala me neodoljiva želja. Prvi susret poslije mnogo godina bio je baš emotivan. Družio sam se s Ismom, Listonom, Husom, Safom, igrali smo lopte i sjedili u malom, improvizovanom restoranu pored Bune. Uveče su mi priredili riječnu pastrmku kakvu dugo nisam jeo. Zatim smo otišli u restoran na vrelu Bune. Kad god se sjetim te posjete, srce se ispuni radošću. Uoči polaska u Mostar 27. januara, 2020. slučajno sretoh Ismu i Adlu na ulici. I oni će u Mostar. Idemo mojom korsom. Kakvo zadovoljstvo što sam u prilici da učinim makar i tako malu uslugu. Istog popodneva donosi mi fotografije iz vremena kada smo zajedno igrali za naš Uskok i jednu koja dočarava druženje sa divnom francuskom porodicom.
Uskok s početka osamdesetih; ja sam u bijelom dresu, drugi s lijeva u gornjem redu
Igrači, rukovodstvo i prijatelji Uskoka, krajem osamdesetih. Na fotografiji nedostaje Branko Bekan, po mnogima najzaslužniji za prosperitet kluba.
Rođak Stojan je na prvom čapljinskom turniru u malom fudbalu, povodom otvaranja Sportskog centra (1973), dao izuzetno efektan gol u finalu. „Autsajderi“ su pobijedili te i sljedeće godine u strahovito jakoj konkurenciji.
Autsajderi-Dizel depo, finale 1973. Stojan je prepoznatljiv po visini
Kada smo se Kićo i ja vraćali sa Pionirskog prvenstva Jugoslavije u Vršcu (1974), sretosmo mog tetka Jovu na beogradskoj željezničkoj stanici. Prvo što sam pitao bilo je: „Kako su „Autsajderi“ igrali u finalu“?! Stojan mi poklanja odlična crna vina, nesebično, u najboljoj rodbinskoj tradiciji.
Putujući dalekim prostranstvima u prilici sam da budem sam sa svojim mislima. Lijepi trenuci! Ponekad odlutam daleko, u romantične predjele djetinjstva. Nisu sjećanja uvijek bajkovita. U trećem osnovne zaljubio sam se u Branku, godinu stariju od mene. Ljeto 1972. bližilo se kraju. Pored Neretve su iskopani improvizovani kružni bazeni na čijim nasipima smo voljeli sjediti. U velikoj šumi topola kampovali su Česi i Poljaci. Jedan mali Poljak neuobičajeno dugo razgovara s Brankom, uz obostrane razdragane osmijehe. Osjetio sam bolni nalet ljubomore. Tadašnji momci počeli su zadirkivanje. „I, preuzeti ti Poljak curu,iii“! To je pojačalo tjeskobu i nemoć. Ponašanje starijih nije bilo nimalo delikatno. Zanemarili su snagu emocija djeteta.
Sjetimo se malog Lava Tolstoja: „Vatren i osetljiv već sa osam godina spoznao je nežnost i gorčinu ljubavi. Njegova prva dragana bila je Sonječka Kolšin, plavuša koju je sreo na dečijoj zabavi. Voleo je da se šeta s njom, bere joj cveće i donosi kolače… I strahovito je patio kada bi se ona, i ne sluteći tajne spone ljubavi, otisnula u igru sa drugim dečacima. Ni ona, niti bilo ko nije mogao znati da je Lav tako rano okusio taj komadić varljive ljudske istine“. (Iz knjige „Amoroso Crescendo“, Tatjane Nježić).
Osjetih, eto, potrebu da napišem poneku riječ o rođacima i komšijama. Još uvijek su u stanju da od priče naprave magiju. Posljednji Mohikanci jednog iščezlog vremena.
„Stvari i dela, ako se ne zapišu, tamom se pokriju i grobu zaborava se predadu, a zapisana su kao životom nadahnuta“ (Ivan Bunjin-„Život Arsenjeva“).
Velemajstor Milan Draško
(Kraj)






