Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (45): Crno – bijela polja života i šaha: ŠAHISTI JUČE, DANAS, SJUTRA…

Djeca tokom odrastanja ispoljavaju različita interesovanja i traže način da usmjere svoju energiju ka nekoj od oblasti koja im najviše privlači pažnju. Ako se to ne desi, za tu djecu se treba zabrinuti. No, valja podsjetiti da, ne samo u tom uzrastu, nego i tokom cijelog života, čovjek voli i traži neke uzore, koji bi ga podstakli da krene njihovim putem. Kad sam prvi put vidio šahovsku tablu, toliko sam joj posvetio pažnju da sam je jedva primjećivao pored obične lopte. No, kad tu loptu proigra jedan Pele, onda to više nije obična lopta. Kako smo mi, djeca, mogli doživjeti šah na sličan način? Nikako. Pelea smo gledali preko tv programa, a šahovskih knjiga nije bilo na vidiku. Ono malo jačih igrača u gradu nijesu nas mogli ubijediti u suštinske vrijednosti šaha, sem da je to jedna simpatična zabava. Pitam se danas da li bih se ikad bavio šahom da nijesam imao sreću i došao do prvih knjiga, koje su me polako privlačile u to carstvo?! Doduše, te knjige su do mene došle kasnije, a prije toga imao sam u rukama samo neke biltene, časopise i sličnu, oskudnu literaturu, kao isječke iz novina, naprimjer. Otac kao da je shvatio moje probleme, pa mi je, za polazak u gimnaziju, kupio lijep šah i knjigu „Istorija modernog slikarstva od Sezana do Pikasa“, sa divnim reprodukcijama, koja me jako zainteresovala. To nije bilo iznenadjenje za mene jer je Cetinje grad velikih slikara, pa sam zaključio da je Leso osjetio snažnu vezu izmedju šaha i umjetnosti. To je bila njegova prećutna poruka, ali je bila jača od svake izgovorene riječi. Počeo sam da izučavam šah, jednako misleći na sve velike ljude iz umjetničkog miljea, diveći se njima i drugim sjajnim ličnostima, koje su svojim izumima i djelima zadužile svijet. Iako sa zrelošću tek svršenog osnovca, nijesam robovao tudjim mišljenjima, pa sam, uz nezaboravne partije Morfija, Laskera, Kapablanke i Aljehina, znao da uočim i sjajno stvaralaštvo Čigorina, Taraša, Pilsberija, Rubinštajna…

Mihail Ivanovič Čigorin (1850 – 1908) je prvi ruski velemajstor i jedan od utemeljivača Ruske šahovske škole. U Sankt Peterburgu je, 1881. godine, osnovao „Šahovski list“, a podatak da je imao samo 250 pretplatnika u čitavoj Rusiji, govori o interesovanju za šah toga doba. Čigorin je odigrao dva meča protiv Viljema Štajnica i oba izgubio, ali je njegov ukupni učinak sa svjetskim šampionom impozantan (+ 24 – 27 = 8). Najveći uspjeh ostvario je 1895. godine u Hestingsu, osvojivši drugo mjesto iza Pilsberija, a ispred Laskera, Taraša, Štajnica…
Dr Zigbert Taraš (1862 – 1934) očima mnogih poznavalaca šaha vidjen je za glavnog favorita u borbi za svjetski prestiž. Dao je puno antologijskih partija i kombinacija, ali mu je posao uglednog ljekara oduzeo previše vremena i angažovanja da bi se adekvatno pripremio za tu ulogu.

Takodje, najviše domete obećavao je Akiba Rubinštajn (1882 – 1961), veliki majstor topovskih završnica i blistavih kombinacija. Njegovu životnu šansu i meč sa Laskerom, za titulu svjetskog prvaka 1914. godine, presjekao je Prvi svjetski rat. Nakon toga sve mu je pošlo po zlu. Počeo je da zapada u mentalne tegobe i postao je čovjek čija je genijalnost okovana tamo gdje je i začeta.
Svijet je poštovao Morfija, momka koji se pojavio niotkuda, pobijedio sve najbolje u Evropi i vratio se tamo otkuda je došao. Odnijela ga je teška mentalna bolest, kao i njegovog američkog nasljednjika Pilsberija. Onda se pojavio Emanuel Lasker, doktor matematike i filozofije, šampion svijeta u trajanju od 27 godina. Za njega je Ajnštajn rekao : – Šteta što je moj prijatelj igrao šah, bio bi genije matematike! Za njim dolazi Hoze Raul Kapablanka, igrač koji je, po mnogima, bio najveći prirodni talenat. Zatim Aleksandar Aljehin, doktor prava sa Sorbone, šahovski genije i mučenik. U vrijeme pred Drugi svjetski rat šahovski tron osvaja doktor matematike Maks Eve. Poslije turnira petorice 1948. godine, nastupa Mihail Botvinik, inženjer sa Politehničkog univerziteta Petra Velikog u Sankt Peterburgu, kasnije doktor nauka SSSR –a. Onda stiže sjajan niz šahovskih dragulja : Vasilij Smislov čiji je otac, Vasilij, po kojem je dobio ime, položio audiciju pred Fjodorom Šaljapinim, pa je ljepotu šaha i muzike prenosio na sina. A sin je nastavio da uči pjevanje kod profesora Konstantina Zlobina, pa je na turnirima zabavljao publiku ruskim romansama. Obožavao je Enrika Karuza. Onda je došao Mihail Talj, čovjek koji je šahu dao drugu dimenziju. Zatim Tigran Petrosjan, Boris Spaski, nedostižni Robert Fišer, Anatolij Karpov i najzad Gari Kasparov. Tu se završava ciklus takmičenja FIDE od 1948. godine, a svjetska šahovska organizacija nestaje 1993. rascjepom koji je izazvao Gari Kasparov. Već nekoliko godina prije toga, počela je kriza, i tu je prekinuto zlatno doba šaha, velikih imena i ličnosti koje su, ne samo igrom, nego i ličnim šarmom, osvajali milione poklonika u svijetu.
To je bilo juče, a danas počinje od tog, za šah, najgoreg datuma u prošlom vijeku. Sami šahisti nijesu pronašli način da se organizuju u takvim uslovima. Pokušaj Kasparova da traži preko hljeba pogaču, osnivanjem PCA (Profesionalno šahovsko udruženje) završio je sa većim brojem obećanja nego ostavrenja, i doveo je šah u krizu koja još traje. Kasparov je bio veliki šampion, ali ne smije zaboraviti da je imao snažnu podršku države u vrijeme svog odrastanja, da je bio miljenik jednog Botvinika, da je on poslednji proizvod velikih šahovskih projekata u SSSR–u, zemlji koja je nestajala u vrijeme Garijevih najvećih uspjeha, i sasvim se ugasila decembra 1991. godine.

Vodeći šahisti se danas ponašaju kao strano tijelo u FIDE. Niko ne iznosi primjedbe ili stavove o tome kako bi trebalo unaprijediti šahovska takmičenja i vratiti njihovu ekskluzivnost. Da daju neki glas od sebe!? Nema čak ni izjava u medijima. Fišer je bio usamljeni vitez. Borio se za sve šahiste, ne samo za sebe. Borio se za šah i od šaha je umro. Šta bi bilo sa novim generacijama da nije bilo njega? Dobijali bi nagrade po 2000 dolara, kao Spaski kad je postao šampion svijeta 1969. godine.

Nema više one pozorišne atmosfere na skupu najvećih majstora šaha, kao nekad, naprimjer, na turnirima pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka. Tada je prva zemlja svijeta, po kvalitetu igre, svakako, bio SSSR, sa Moskvom i St. Peterburgom. Ali, po vrhunskoj organizaciji i intersovanju publike, to je bila SFRJ, sa Beogradom, Sarajevom, Zagrebom, Ljubljanom, Skopljem… Pogledajmo danas, na šta liče Šahovske Olimpijade, gdje blizu 3000 muškaraca i žena povlače poteze, a medju najjačim igračima sjede amateri, zahvaljujući švajcarskom sistemu takmičenja, a ne svom talentu.

Ako želi da se odrekne trke za novcem, u korist šaha i njegove popularnosti, FIDE bi morala da reformiše to veliko takmičenje. Predlog je jednostavan. Tri prvoplasirane selekcije sa prethodne Olimpijade idu direktno, ostalih 11 (ili 13) sa kvalifikacija po kontinentima. Tako bi bila formirana lista od 14 ili 16 najboljih zemalja svijeta, a timovi bi igrali po sistemu svako sa svakim. Slično bi trebalo uraditi sa individualnim takmičenjem,a najprije ukinuti neshvatljivu odredbu da u slučaju neriješenog ishoda meča, titulu šampiona odlučuju ubrzane partije. Dobro je što, prema tvrdnjama nekih velemajstora i zvaničnika FIDE, danas u svijetu ima oko 800 miliona registrovanih šahista. Ali vrhunski šah je ekskluzivna kategorija i valja ga tako tretirati. Umjesto opterećenosti imenima Talja i Fišera, vodeći igrači treba da se zapitaju kako je Fišer uspio da dobije ponudu od 5 miliona dolara za meč, koju je odbio. Danas, poslije gotovo pola vijeka, takva ponuda izgleda astronomski.

Na početku teksta vidjeli smo ko su bili i čime su se još bavili bivši svjetski asovi, a kakvi su profili današnjih vrhunskih igrača? Oni su isključivi profesionalci i to je u redu. Ali, oni bi mogli promisliti kako je njihovim prethodnicima bilo igrati šah u ratnim i revolucionarnim okolnostima, držeći kod sebe sveske ispisane rukom, umjesto kompjutera, telefona i druge elektronske opreme. A ko zna čime će biti opremljeni šahisti budućnosti i kako će gledati na svoje (današnje) prehodnike. To što mislimo da ljudsko društvo i misao idu naprijed, možda to isto misli i rak kad smjelo korača unazad. FIDE danas proizvodi velemajstore medju nezrelom djecom od 13 godina. Zato se dešava da neki koriste i nedozvoljena sredstva, što potvrdjuje nedavni slučaj kad je oduzeta jedna GMI titula, sa zabranom igranja šest godina. To je posledica uvodjenja rejtinga i takmičarskog omasovljenja, sa takozvanim open turnirima, gdje je sve podredjeno taksama, kotizacijama, čistoj računici i profitu.

Smislov je rekao da je šah, prije svega, igra! Šahisti kao da se trude da dokažu nešto drugo. Ako u tome uspiju, onda će, poslije petnaestovjekovnog putovanja kroz razne zemlje i narode „igra koja zaslužuje najveću počast ljudskog uma“ (Volter) postati jedan od najstarijih muzejskih eksponata!

Foto :
1. Pol Morfi
2 dolje :Taraš – Čigorin St. Peterburg 1893.
3. Botvinik i Kasparov na času
4. Botvinik – Smislov 1957.
5. Fišer – Petrosjan Beograd 1970.
6. Olimpijada Bled 2002.

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор