Velemajstor Milan Draško
Peti nastavak
Ozren Kebo nadahnuto opisuje Mostar iz onih zlatnih godina. „Bili smo grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar“ (Rođeni za vječnost“).
Krajem osamdesetih Mostar je još imao nasmijano lice. Odlazio sam na randese s Vesnom. Vraćajući se iz Mostara, uvijek bih pjevao u kolima; „Oka tvoj dva“, sarajevske grupe „Valentino“ i „Gorku rijeku“, duet Meri Cetinić i Tomislava Ivčića. Bio je to izraz istinske sreće. Snimala se serija „Aleksa Šantić“, sa Branislavom Lečićem u glavnoj ulozi. Emitovanje je počelo tek petog aprila 1992. Snimljen je i film „Moj brat, Aleksa“. Seriju sam gledao u izbjeglištvu, pa su emocije bile još intenzivnije. Sjajno se uklopila muzika i glas Dragana Stojnića, koji je izvodio Šantićeve pjesme. „I opet mi duša sve o tebi sanja,/i kida se srce i za tobom gine,/a nevjera tvoja daleko se sklanja,/kao tavni oblak kad sa neba mine“.
Od oktobra 1991. do 6. aprila 1992. godine, živio sam u Mostaru, kod Vesninih roditelja. Bilo je očito da se situacija stalno pogoršava. Na pragu proljeća 1992, zove me velemajstor Dragan Barlov u vezi italijanskog opena koji organizuju on i IM Nenad Aleksić. Večernji sati, u jednom trenutku pucnjava po gradu je tako jaka da Baki pita:“Šta se bre dešava“? „Ma, ništa, sporadična pucnjava“. „Slušaj, burazeru, briši ti dok je još vreme“! Gajio sam nadu da će u posljednjem trenutku pobijediti razum. Šestog aprila počinje Prvi rat, kako ga zovu Mostarci, između JNA i koalicije Hrvatskog vijeća obrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jugoslovenska narodna armija dobija naređenje da se povuče, 15. maja 1992. Prva faza rata okončana je početkom juna, što je dovelo do masovnog egzodusa civila sa lijeve obale Neretve, u najvećem broju srpske nacionalnosti. Koalicija je dobila rat u dolini Neretve. Devetog maja 1993, počinje Drugi, žešći i dugotrajniji rat, između HVO i Armije BiH.
Bilo je beskrajno tužno gledati porušeni Mostar.
Devastirane zgrade na Bulevaru
„Došao sam do obale Neretve i, gle, ona je zbunjena tekla novim preprekama, kao jadna zbunjena životinja. Zaobilazila je prepreke mrtvih tijela mostova, ljeskala se, mrmorila, i kao da sam u tom mrmoru razumio riječi da nema više Mostara, nema više Šantića, ni Emine, sve je to ona odnijela u neko daleko more, sakrila od nas, jer to nismo zaslužili“ (Mile Stojić-„Mostar la morte“).
Devetog novembra 1993. godine, postrojbe Hrvatskog vijeća obrane zadale su završni udarac već ranjenom Starom mostu. Jedan od najtežih trenutaka u kolektivnoj memoriji Mostaraca!
Predrag Matvejević bio je jedan od prvih koji je javno digao glas protiv rušenja Mosta, ispisavši potresan tekst o svojoj emotivnoj povezanosti s njim. Prenosim dio pisma: „Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto „stari“, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se „na starome“, kupali se „pod starim“, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu „sa starog“. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: „Zelenika“, nad kojom su rasli smokva i šipak, „Šuplja“, pod kojom je opasni vrtlog („kapak“), mali i veliki „Soko“, „Glavar“ nalik molu u nekoj maloj luci, veliki „Duradžik“ na kojem su se dječaci pripremali za „skok sa ćuprije“. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…“
Predrag Matvejević
Matvejević se rodio u mostarskom naselju Cernica. Kuća sa doksatom nalazila se na sredini živopisnog kvarta. Pričao je s oduševljenjem svoje utiske iz djetinjstva. Njegova soba nalazila se u prizemlju i družio se sa cerničkom rajom odlazeći na Neretvu. „Mama je radila, a baka Vida je bila stara. Dali su me na čuvanje jednoj susjedi Hatidži: mladoj ženi, nerotkinji. Njezin suprug radio je kao konobar, a ona me je čuvala u svojoj kući gdje je bila i njezina stara majka koja je klanjala nekoliko puta na dan, kako to nalaže muslimanska vjera, pa bih ja pokušavao da imitiram staru baku-skoro svaki dan i to mi je nekako bilo interesantno. To su moje najranije uspomene na Mostar. Sa Hatidžom, koja je imala dosta vremena, gledao sam prve Chaplinove filmove u kinu koje je pripadalo Talijanu Tiberiju“.
Predragov otac Vsevolod Matvejević bio je Rus iz ukrajinske luke Odese. Majka Angelina Pavić, Hrvatica iz Mostara. Predrag je odrastao u porodičnoj kući na Bulevaru, blizu sjenovite „Liska“ ulice. Nekada je obožavao fudbal i Velež. „Kada sam imao svega nekih desetak godina najveća želja bila mi je da, pod svaku cijenu, uđem u podmladak ovog velikog kluba. No, nisam ušao: driblao sam kada nije trebalo driblati; pucao kada nije trebalo pucati; a sve to se nije smjelo dogoditi onome tko je želio biti dio tog tima“. Dvadesetog avgusta 2014, napisao je tekst „I danas sam u srcu veležovac“ („Rođeni za vječnost“).
Završio je osnovnu školu i gimnaziju u Mostaru, zatim studirao francuski jezik i književnost u Sarajevu, okončavši studije u Zagrebu. Predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1959 do 1991. Doktorirao na Sorboni 1967. Tri godine predavao je slavenske književnosti na „Nouvelle Sorbonne“, a narednih četrnaest (1994-2007) na rimskom sveučilištu „La Sapienza“. Bio je izuzetno predan profesorskom pozivu, unosio cijelog sebe na predavanjima. Vraćao se kući iscrpljen. Svakodnevno je vježbao jogu, govorio da se tako najbolje opušta. Obožavao je klasičnu muziku koja ga je isto tako relaksirala. Njegov književni opus je izuzetno bogat. Izdvajam ovom prilikom knjige „Razgovori s Krležom“,“Druga Venecija“, „Mediteranski brevijar“, koji je preveden na 23 jezika. „U inervjuu „Mladini“ 2000. godine ističe da je tri puta putovao Mediteranom. „Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat“. Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, riječnike, stare dnevnike i putopise. „Godinu dana sam učio arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama“. Smatra se da je „Mediteranski brevijar doživio čak 48 izdanja. U Italiji je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eko, pokrenulo je inicijativu da se Predragu Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost.
Dugo sam i pažljivo čitao „Brevijar“. Evo karakterističnog pasaža, koji otkriva nesvakidašnju erudiciju.
„Po travama, po raslinju, po borovima miriše obala. Na nekim mjestima miriše više po njima nego po samome moru. Spoj tih mirisa razlikuje se od obale do obale. Neka stabla, stabljike ili plodovi zaokupljuju duh, neka ga ostavljaju ravnodušnim. Loza je u Svetom pismu (Gen. , IX, 20) i u Kuranu (XVI, 273). Smokva također. „Ne beru se s trnja smokve ni s drače grožđe“ (Luka, VI, 43). Na sarkofazima i spomenicima raznih vrsta, na stećcima, freskama, ikonama, stranicama misala, mnogo je listova loze ili grozdova grožđa. Stupove Salomonova hrama resili su šipci (Kraljevi, I, 7.) Isusa su dočekali stanovnici Jeruzalema prostirući po njegovu putu palmovo granje. Palma je, uz maslinu, jedna od slika koje su se najviše rabile. Njezina prisutnost takođe određuje mediteranske granice. „Mandorla“, bajam divlji ili pitomi, motiv je na gotičkim slikama i skulpturama, sažima zrake svjetla ili dočarava sunce: ona je također umjetnički postupak, velika aureola u obliku bajama koja obavija Kristov lik u prizorima Posljednjega suda, često slikanim na Mediteranu, Bogorodicu u času Navještenja, sedam golubica što nose sedam darova Svetoga Duha“ („Mediteranski brevijar“, str. 163-164).
Nadahnuto je pisao o galebovima u „Drugoj Veneciji“ i u svom životnom djelu.
„Homer je postavio mnoga druga pitanja na koja se nadovezujem: čime galeb dodiruje morsku površinu, prsima ili nožicama, kljunom ili krilom? U „Odiseji“ ta ptica odana moru „gusta krila u morskoj kvasi soli“ (V, 53) („Mediteranski brevijar“, str. 183). Spadao je među najprevođenije hrvatske književnike u svijetu.
Matvejevićeva supruga Mirjana tvdi da je imao fantastičnu memoriju. „To mu je priznao i sam Krleža. Nakon svakog razgovora s Krležom, Predrag se vraćao kući i onda pravio bilješke o tim susretima. Kada bi te zapise donio Krleži na autorizaciju, on bi se uvijek iznenadio koliko je vjerno Predrag prenio njegove riječi. Stoga mu je stalno govorio: „Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio“.
Pisac i novinar Elvedin Nezirović piše: „Kada bih ga morao opisati u tri, četiri riječi, pokušao bih s: „Kozmopolitizam i intelektualno gospodstvo“. Naravno i istinski humanizam. „Predrag je prije svega skroman čovjek, pun milosrđa i suosjećanja s drugim ljudima, nikada nije težio materijalnom bogatstvu. Iako smo dobro zarađivali, nikada nismo uspjeli nešto uštedjeti. Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio“ (supruga Mirjana).
Jedini je čovjek koji je javno pozvao Tita (1974) da odstupi s funkcije predsjednika Jugoslavije i odbije doživotni izbor za tu funkciju. Dušan Dragosavac, nekada visoki partijski funkcioner, napisao je Predragu pismo u kojem opisuje kako je, nakon što mu je stiglo Matvejevićevo pismo, Tito u vili „Weiss“ u Zagrebu okupio uže rukovodstvo Hrvatske. Zatražio je od njih mišljenje o zahtjevima da podnese ostavku i povuče se iz politike. Na sastanku je bio i Miroslav Krleža, koji je zajedno sa ostalima uvjeravao Tita kako bi to bila glupost i velika pogreška jer ga nema ko naslijediti, pa bi došlo do raspada zemlje. Stao je u odbranu Danila Kiša, kada je izložen velikim neprijatnostima zbog knjige „Grobnica za Borisa Davidoviča“.
Đelo Jusić o Matvejeviću:“ On je bio zaljubljen u klavir. I sviro je klavir lijepo, ja sam to slušo. Onda smo bili na bezbroj koncerata u Kneževom dvoru, klavirskih koncerata i drugih, naravno. Vazda smo se smiješili. Ja ga i danas vidim kako se smiješi“. Krleži je svirao ruske romanse.
Matvejević je često govorio i pisao o Starom mostu, o Mostaru nekad i sad.
„Došli su ljudi bez sjećanja na most, a otišli ljudi sa dubokim sjećanjem na Stari. Taj sociološko-antropološki aspekt valja zabilježiti, ne čini mi se da je to iko učinio“.
Na mjestu gdje stojim, 27. januara 2020. godine, naslonjen na tamno smeđu gvozdenu ogradu, jedanaest godina nije bilo ničega. Kakva tuga! Zapravo, malo sjevernije, napravljen je improvizovani drveni most koji je povezivao obale. Kao da je emotivna pjesma „Stari“, koju su pjevali Kemo Monteno, Tifa, Fazla i Emir Balić najavila toliko sanjanu obnovu mosta. „Ja pogođen nisam, ni umro ni pao/ samo sam morao skočiti dole/ nastaviću tačno tamo gdje sam stao/ izroniće Stari za one što ga vole“. Dvadeset trećeg jula 2004, most je otvoren i nalazi se na popisu svjetske baštine UNESCO-a.
„Ista je predivna rijeka Neretva, isti vjetrovi pušu gradom, isti su brežuljci okolo njega, a opet mnogo toga se promijenilo“ (Matvejević). Mnogo je ožiljaka na duši, bezbroj ruševina na ulicama. Struktura stanovništva drastično se promijenila, samo četvrtina predratnih Mostaraca sada živi ovdje. Grad je oštro podijeljen na zapadni i istočni dio, ta granica je još u glavama ljudi, iako je rat okončan prije 25 godina. Svejedno, Mostar je i dalje šarmantan. Još uvijek zadrhti srce dok šetam poznatim ulicama!
(nastaviće se)