Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče (četvrti nastavak)

 

Velemajstor Milan Draško

(Četvrti nastavak)

Tabijasuzi i liske

„U mostarskoj čaršiji živili su čuveni osobenjaci, tabijasuzi, dobroćudni namćori, bez kojih se ovaj grad ni dan danas ne može zamisliti. Njihove navike i blage nastranosti bila su njihova životna pravila o kojima se sa blagonaklonošću vodilo računa i u mahali i u čaršiji. Jedino od njih, tabijasuza, na većem glasu bile su čuvene mostarske šaljivdžije, liske, uvijek spremne na duhovitu dosjetku, blagu podvalu i kalambur. Mostarci su i jedne i druge volili“ (Zuko Džumhur-„Hodoljublja“).

Liskaluk je situacioni humor, nastao kao refleks na neki događaj. To je odraz inteligencije, brzog reagovanja sa ciljem da se teška situacija prevaziće i stvori kontra atmosfera, da se na sve događaje gleda optimistički a ne kao bezizlazni lavirint. Liskaluk ima svoje zakonitosti: nikad ne uvrijediti drugog, često na svoj račun uputiti žaoku, povratiti povjerenje, izaći iz problema vedrog čela. Prema predanjima liske su se okupljale na rijeci Radobolji, iza Dispanzera, u današnjoj „Liska“ ulici. Kako je tu bilo močvarno zemljište, predstavljalo je idealno mjesto za ptice liske, koje su tu obitavale. Otuda potiče naziv liskaluk.

Muhamed beg Glavović, Ilija Pjanić, Vaso Kisić u narodu poznatiji kao Vasa Kisa, Mustafa Ico Voljevica, Meho Sefić, samo su neki od mostarskih liska, čije se priče, šale i pošalice i danas prepričavaju. Muhamed beg Glavović poticao iz bogate porodice i prezirao sva zvanja. Smiješna činjenica koja se veže uz njega je to što je proslavljao 40-godišnjicu nerada i od gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Jednom je Vasa Kisa legao u mrtvački sanduk, u kamionu koji je išao prema Širokom brijegu. U kamionu je bilo nekoliko ljudi, ali niko ga nije uočio. I u neko doba, kad je kiša počela padati, on je podigao pokolopac i pitao: „Je li prestala“?! Ljudi su u strahu skočili s kamiona. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu u njihovu komandu on je reagovao tako da je dežurnom kazao kako je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i pobjegao.

Liskaluci su ekskluzivitet mostarskog duha, autohtona pojava, karakteristična za Mostar. Kad je Ilija Pjanić izbacio novi liskaluk nije ni slutio da je dao odgovor na pitanje: zašto se mostarski šereti kreativci posebnog iskričavog humora nazvaše liskama. Tada je rekao: „I ja sam poput liske, jer volim mokre krajeve. Liske vole močvaru, a ja gostionicu“. Poznati mostarski lingvista, akademik Asim Peco daje definiciju liske: „To su okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog. Liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka“.

Mostarski novinar Fazlija Hebibović svojevremeno je pisao za „Politiku Ekspres“. Upoznao sam njega i njegovu suprugu u prvim izbjegličkim danima u Herceg Novom (maj 1992). Kupali smo se na istoj plaži.  Sredinom januara objavio je zanimljiv tekst o liskama i tabijasuzima.

„Jedan od meni posebno dragih ljudi bio je Sabit Milavić. Gospodin po vokaciji, tabijasuz, ljudina i pravi prijatelj. Naše društvo u kafani se počelo okupljati u šest sati uveče. Konobari su znali šta pijemo i rijetko se kad desilo da neko zakasni na „randes“. Jedne prilike, Sabit je zakasnio kojih desetak minuta. „Gdje si ti bio, što kasniš“, potkači ga Hama Kahrimanović. Sabit u svom stilu, namjesti kravatu, stade skoro po vojnički u stavu mirno i reče: „Pa, nisi mi životna drugarica da se tebi ispovijedam“!

Sabit je bio poznat i kao čovjek koji nikad nije prekidao sagovornika. Pustio bi ga da priču dovede do kraja. A ako bi se desilo da je taj rekao nešto neistinito, Sabit bi ustao sa stolice, gledao bi desetak sekundi pravo u oči tog čovjeka i rekao: „Nije meni što ti lažeš, već što misliš da ti ja vjerujem“!

Sjedimo tako na velikoj terasi hotela Neretva. Ljeto je, a mi se dočepali hladovine. Preko Titovog mosta ide maestro Meho Sefić i baci pogled prema Banji, gdje se okupilo dosta ljudi gledajući smrtovnice. Meho zovnu jednog iz te grupe i, onako kako je samo on znao, reče: „De, boga ti, vidi, ima li mene na toj tabli“?!

Meho Sefić

Hebibović nastavlja pričom „Koštao me ‘fudbal za baklave’.

„Ljetnji turnir na Kantarevcu bio je priča za sebe. Igrao se najljepši fudbal na svijetu, a bravure Lole, Gagog, Ninog, Gare, Kule, Zuke, Peke, Krnje, Beće, Saše, Bakrenog, Stampija i drugih ostaće za vječna sjećanja. Jedne prilike, voljom žrijeba, sastale su se ekipe slastičara Muje Kahrimanovića i Šerifa Šaćirovića, kod kojih sam svaki dan ispijao kafu. Cijeli grad je danima pričao o toj utakmici, a ja sam napravio najavu za „Politiku Ekspres“ i stavio naslov Fudbal za baklave. Negdje oko podne, Ćelo Šaćirović me zovnu na šampitu. I predloži mi da budem uveče na klupi njegove ekipe, kao dio „stručnog štaba“. Ne razmišljajući puno, prihvatio sam ponudu. Uveče, stadion krcat. Fudbal za desetku. Fršte varnice na terenu, ali i na klupama i tribinama. Naša ekipa je, pošteno govoreći, bila bolja, ali smo na kraju poraženi. Po običaju, svako jutro sam kod Muje pio s rajom prvu kafu. Sjeo sam za sto. Mujo svima donosi kafu, meni ništa. Neko ponovo zovnu turu. Opet svi dobiše kafu osim mene. Kad sam „prigovorio“, Muji, on me uhvati za rame, podiže sa stolice i pokaza prstom preko puta u pravcu slastičarne Ćele Šaćirovića. K’o biva, tamo ti je mjesto. Danima iza toga nisam svraćao kod Muje, iako su Boris Birjukov, Safa Bijedić, majstor Meho Sefić i Zijo Frko pokušavali da nas „pomire“. Trajalo je to dobrih petnaestak dana, sve dok nisam objavio jedan tekst, pod naslovom „Kome smeta Veležova crvena boja“. S gomilom novinara, išao sam Fejićevom, kad pred mene iz radnje dotrča Mujo. „Aferim Spisatelj (tako me uvijek zvao).“U srce si me dirnuo onim tekstom.Hajde za sto, da se ti i ja saberemo i ispričamo“.

Da se nakratko vratim na maestra Mehu Sefića. Ovako je tekao njegov razgovor s Mišom Marićem o portretisanju Ive Andrića: „Mali Mariću, znaš li ti da je drug Ivo dobio Nobelovu nagradu“? Kažem, ne znam. Znaš li ko će ga prvi portretisati nakon dobijanja? Ko bi mogao drugi, kažem, osim tebe? „Vazda sam govorio raji kako si plaho pametan i nadaren“, govori on (smijeh).

Meho Sefić iz mlađih dana

Dražen Ondelj Pera, vatreni veležovac i jedna od posljednjih autentičnih mostarskih liski, prisjeća se druženja u kafani Muje Kahrimanovića („Mujo trovač“) u Fejićevoj ulici. Kako je Mujo bio veliki „ters“, uvijek se našao neko da ga „upali“. „Tako je glumac Jozo Lepetić svaki dan iz Narodnog pozorišta Mostar nailazio pored kafane, ali nikada nije ulazio. Čekao bi da ga Mujo vidi. Kada bi im se pogledi susreli, samo bi odmahnuo rukom i nastavio. Mujo bi čekao da malo zamakne, pa izletio, mašući salvetom i vičući prema njemu:“Šta je, šta se ti javljaš? Kakav si ti glumac, vazda pogineš u prvoj slici“!?

„Sjećam se, dobio Mujo novi aparat za kafu iz Italije, pa nikako da skonta kako se njim rukuje. Na papiru su mu napisali uputstvo kako kafu da napravi. Došao bi Rudi iz butika na kraću kafu, a Mujo je znao napraviti samo jednu, onu po uputstvu. Rudi mu je prigovorio da nije dobio ono što je tražio, Mujo mu na to:“Lakše je tebi malo otpiti nego da ja pobrkam komande na aparatu“.

Slijedi anegdota u kojoj se pominju slikari Mustafa Ico Voljevica i Vlado Puljić. Dopada mi se Puljićeva poezija, posebno zbirka „Veliki čempres“, objavljena 1986. Pjesmu „Vinska mušica“ posvjećuje Voljevici. „Uvijek prije mene kuša moje vino/ta zera otpala od Ništa/, kao trun u oko zaleti se silno/ da u mojoj kaplji nađe utočišta“. Lijepa je i pjesma „Stari most, Mostar“. „Prasak sunca u šipku/gasi osinjak ljeta/. Poput mlada vina u badnju/život vrije/. Svi idemo na jednu stranu/ a most na obadvije“.

„Nekadašnjem predsjedniku likovnih umjetnika Mostara, Vladi Puljiću, isticao je mandat, a tada se počeo primjenjivati nacionalni ključ. Morao ga je zamijeniti Musliman, a nije imao ko, osim Mustafe-Ice Voljevice. On, pak, nije htio ni da čuje za to. „Džemal Bijedić se zadesio na Ruištu. Ovi iz partije mu kažu da imaju ozbiljan problem i da Ico neće da prihvati funkciju. Pozove ga Džema i počinje ubjeđivanje kako Ico treba da se prihvati posla i da je to njegova obaveza. Na to Voljevica upita:“A šta fali Vladi Puljiću“? Bijedić mu odgovori kako mu ništa ne fali, da je odličan, ali je Hrvat, a naredne četiri godine predsjednik mora biti Musliman. Razmisli pa ćemo pričati-kaže mu Džema. Nakon sjedeljke pita ga Bijedić da li je odlučio, a Voljevica mu odgovara pitanjem: ‘Može li Puljić po tom ključu biti Musliman“?

Mustafa Ico Voljevica

Dražen Ondelj se sjeća i jednog prohladnog dana i druženja u Bristolu. „Za jednim stolom sjedi Emir Balić s društvom, a iza njih, do zida, sam je sjedio rahmetli Ilijas Delić. Vidjelo se na njemu da je kokuz, nije imao nastupa, pa ni love. Baliću je zazvonio telefon, pa se obratio Ilijasu: „Došla ekipa iz Francuske, hoće da snimaju dokumentarac. Trebaju im dvojica za skok sa Starog mosta, da li bi ti skočio“? Delić mu je uvrijeđeno odbrusio:“Hoćeš bre, da umrem? Vidi vremena napolju, a znaš koliko je meni godina“. Emir mu je odgovorio da zna, ali da nude za skok 400 maraka, pa kako hoće. Delić je poskočio od šoka:“Molim, za skok 400 maraka! Pa, znaš šta, javili su da će se sutra proljepšati vrijeme…“

Ilijasa Delića sam vidio jutro nakon nastupa na Ljetnjoj pozornici na Cetinju. Oni su napuštali hotel „Grand“, Ilijas i ja sjedili u onim velikim foteljima u holu, jedan naspram drugog. Sastav „Mostar Sevdah Reunion“ bio je popularan u Crnoj Gori, pogotovo obrada stare pjesme „Čudna jada od Mostara grada“. Violinista Neđa Kovačević povremeno bi preuzimao ulogu vokala. Ilijas je već bio bolestan, imao je daha za nekoliko pjesama koje bi otpjevao s puno duše. Ilijas i Neđa su, nažalost preminuli, ali grupa nastavlja sa nastupima.

Jedan njemački književnik  boraveći u Mostaru uočava suštinske osobine njegovih građana, pa piše:“Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek“. Kao što je Ivo Andrić otkrio izuzetni kvalitet mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca.

(Nastaviće se)

Оставите одговор