Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (43): Crno – bijela polja života i šaha: IZMEDJU PRIJATELJSTVA, TITULE I PROFESIJE

U sportu, kao i u životu, postoje prijatelji i rivali. Najveći od njih umiju u startu da se postave prema tom izazovu koji, ako se odmah ne razriješi, može da stvori mnogo nemira u medusobnim odnosima. Kad je u pitanju šah tu se, uglavnom, radi o sklapanju takozvanih “salonskih remija”, da ne govorim o nekim oblicima lažiranja, na koje, koliko sam ja shvatio, pretenduje slabija strana, “u ime očuvanja prijateljstva“. Naravno, takav stav ne djeluje iskreno jer svako izbjegavanje borbe ima u sebi nešto sračunato. Život pokazuje da je prijateljstvo promjenjljiva kategorija. Zašto Aristotel kaže : “ Nesreća otkriva one koji nisu pravi prijatelji” a B. Franklin : “ Život je tragedija ako ostarimo prerano a mudri postanemo prekasno”. Zato je poželjno učiti na iskustvu velikih i jasno razgraničiti pojmove život, prijateljstvo i sport. Ja sam prolazio kroz ta iskušenja. Trudio sam se da izbjegnem svaku ponudu remija unaprijed, ali sam pred malim brojem starijih kolega popuštao, valjda zato što nijesam imao velikih šahovskih pretenzija. Na najvišem svjetskom nivou nema, niti može biti takvih dogovora, što je najbolje pokazao Robert Fišer, koji je igrao svaku partiju dok se ne iscrpe poslednje mogućnosti. Doduše, on skoro da nije imao prijatelja u životu, a kamoli u šahu. Zbog takvih pojava, koje je on nazivao “namještaljkama”, optuživao je sovjetske šahiste da je taktika njihovih medjusobnih remija uperena protiv njega. Zaista, nije dovoljno da postoji mali broj takvih primjera, već cijelo šahovsko, ili sportsko društvo, treba da odiše moralnošću i fer–plejem.

Isto tako bilo bi dobro da se, bar ponekad, zapitamo koliko svi lično doprinosimo stvaranju moralnog ambijenta u društvu, jer ako smo uvijek spremni da u nekom drugom tražimo slabost i zle namjere, možemo očekivati da će jednog dana prst takve optužbe biti uperen u nas. Nažalost, nije to samo karakteristika političke scene, već i drugih oblasti, a razočaravajuće to izgleda kad se dešava u sportu. Isključujući političke motive, tu obično dolazi do izražaja lična frustriranost, kojom neostvarene sportske ličnosti žele da bace sjenku na uspješne kolege, da im nanesu štetu, ili da iz toga izvuku korist. S ogorčenjem se sjećam kad su neki zakulisni, a kasnije raskrinkani sudionici iz šahovskog miljea Beograda, optuživali Svetozara Gligorića da je agent CIA. Šampion, veliko ime jugoslovenskog šaha i dobitnik Nagrade AVNOJ – a, trpio je višemjesečne neprijatnosti, sve dok je utvrdjena pozadina te prljave ujdurme. Takodje, iskusnom posmatraču nije promakla ni uzdržanost kad je Gligoriću trebalo dati snažnu podršku tokom kandidature za predsjenika FIDE. To je bila velika šansa za novi podsticaj šaha u SFRJ, ali su se mnogi naši poslenici više radovali kad je na tu funkciju, sa malom razlikom u glasovima, izabran Fridrih Olafson. Dakle, u vrijeme kad se bolje, lakše i sigurnije živjelo na ovim prostorima, jednoj takvoj veličini nije bilo lako da se snadje u profesiji u kojoj je dosegao svjetske vrhove. Kako li je tek bilo onim časnim ljudima i sportistima koji su se oslanjali na sebe i svoje znanje, prolazeći kroz slične i nevidljive manipulacije, skovane u podrumima ljudskog sivila. Dosta je o tome pisao Ljubodrag Simonović, pa evo, poslije toliko vremena mnoge njegove riječi postale su žalosna stvarnost.

Mnogi danas smatraju da FIDE nije podržala Gligorića u predsjedničkoj kampanji 1978. godine, plašeći se da će vratiti na scenu odbačenog vladara i prihvatiti njegovu lepezu od 64 uslova. Zna se da je Gligorić ispoljavao veliku privrženost prema Fišeru jer je ocijenio da je u mnogim stvarima bio u pravu. Kamo sreće da je tada vratio Bobija u šahovsku arenu, drukčije bi se odvijala istorija šaha i drukčije bi funkcionisala FIDE! Kad su pitali Fišera da li je taj njihov prijateljski odnos bio odlučujući da Gligorić ne bude izabran za predsjednika, on je rekao : – Ne znam, sigurno je uticao, ali tu je bilo još puno raznih igara! Usamljeni šampion, odbačen od svih, odlučio je da pobjegne u svoj začarani svijet, daleko od šaha i još dalje od ljudi. Ipak, u tako depresivnom stanju Bobi se sjetio jedne divne žene koja je prema njemu gajila majčinski odnos. Bila je to Dana Savković – Gligorić, koja je još od 1958. godine, dok je Bobi, kao dječak, boravio u Beogradu pred Medjuzonski turnir u Portorožu, brinula o njemu i znala da ga savjetuje o životu, dok je on pažljivo slušao. Sredinom osamdesetih Fišer se zaputio prema Evropi, iz samo njemu znanih razloga, koji su ostali u tajnosti. Ali, kad god bi došao u Evropu, svratio bi u Beograd. Nešto o tome je namirisala i štampa, pa se jedne večeri, na beogradskom aerodromu, grupa novinara i fotoreportera ustremila na Ljubojevića i mene, misleći da smo došli da čekamo Bobija. Ustvari, mi smo se tu sreli došavši sa različitih destinacija i bili smo iznenadjeni saznanjem o navodnom dolasku Fišera. Sve se brzo odigralo i novinari su ostali praznih ruku. Tek sjutra je objavljeno da je „bivši svjetski prvak stigao u Beograd, u posjetu kod Svetozara Gligorića“.

Ja sam se zadražao nekoliko dana u Beogradu i jednog popodneva posjetio Gligorićeve u naselju „Šumice“, u kući gdje im je prvi komšija bio Ljubiša Samardžić. Dana je uvijek znala divno da ugosti ljude, pa je to učinila i tog dana. A onda mi je ispričala zanimljivu storiju o svom miljeniku. – Znaš ti kakav je Bobi, poče ona. Sleteo je avion i njega su novinari čekali u zgradi a auto je došao direktno na pistu i on je svima odmaglio, kao uvek! Bio je kod nas pre nekoliko večeri i gledao sa Gligom šah. Ja nisam htela da smetam pa sam pustila neku muziku i spremala nešto da ugostimo Bobija. On se sve vrteo u stolici, povlačio poteze, pa u jednom momentu upita Gligu : – Da li je ta pevačica gostovala 1975. godine u Japanu?! Ja to čujem i iznenadim se, ali ne znamo da odgovorimo ni ja ni Gliga. Utoliko se Gliga priseti da je Nikola Karaklajić urednik muzičke emisije Radio Beograda, prvo pogleda na sat i, pošto nije bilo preksano, okrenu njegov broj. Javio se Nikola i na pitanje odmah odgovorio : – To je tačno. Lola Novaković je gostovala na tom koncertu, a Fišer je verovatno bio u to vreme na pregovorima sa Karpovom, za meč do kog nije došlo. – Eto, nastavi Dana, slušao je tu ploču, nije znao ni kako se pevačica zove, ali je prepoznao njen glas. Zar nije divan?! Nijesam se začudio jer genijalci posjeduju takvu moć.
Prošlo je još nekoliko godina a Gliga i Bobi su se ponovo sreli u Beogradu 1992. pred odlazak na Sveti Stefan. Ja sam o tom meču pisao za „Pobjedu“ izvještaje za koje sam dobio komplimente od relevantne kritike. Da ne bi bili zaboravljeni, odlučio sam da pripremim posebnu brošuru, mada se komentari odnose samo na dio meča koji je održan u Crnoj Gori.

Uglavnom, na Svetom Stefanu je idila sa Fišerom pretužno završila presudom za kršenje sankcija i Bobi je postao najtraženiji bjegunac na svijetu. Njegovo hapšenje zbog, navodno, zastarele vize, što je on energično demantovao, i „psihička tortura u japanskom zatvoru, pod svakodnevnom prijetnjom da će biti izručen Americi“, bio je glas surove sudbine, koja se poigrala sa šahovskim kraljem. Kad su mu omogućili da bira u koju će zemlju da bude ekstradiciran, pokazao je prstom – Srbija i Crna Gora. Znamo da do toga nije došlo, tada sam mislio zbog politički osjetljive relacije sa Amerikom, ali odnedavno mislim drukčije. Naime, pokazali smo da ne umijemo da cijenimo prave prijatelje, niti da poštujemo šah i šahovske velikane. Srećom, našla se jedna zemlja toplog srca na sred ledenog Atlantika, koja je rado primila svog nekadašnjeg gosta i junaka iz 1972. kad je osvojio titulu svjetskog prvaka i doprinio da čitav svijet prati zbivanja na Islandu. U toj zemlji, već teško bolestan, Bobi je proveo svoje poslednje dane, da bi neposredno pred smrt, saznao da je u životu, ipak, moguće biti okružen istinskim prijateljima. Do tada je imao samo jednog na kojeg se mogao uvijek osloniti. Kad je stigla vijest o Bobijevoj smrti. Svetozar Gligorić je na to emotivno reagovao : – To je tragedija za šah. Niko kao on nije doprineo afirmaciji i popularnosti drevne igre. Bojim se da će se to brzo osetiti. Ja sam stariji od njega 20 godina, živ sam, a on je umro. To je baš nepravedno.

Fišer je prošao strašnu golgotu, ali njegovo ime zrači i znači sve više. Kako i ne bi, kad je njegov duh bio povezan sa nekom višom silom. Kad ga je pitao jedan novinar šta bi radio i čime bi se bavio da mu sestra nije donijela šah na poklon za šesti rodjendan, brzo je odgovorio : – Sestra mi je samo predala šah koji mi je podario Gospod Bog.
Gligorića su dva bandita opljačkala i maltretirala poslije ponoći u njegovoj rodjenoj kući. Ko smo mi i šta tražimo nešto više od ovog što imamo, kad ništa u svijetu nije slučajno. Svi dobiju onoliko koliko zavrijede. A od materijalnog mnogo je gore duhovno siromaštvo.

Foto
1. Bobi na potezu
2. Meč Gligorić – Talj
3. Fišer u posjeti bolesnom Talju
4. Legende jugoslovenskog šaha Aleksandar Matanović Svetozar Gligorić i Bora Ivkov

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор