Velemajstor Milan Draško: Božanstvo koje teče (prvi nastavak)

Velemajstor Milan Draško

Prvi nastavak

Izlazeći na drvenu terasu ugledao bih Neretvu. Naš dom sagrađen je u podnožju brda Modrič. Sredinom šezdesetih, stari, prašnjavi put i stabla trešanja zamijenila je moderna magistrala, koja povezuje Sarajevo s morem. Počela je gradnja kuća uz magistralu, a mi smo otvorili kafanu,1967. Zvala se „Topole“ zbog veoma lijepe šume topola u blizini. Šest godina kasnije sagradili smo kuću iznad kafane. Nije više bilo  zanosnog pogleda iz starog doma prema zavičajnoj ljepotici, ali sam se približio pješčanim plažama i kamenoj rivi pored rijeke. Neretva moga djetinjstva imala je širok tok, sa opasnim brzacima sa čapljinske strane. Uzbudljiva poput avanture, tajanstvena kao preljuba i draga kao prva djevojka. Samo su odlični plivači preplivavali na drugu obalu. Visoki jablanovi zaklanjali su pogled prema stadionu fudbalskog kluba Borac. Interesovanje za utakmice bilo je takvo da su navijači ponekad „visili“ na vrbama iznad tribina.

Mladići iz Tasovčića obožavali su sunčanje „na daskama“, kako se govorilo za ekskluzivnu plažu, između borove šume i rijeke. Skakali su na glavu sa imrovizovane skakaonice, u lijevom uglu plaže. Ispod je tekao neobični rukavac Neretve sa dubinom oko tri metra. Jedna od pješčanih plaža prostirala se dvadesetak metara dalje, na obodu šume. Djevojke su obožavale vožnju na velikom crnom šlaufu. Otišle bi do vrha šume na sjeveru Tasovčića i spuštale se prema željeznom mostu, pjevušeći „Suze liju plave oči“, Ivice Šerfezija. „Ljubim tebe cijelim bićem/mada srce moje zna/da su lažne plave oči/koje tako volim ja“.

Tri šume i lijepe, usamljene vrbe, bile su praznik za oči. Strani turisti su masovno dolazili i kampovali, stizali rođaci iz cijele Jugoslavije. Ponekad je bilo više kupača nego u popularnom ljetovalištu makarske rivijere, Zaostrogu!?

Odsjaj dalekog  vremena koje je mirisalo na sreću. Pokušaću od rasutih kamenčića i skorašnjih utisaka da sastavim lijep mozaik. Neka priča krene iz Mostara. „Kao plemeniti biser u školjci, miruje Mostar, pisao je 1891. godine, austrijski književnik Carl Peez.

„Večeras u meni Neretva neka/razbija ogromna brda daleka/, muči se, urliče, razmiče klance/, kida sve svoje zelene lance/, i rije kroz moje srce riđe/, jer mora nekuda da iziđe/.

Večeras u vama ta ista reka/čudno je meka/. Sva je od mleka/. I čas je zlatna/. I čas je plava/. U njoj se ceo svet odslikava/.

Svako u sebi Neretve druge/pod Starim mostom mora da sretne/. Zato su naše sreće i tuge/uvek drugačije istovetne“. Miroslav Antić – „Neretva“, Iz zbirke „Živeli prekosutra“

„Mika Antić je za par sati u bašti hotela „Mostar“ napisao knjigu „Živeli prekosutra“ posvećenu djeci svojih prijatelja. Donosio sam mu hladne Coca Cole za stol pod velikom tužnom vrbom i prvi čuo pjesme među kojima i „Neretvu“, posvećenu Lejli i Adiju Voljevica, djeci moga prijatelja, kuma i brata Ice, te sam je odmah uzeo, dao Slišku i stavili smo se na repertoar „Kiša“. Po svemu, to je uz Zupčeve „Kiše“ jedna od najljepših pjesama napisana o Mostaru i ponosan sam za svoj udio, jer sam Miku doveo gradu u koji se zaljubio“. Mika je govorio Peri Zupcu i Miši Mariću: „Nisam imao mogućnost da biram gde ću se roditi, pa sam rođen u Mokrinu. Ako bih mogao birati gde ću umreti, onda bih voleo da to bude u Mostaru“. Činilo mu se da je tom prostoru već pripadao nekada davno, i dramatično očaran jugom, govorio da je usvojio to parče svijeta kao svoj drugi zavičaj. Prvu pjesmu u zbirci „Živeli prekosutra“ posvetio je Vladimiru Zupcu, sinu autora „Mostarskih kiša“, nenadmašne poeme o Mostaru, mladosti i ljubavi.

„Jesen je, ta mrtva jesen na oknima/njene oči ptica, njena bedra srna/imala je mladež, mladež je imala/ne smem da kažem/, imala je mladež, mali ljubičast/, ili mi se čini/. Pitala me da li sam Hrvat, imam li devojku/, volim li Rilkea-sve me je pitala/, a na oknu su k’o božićni zvončići moga djetinjstva/zvonile kapi/i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu/, Ej, Sulejmana othranila majka“.

Pero Zubac:“I Desanka je tražila da joj otpjevam tu pjesmu na terasi, onda kad si mi ti donio gitaru. „Nema te pjesme, to sam ja ismislio. Evo može, „Ah moj aga, crne oči“. „Ne, ne to. Hoću baš „Ej, Sulejmana othranila majka“ (Radio Slobodna Evropa, gosti Pero Zubac i Mišo Marić, 25. jul 2004).

Još malo o Miroslavu Antiću. Detalj iz davnog intervjua: „Ima nešto u čoveku što ga drži da i u najtežim trenucima ostane čovek. Šta je to kod vas“? „Deca. Recimo, kad vam punim ustima kažu: tata. Onda sve drugo postaje besmisleno. Tata, to u prevodu na sve dečje jezike sveta znači: čovek“.

Vidio sam velikog pjesnika u proljeće 1986, u sarajevskom hotelu „Evropa“. Sjedim u velikom  restoranu, kao mnogo puta ranije. Kada uđete u kultni hotel, lijevo je „Bečki restoran“, poludesno recepcija, a pravo restoran. Pjesnik je sa društvom sjedio u jednom kutku nedostupnom pogledima znatiželjnika. Posmatram kako laganim korakom napušta restoran, vidno omršao, bolestan. Kao da je tim prolaskom kroz restoranska vrata simbolično odlazio u vječnost. Umro je 24. juna, a posljednja želja bila je da mu pročitaju „Besmrtnu pesmu“ i  odsviraju „Pira mange korkoro“, na sahrani.

Legenda kaže da su Neretvi ime dali drevni Kelti ugledavši rijeku smaragdno zelene boje kako se moćno probija kanjonom. Uzviknuli su Nera – Etwa! što bi na jeziku starih Kelta bilo „Božanstvo koje teče“. Stari Rimljani je u svojim geografskim kartama spominju kao Narentu, a drevnom gradu koji podižu na njenim obalama, u blizini današnjeg Metkovića, daju ime Narona, što se takođe dovodi u vezu sa etimologijom naziva ove rijeke. Neretva izvire ispod planine Jabuka, na visini od 1320 metara, u planinskim predjelima visoke Hercegovine, u dubokoj i nepristupačnoj šumi, na obodu Perućice, jedne od posljednjih prašuma na tlu Evrope. Jedna od najhladnijih rijeka svijeta, sa prosječnom temperaturom između sedam i osam stepeni. Nakon što je izvajala jedan od najdubljih kanjona svijeta, Neretva nakon spuštanja sa visokih Dinarida, naglo mijenja smjer u blizini Konjica, te iz smjera sjeverozapada, svoj tok usmjerava prema jugu i Jadranskom moru.

Dvadeset sedmog januara otišao sam do Mostara, da prošetam i upijam utiske. Nisam bio neko vrijeme, osjećam uzbuđenje kao u onoj Vajtinoj pjesmi iz osamdesetih („Mostar i njegovi ljudi“). „Već mi u krvi/počinje da orgija/. Dan raskošan/, u grudima mi ječi“.

Parkirah auto u Donjoj Mahali. Prelazim „Lučki“ most i hitam prema Šantićevom spomeniku. Lijep početak posjete gradu koji je praznik svjetlosti i zavičaj boja. Zavičajni bard, tople riječi i meke duše, oplemenjuje mali park iznad Neretve. Zamolio sam smeđokosu ženu, koja prolazi Titovom, da me fotografiše. Veoma je ljubazna i strpljiva.

U neposrednoj blizini je Šantićeva rodna kuća. „Naš stari dome, kako si orono!/ Kapije tvoje niko ne otvara,/ po njima mirno crv dube i šara/grize, ko čežnja jedno srce bono/. Evo mi sobe! O duvaru jošte/ ikona visi, prašljiva i sama/ i u me gleda i šapće iz rama/o dobi sreće, djetinjstva, milošte“ (A. Šantić-„Naš stari dome“).

Manje je poznato da je Šantićev mlađi brat Jakov  bio nadaren pjesnik. Nemirnog duha, plahovit, a uz to  sanjar, Jakov je proveo neobičan i pomalo pustolovan život. U Ženevi se sprijateljio s Jovanom Dučićem. Pisao je Aleksi: „Svaki minut, sekund koji provedem sa nim, ja sam bogatiji. To je jedan um koji je hiljadu puta sjajniji kad govori nego kad piše. Sličan je genijalnom glumcu koji svoju silu istroši i prospe na probi, a na predstavi je malaksao; da sam Rotšild, ja bih ga kupio, plaćao koliko god hoće, samo neka vazda govori“. Iz opusa Jakova Šantića (preko stotinu pjesama), izdvajam jednu, napisanu u švajcarskom gradu Lezenu, 1904. godine. „Ti kada plačeš, cio svijet plače./ U bolu tvome suza boga strepi;/ misli su tvoje ko švigari neba,/ ili ko jata anđela lijepi!/Tvoje je srce kao srce majke,/ što mrijuć’ drhti na plač čeda svoga; život je za te život trenutaka,/život pun sjenka, demona i Boga!/ I kada umreš, kao vihor nagli,/ tvoje će rime narode da bude,/da čednu svjetlost zažižu u magli,/i vječnom pravdom da tiranu sude“! („Pjesnik“) Obolio je od tuberkuloze i liječio se u Boki, Dalmaciji, Kvarneru, Švajcarskoj. Umire u 24. godini. Aleksa mu posvećuje potresnu pjesmu „Pošljednje veče u Malom Lošinju“. „U mirisu jela dok se veče kupa,/po zalivu malom laka crven titra,/negdje, u blizini, bono jeca citra,/ i s brodova stiže lanca zveke tupa./

On podiže ruku i sa bolom reče: „O, zahodno sunce, o rumeno veče/o mladosti moja!…/ I glas ropac uze./Steže./ Još jedanput za zavjesom starom/zatreperi sunce, i cjeliva žarom/ u njegovom oku kaplju zadnje suze“.

(Nastaviće se)

Оставите одговор