Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (42) Crno-bijela polja života i šaha -„TRAGEDIJA GENIJA „

Naslov knjige, odnosno stručne i vrlo zanimljive studije prof. dr Vladimira Stanojevića poslužio mi je kao motiv za priču o dvojici velikih šampiona, o kojima sam, u Elisti 2007. godine, razgovarao sa bivšim svjetskim prvakom Borisom Spaskim. Ugledni profesor u svojoj studiji govori o duševnim poremećajima znamenitih ljudi, tražeći u njima povezanost sa genima i navodeći takve primjere iz istorije. Namjeravao sam da tako naslovim poglavlje posvećeno Aljehinu i Fišeru, s tim što nijesam ni pomišljao da ulazim u priču koja pripada psihijatriji. Ova dva velika šampiona doživjela su pravu ličnu tragediju, a obojici je duševne nemire i rastrojstva donosio život sa svojim strašnim udarima.

Zaista je čudno da tu neslavnu ulogu ponesu jedan Rus i jedan Amerikanac, dvojica neponovljivih i nedostižnih majstora šaha. Prvi u najtežim, mogućim, životnim okolnostima, drugi u tehnološkom procvatu i blagodetima zapadne civilizacije. A sve se dogodilo u razmaku od, približno, pola vijeka.

Aleksandar Aljehin, od oca Aleksandra, zemljoposjednika i deputata u zakonodavnoj Dumi, i majke Anisje (Prohorove), kćeri uspješnog industrijalca, rodjen je u Moskvi 31. oktobra 1892. g. Odrastajući u plemićkoj ruskoj porodici, već kao dječak pokazivao je veliko interesovanje za šah. Od starijeg brata naučio je pravila igre i ubrzo je počeo da privlači na sebe pažnju zrelim taktičkim idejama. U isto vrijeme vodio je računa o školovanju, pohadjajući privatnu moskovsku gimnaziju, koju je osnovao ugledni pedagog i literarni djelatnik L. I. Pelivanov. Po završenoj gimnaziji upisaće studije Prava na Carskom uiverzitetu u Sankt Peterburgu. Rano se uključuje u turnirske borbe, a prvi uspjeh postiže 1909. pobjedom na Sveruskom amaterskom prvenstvu u Sankt Peterburgu. Nastupa u zemlji i van nje, a već sa 16 godina postaje jedan od najboljih šahista Rusije. Poslije još jednog uspjeha na majstorskom turniru, gdje dijeli 1–2 mjesto, sa Aronom Nimcovičem, Aljehin ostvaruje svoj najbolji rezultat u mladosti osvajanjem trećeg mjesta, iza Emanuela Laskera i Raula Kapablanke, na veleturniru u prijestonici Ruske Imperije. Zanimljiv članak R. L.Tejlora („Njujorker“ 15. VI 1940), izvještava da je car Nikolaj II Romanov počasno dodijelio titulu velemajstora petorici prvoplasiranih (Lasker, Kapablanka, Aljehin, Taraš i Maršal). Taj podatak može se naći u Maršalovoj knjizi „Mojih 50 godina šaha“, objavljenoj 1942. godine. Ipak, to je malo vjeovatno jer takvih zapisa nije bilo u ruskoj ni, kasnije, u sovjetskoj pisanoj riječi. U svakom slučaju, Aljehin se tu predstavio kao vrhunski velemajstor i jedan od ozbiljnih budućih kandidata za šahovski prijesto.

Te iste godine dijeli 1–2 mjesto sa Maršalom u Parizu, a onda na njegovu, i opštu nesreću, nastupaju ratovi i revolucije, koji ovog šahovskog princa vode u vrtlog životne neizvjesnosti. Na turniru u Manhajmu (jul – avgust 1914) zatiče ga Prvi svjetski rat i on, sa još 10 ruskih kolega, biva interniran u Rajhštat. Krajem septembra, on i još trojica su oslobodjeni, a ostali su još dugo bili u zarobljeništvu. Ubrzo se približavaju sumorni dogadjaji u Rusiji, gdje će ga zadesiti nove nevolje. Prva ga stiže 1919. godine, kad biva zatvoren u „ Čekinu ćeliju smrti“ u Odesi, pod optužbom za špijunsku djelatnost u korist „bijele inteligencije“. Od prijetnje strijeljanjem spasio ga je jedan član Politbiroa, koji je volio šah i cijenio Aljehina. Poslednje što će on odigrati u Moskvi, bila je Sveruska šahovska olimpijada, u suštini prvi šampionat zemlje, održan 1920. godine. Bio je to psihički test izdržljivosti u vrijeme sudaranja ratnih i revolucionarnih stremljenja, kad su šahisti bili smješteni u kasarnama, loše zagrijanim, na gvozdenim krevetima, uz oskudnu „crvenoarmejsku“ hranu. Kad je, sljedeće godine uspio da napusti Moskvu i stigne u Pariz, šetajući pod svjetiljkama raskošnog dijela grada i gledajući radnje prepune luksuzne robe, pojavile su mu se suze u očima od tužne stvarnosti u domovini, koja mu razdire sjećanje, sa dugim redovima za hljeb, u ledom okovanom, rodnom gradu. Naježio se od slike koja mu se ukazala i stvorio je pred sobom samo jedan cilj – osvojiti šahovski svijet i spremiti se za pobjedu nad Kapablankom!

Uspio je Aljehin da ostvari svoj san. Ali, proglašen je za „neprijatelja sovjetskog naroda“ zbog teških riječi koje je na račun sovjetskih vlasti izgovarala ruska emigracija, slaveći njegovu pobjedu.
Nastavio je da se bori, sa takvom hipotekom, osvajajući brojne turnire po Evropi. Odbranio je nekolio puta šampionsku titulu. Jednom je izgubio, protiv Evea, pa opet vratio, a onda je nastupio Drugi svjetski rat! Opet žrtva, opet užas na najgori mogući način. Nacisti ga zarobljavaju u uniformi francuskog saniteta na frontu, odvode ga u Beč i tjeraju da u šahovskom glasilu piše antisemitske poruke i veliča arijevski duh. Bori se sa sudbinom i svima oko sebe, a onda sve više tone u carstvo već oprobanog ranijeg „bjekstva u alkohol“ i dovodi sebe u stanje totalne nemoći i zapuštenosti. U takvom tragičnom izdanju, zatiče ga nerasvijetljena smrt 1946. u Estorilu kod Lisabona. Njegov sin Aleksej napisao je 1952. godine da je „mog oca konačno stigla tajna sovjetska ruka“….

Genijalni Amerikanac, koji će ga ugroziti na mjestu najvećeg tragičara, Robert Fišer, krenuo je tim stazama 1972. godine kad je imao konflikt sa američkom administracijom. Odbio je da prihvati poziv za prijem u Bijeloj kući, što ga je odvelo u veće i brojnije nevolje, koje su kulminirale odlukom o samoizolaciji, poslije oduzete titule šampiona od strane FIDE, 1975. godine. Bobi je živio 20 punih godina s osjećanjem odbačenosti, što daje nezavidnu sliku o zapadnim vrijednostima, po pitanju poštovanja najvećih dostignuća. SAD nijesu imale većeg i popularnijeg sportistu i njegovo ime neće se nikad zaboraviti.

On je bio čovjek koji je znao da uputi kritike i to je činio javno, bez ustezanja. Kao svi veliki ljudi i on je imao razne neprijatelje, koji su se trudili da mu podmeću prljave igre. Još od djetinjstva su ga pratile tajne službe, zbog roditeljskih „grehova“ i sumnji na špijunažu, i onda se valja zapitati kako jedan genije može reagovati na takvu psihičku torturu kad jedino što mu treba, upravo je duševni mir, da bi mogao ostvariti svoju šampionsku misiju. Tražeći prijatelje, naivno se okrenuo „bogu“, tj. „Svesvjetskoj božjoj crkvi“ koja je iskorišćavala njegovo ime i novac sve do 1972. godine. Tada je Bobi, od nagrade u iznosu 200. 000 crkvi poklonio 61 200 dolara. Tek onda je saznao da je njegov crkveni partner Garner Ted Armstrong optužen za učestvovanje u seriji seksualnih skandala, što je izazvalo njegov gnjev i napustio je tu sektu. Šah nije samo igra već umjetnička manifestacija duha u beskrajnom prostoru ljudske kreativnosti. Zar nije grijeh najvećem od tih umjetnika bacati so u oči lažnim dijagnozama o šizofrenim simptomima?! Danas svijet promiče šarenim poljima laži, pa svaki susret sa istinom vraća vjeru u ljude i život. Zato sam pažljivo pročitao mišljenje jednog savjesnog čovjeka, neuropsihijatra sa Islanda, koji je sa ljudskom i profesionalnom pažnjom pratio poslednje mjesece života Roberta Fišera i dao iskreno i stručno saopštenje za javnost. On je rekao da Fišer sigurno nije bio šizofrene prirode, već čovjek snažnih emocija, koje često nije umio da kontroliše. To je, moguće, bila posledica silnih trauma, koje je, očito, doživio u djetinjstvu.

Kad se Bobi, poslije dvadeset godina, pojavio u Beogradu, uoči meča sa Spaskim na St. Stefanu, u njegovim koferima bila je stara roba, koju, ko zna od kad nije obnavljao. A nekad je bio poznat kao kolekcionar modernih odijela i košulja, što je upućivalo na njegov tužan, usamljenički život u Los Andjelesu, proteklih godina. Došao je u našu zemlju i bio je srećan kad su se ljudi interesovali za njega i željeli da ga pozdrave. Bilo je još života u njemu iako to više nije bio onaj šahovski zmaj iz sedamdesetih godina. Odigrao je taj revanš meč i, neočekivano i tragično, krenuo u višegodišnju golgotu, koja se završila hapšenjem u Japanu. I nedugo kasnije – smrću!
Poslije devet mjeseci provedenih u zatvoru, Bobi je pušten na slobodu, ali je teška bolest crtala po njegovom licu sjenke svih tegoba koje mu je servirao život. Bobi je umro u žalosnom uvjerenju da nije imao ni jednog prijatelja koji je iskreno želio da mu pomogne.
Tog 17. januara 2008. godine Boris Spaski, čovjek čistunske ruske duše, kratko je rekao: – Danas je umro moj brat!

Kao crnogorski velemajstor osjetio sam se dužnim da uputim zahtjev za njegovu rehabilitaciju pred američkim pravosudjem. Još nema odgovora da li je moje pismo stiglo u Bijelu kuću, ali sam siguran da će predsjednik Tramp, poslije nove, još ubjedljivije pobjede, imati više vremena da se posveti tom pitanju. Kako god bilo, mi skromni ljudi polako odlazimo u zaborav, a veliki, poput „šahovskog Ahila bez Ahilove pete“ (Mark Tajmanov) živjeće vječno medju šahistima i ljubiteljima drevne igre. A registrovanih šahista danas u svijetu ima 800 miliona.

Foto : Aljehin u najboljim godinama 2. Robert Fišer u Jugoslaviji 1959 3. Sankt Peterburg 1914. Stoje : Aljehin, Kapablanka i Maršal sjede : Lasker i Taraš 4.Bobi okrušen navijačima na Islandu 1972. 5. Aljehinov grob u Parizu 6. Fišerov grob na Islandu

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор