Kad su povučeni prvi potezi na šahovskoj tabli i kad su se susrele dvije armije, jedna u bijeloj a druga u crnoj boji, svijet dugo nije znao da je ta igra nastala (uz materijalne dokaze) krajem petog vijeka, inspirisana formacijama prvobitne indijske vojske. Filozofska ideja te igre rodila se logikom života u toj velikoj zemlji, u kojoj su duhovne vrijednosti bile na visokoj cijeni. Shodno budističkoj religiji, sve vrste ratova i nasilja bili su podložni osudi i smatrani su zločinom, bez obzira kakvom cilju vodili. Umjesto ljudskih i materijalnih razaranja, izmišljena je simulacija rata na drvenoj ploči, koja preusmjerava loše namjere u humana i umjetnička pregnuća. Kroz sve naredne vjekove igra će pohoditi razne zemlje Azije i Evrope, neprestano mijenjajući pravilo kretanja figura sve do XVIII vijeka, kad će dobiti današnju, modernu formu. U tom dugotrajnom procesu učestvovalo je puno šahovskih imena i uglednih istorijskih ličnosti, koji su entuzijazmom, angažovanjem i podrškom obogatili igru i podarili je čitavom svijetu.
U Novoj eri razvoja naše civilizacije šah je zračio svojim duhovnim izazovima. Smjenjivale su se države i vlade, neke su i branile šah, slično srednjovjekovnoj crkvi, ali drevna igra je iz svega izlazila ljepša i modernija, kao zimski pejzaž poslije sniježne mećave. „Oči i uši ljudima su loši svjedoci ako im duh nije obrazovan“ davno je shvatio Heraklit. A stara misao „Mens sana in corpore sano“ jasno potvrdjuje tu poruku antičkog filozofa, ukazujući da samo jedinstvo zdravog duha i zdrave materije može da načini i zdravu ličnost! Zato ne čudi što je šahu rasla popularnost tolikom brzinom da je za kratko vrijeme obišao planetu. Taj trend zdravog poimanja drevne igre kroz XVIII, posebno kroz XIX vijek, doveo je do sve učestalijih zahtjeva za stvaranjem medunarodne institucije pod čijim krovom će se donositi odluke o zvaničnim takmičenjima. Prvi meč za titulu svjetskog prvaka, održan 1886. godine, službeno je priznat, iako je svjetska organizacija FIDE formirana tek 1924. godine u Parizu. Prva Šahovska Olimpijada odžrana je 1927. u Londonu, i od tada do danas sačuvala je tradiciju, uz dodjelu trajnog prelaznog pehara, dar engleskog veleposjednika Frederika Rasela.
Sa razumljivim prekidima, tokom Drugog svjetskog rata Šahovske olimpijade su, u poratnom periodu, okupljale sve veći broj zemalja, članica FIDE. Sa početnih 15 zemalja, potpisnica protokola o formiranju svjetske organizacije, medju kojima je bila i Jugoslavija, taj broj je narastao na preko 190 članica. Nažalost, FIDE je samo registrovala taj porast, prilagodjavajući takmičenja željama novih članica. To je dovelo do prevelike masovnosti i pada nekadašnje draži, koja se sastojala u neizvjesnim borbama izmedju najjačih zemalja. FIDE je drastično pogriješila 1975. godine prema Fišeru, pokazujući nerazumijevanje za značaj takvih imena u očuvanju ugleda šaha, kad mu je oduzela titulu šampiona, a drugi put kad je to isto uradila Kasparovu 1993. godine. Tada je došlo do njenog rascjepa i Kasparov je osnovao udruženje „Professional Chess Players Association“.
To je bio početak velike krize kojoj se nije nazirao kraj. Jugoslovenski šah je tada imao i svoje, još teže probleme, pa su na Olimpijadi u Moskvi 1994. godine nastupali timovi novih država, nastalih raspadom SFRJ. Kakvu je šahovsku klasu posjedovala naša bivša država, to je pokazala nacionalna selekcija BiH koja je napravila „veliko iznenadjenje“osvojivši srebrnu medalju. Ja tih godina nijesam bio šahovski aktivan, ali 1996. po nagovoru prijatelja, odlučio sam da učestvujem na prevnstvu SRJ u Podgorici. Tu sam osvojio prvo mjesto i ukazana mi je čast da igram na Olimpijadi u Jerevanu (15. IX – 02 X 1996). Pošto je Ljubojević imao težu povredu noge, selektor je meni namijenio prvu tablu, što je ličilo na poklon za moj 50 – ti rodjendan.
No, umjesto šahovskog zadovoljstva koje, objektivno, treba da pruži učešće na Olimpijadi, mi, igrači, osjetili smo nebrigu i nesposobnost naše kuće šaha, pomiješanu sa lošim utiskom o stanju u zemlji. Sve to se odigravalo pred našim očima, počev od polaska na put, pa do povratka kući.
SRJ je bila pod sankcijama i jedina veza za Jerevan bila je istoimeni aerodrom u Sofiji. Već samo ukrcavanje u autobus, u Beogradu, gdje smo se okupili, najavilo je i pozadinu tog putovanja, jer nijesmo mogli prepoznati više od polovine putnika za Sofiju. Tu su se motale neke čudne face, sa bradom i kosom do ramena, a ženski i muški dio naše ekipe stiskao se na svojim sjedištima, željan da što prije krenemo prema Sofiji. Vodje puta naše delegacije djelovali su nezainteresovano i nije im padalo na pamet da predstave nekog iz te „pratnje“, a kamoli da ih opomenu zbog nedoličnog ponašanja i guranja prilikom ubacivanja prtljaga i bahatog zaposjedanja mjesta. To je bila prava slika naše stvarnosti tokom devedesetih, i ja sam se pitao ko li je to, od naših funkcionera, doveo slijepe putnike i kakvim povodom. Njihov izgled je govorio da mogu biti sve, samo ne šahisti !
Na kraju su naše stvari jedva stale u gepek i autobus je krenuo. Usput je, kroz Beograd, stajao više puta da bi pokupio još neke neznance i tako smo, poslije osam sati vožnje, stigli u Sofiju. Ko je sve tu upadao u avion zaista ne znam, ali, kad smo sletjeli na jerevanski aerodrom, pomislio sam da je došao kraj tim otužnim scenama. Pitao sam se da li opravdanje za takvo ponašanje naših ljudi može biti njihova frustracija zbog nezavidne situacije u zemlji. Odgovor mi je nametnulo stanje u Jermeniji, koje je bilo još teže. Ratovi kod nas, rat kod njih – Nagorno Karabah, gdje narod podnosi svakojake žrtve, mirno i solidarno, da bi poslao robu i hranu na front, gdje stradaju njihovi sinovi, mladi ljudi. A sa kakvim ponosom oni prevladavaju tu psihičku dramu?! Zategnuta politička scena je izazvala izlazak vojske iz kasarni u „šetnju“ jerevanskim ulicama. Ta neobična slika ostala je u mom sjećanju do danas. Na ulici sam vidio spremnost jednog naroda da brani svoja uvjerenja, a iz svoje sobe na 15. spratu, vidio sam, pred svaki odlazak na partiju, svoj izgubljeni mir, u dalekim vrhovima Ararata pod snijegom. Drevna kultura i ljubav Jermena prema drevnoj igri, inspirisale su vojnike da na tenkovima igraju šah, i na taj atraktivan način pošalju pozdrav učesnicima 32. Olimpijade.
Utisci sa takmičenja ne zaslužuju poseban komentar. Ali, to zaslužuje drevni grad Jerevan, koji je podignut na raskršću trgovačkih puteva izmedju Evrope i Indije, gdje su arheološka iskopavanja otkrila ostatke vojne tvrdjave iz VII vijeka prije nove ere i taj pobožni narod koji, uglavnom, pripada apostolskoj pravoslavnoj crkvi. O tome svjedoče ostaci prvobitnog hrama s početka IV vijeka, koje se nalaze u ogoljelom brdovitom pejzažu nadomak glavnog grada. Sa tim utiscima završio sam prvu i poslednju posjetu Jerevanu, ali i poslednje svoje igračko učešće na Olimpijadi.
Završna slika sa povratka kući nije me degutirala zbog osvojenog 22. mjesta medju 111 zemalja, već, isključivo, zbog ponovljenih scena sa polaska, ali u mnogo lošijem izdanju. Situacija s prtljagom i zauzimanjem sjedišta, bila je mnogo gora, jer su šoping – turisti i trgovci, koji su čekali naš avion u Sofiji, nagrnuli u većem broju i sa većim torbama i kesama, koje su jedva stale u autobus.
Kad smo stigli u Beograd uspio sam da se priberem i ostanem miran dok se pozdravim sa svojim kolegama, šahistima. Otišao sam na aerodrom i, čekajući let za Titograd, sjedio sam i razmišljao o svemu što sam u šahu doživio. Tek kad sam ušao u avion i vezao se za sjedište, donio sam konačnu i ispravnu odluku. Pored mojih želja i zalaganja, tokom četvrt vijeka, da što uspješnije predstavljam našu domovinu, shvatio sam da je došlo vrijeme kad je sve to izgubilo smisao. Teško je bilo gledati taj proces urušavanja jedne, nekad moćne države, u kojoj smo svi mi živjeli svoju ličnu i porodičnu slobodu, osjećajući se sigurnim u svojoj rodjenoj zemlji. Ozbiljnost i moral javno su ustupali mjesto neznanju i pohlepi, što je rezutovalo padom sistema vrijednosti. U takvoj situaciji za mene više nije bilo radosti. Ostalo mi je da žalim za dobrim vremenima !!
Jerevan sa pogledom na Ararat
Prva tabla Russia zlato – Gari Kasparov
Prva tabla BiH srebro Predrag Nikolić
Velemajstor Božidar Ivanović


