Božidar Bonja Ivanović: Šahovske priče (39) -Tajne iza šahovske zavjese

VAMPIR ZA VRATOM SVJETSKOG PRVAKA

Od postanka šaha, posebno od XIX vijeka, odigrano je mnogo turnira, medjusobnih mečeva, individualnih i timskih takmičenja. Publika je pratila te susrete neposredno u dvoranama i preko izvještaja u medijima, ili stručnim časopisima. To su, uglavnom, bili kraći zapisi o igri i rezultatima, sa komentarima izabranih partija. Malo je ko imao sklonosti da piše o dešavanjima van šahovske pozornice. Doduše, po neko je znao da izvještava u bajkovitom i duhovitom stilu, poput Vladimira Kozomare, naprimjer. Njegove tekstove i danas pamte stariji ljubitelji šaha, što je dokaz da publika rado čita komentare iz pera originalnih i oštroumnih izvještača. Ja sam slao izvještaje sa turnira u mladjim godinama, a kasnije sam prikazivao i komentarisao partije u seriji “Tajne šaha”. Trudio sam se da istinitim, zanimljivim anegdodata popunim stručni dio izlaganja i time zainteresijem širu publiku. Sudeći po reakciji mladjeg i starijeg svijeta, takav pristup postigao je cilj. Imao sam puno susreta koji su to potvrdili a poslednji je bio prošlog oktobra u Podgorici. Starija gospodja, koja radi za kasom u jednom marketu, posmatrala me uporno sve dok sam potvrdio da sam “onaj što je pomjerao figure na televiziji”. Onda je rekla : “Ja ništa ne znam o šahu, ali sam vašu emisiju gledala kad god sam mogla. Baš je bilo zanimljivo”.

Preko pola vijeka sjedio sam za šahovskom tablom, često okružen publikom, pa mi se pojavila želja i vještina da vidim sebe i svoje kolege na sceni iz očiju posmatrača. Ili da saznam kakav utisak čitaoci mogu steći o nama kroz pisane izvještaje. Tako sam došao na ideju da, kroz moje partije sa Keresom (Sarajevo 1972) i Reševskim (Skoplje 1976), kratkim uvodom u igru predstavim psihološki profil obojice šahista. Samo dva puta u životu desilo mi se da zakasnim na partiju. Za divno čudo, u oba slučaja sa dvojicom slavnih velemajstora. U Sarajevu sam zakasnio zbog posljedica vakcinacije od velikih boginja, jer me dva dana mučila temperatura. Tog popodneva, kad sam ušao u dvoranu “Skenderije”, prišao sam Paulu Keresu i tiho reko : – Izvinite Pavele Petroviču (tako mu se obraćao Petrosjan, koji je, takodje, učestvovao), krivo mi je što kasnim, ali, bilo mi je toliko loše da sam se uspavao). On lagano pruži ruku i uzvrati : – Не волнуйся Божидар. Мне жаль что у тебя осталось мало времени на размышления! (Ne brini Božidare. Žao mi je što ti je ostalo malo vremena za razmišljanje!). A evo šta je odgovorio Mr Semjuel Reševski !? Nijesam to shvatio kao humor jer je bio vrlo ozbiljan. Ćutao je sve dok sam odigrao potez i onda prošaptao : – That’s your problem. It would be better if you were a little late! (To je vaš problem. Bilo bi bolje da ste još malo zakasnili). A to njegovo “malo” (bilo je oko devet minuta) značilo bi da mi je pala zastavica! Takvi detalji nijesu dostupni ni gledaocu ni reporteru, a zanimljivi su za karakternu analizu ličnosti.

Sem ovakvih, postoje i druge pikanterije, sa većom ili manjom dozom humora, a ponekad i sa scenarijem za pozorišne komade. Jedan od takvih primjera je turnir u Baru, održan 1980. godine. U glavnoj ulozi je jedan od omiljenih barskih oridjinala, Miki Mašanović, šarmantni kozer vragolastog i sportskog duha, fudbaler, pomorac, konobar i privatni ugostitelj. On je sjanu organizaciju velike šahovske priredbe začinio brojnim šalama i gostoljubivošću.
Godinu i po dana poslije zemljotresa, sjedjeli smo Tringov, Minić i ja u kafani koja je adaptirana u ostacima urušene “Agave”. Tek smo stigli na turnir, a već se okupilo društvo da dočeka i pozdravi goste i nas, stare prijatelje. Medju tim poznatim licima izdvajao se, živahnim kretnjama, čovjek koji je, za života, postao barska legenda. Naručio je novo piće za nas trojicu i načas utihnuo jer je u mali improvizovani separe, ulazio Tigran Petrosjan. Doputovao je sa turnira u Vrbasu, gdje smo odigrali jednu borbenu remi partiju. Očigledno je tek stigao jer je pratilac nosio njegov kofer i pozvao ga da nam se pridruži, prije nego što nastave do hotela “Korali”, gdje smo svi bili smješteni. Kad je vidio Tigrana Vartanoviča, ne znam je li ga prepoznao, ili je htio da izvede skeč iz svog repertoara, obrati se nama trojici : – Vidjite mi ga sad! Čuvši to, Bato Minić, zabrinut šta će Miki uraditi i da ga Tigran neće razumjeti, zamoli ga da odustane, ali nije uspio. Miki podiže ruku do visine nosa, i kad se srete njegov pogled sa Petrosjanovim, zatreperi prstima, očekujući reakciju svjetskog prvaka.
Uslijedilo je iznenadjenje za sve nas, a najviše za Mikija. Petrosjan nije bio ni malo lijen nego, s prstima obije ruke, uzvratio pozdrav, nasmijao se i sjeo za sto. Miki, oduševljen takvom reakcijom, reče, da svi čujemo : – Čudo od čovjeka. On je moj i Božiji !! To se uskoro i ostvarilo. Skoro svakog dana je Tigran (kasnije im se pridružio i Smislov) bio vidjen sa Mikijem, ili u njegovoj kafani, gdje su bili ugošćeni na srdačan, barski način.
Jednog dana Miki je otputovao za Bari i vratio se sa najmodernijom garderobom, koju je kupio specijalno za tu priliku. Petrosjanu i Smislovu su javili na recepciji da će on ujutro doći za njih da ih vodi na doručak kod prijatelja u starom Baru. Velemajstori su, ujutro, baš izlazili iz „Korala“ kad je Miki stigao pred vrata. Vidjevši ga tako obučenog, bili su zatečeni kao da vide pred sobom Marčela Mastrojanija. Pomisliše kakva ih tek kola čekaju kad njihov prijatelj tako svjetski izgleda. Došli su do ulice, gdje je bio parkiran stari, kao klovn ofarbani, mali „Fića“, koji se, raširenih vrata, šepurio kao „Mercedes“. Kad ga je Tigran vidio, prsnuo je u smijeh i objasnio Smislovu u čemu je stvar. Ugurao se na zadnje sjedište, ostavivši Vasji „počasno“ mjesto pored vozača. Auto je krenuo, uz pozdrave i smijeh brojnih radoznalaca. Dva bivša svjetska prvaka bili su oduševljeni dočekom u starom gradu.

Moja partija s Tigranom trajala je 123 poteza i gotovo nedjelju dana. Oštra igra u središnjici i jedna neobična završnica izazvale su veliko interesovanje publike, posebno na dan kad je završena.
Zbog opterećenih termina taj nastavak smo igrali u manjoj restoranskoj sali. Bio sam licem okrenut prema ogromnom staklenom prozoru koji gleda na dvorište i u jednom trenutku spazih Smislova, sa rukom iznad očiju, kako pokušava da vidi šta se dešava u poziciji. Tek što sam spustio pogled na naš sto, ugledah sablasnu priliku, umotanu bijelim stolnjakom, koja se nečujno kreće prema mom protivniku. Stade iza njegovih ledja, nagnu se prema Tigranovoj glavi, kao vampir u svom krvavom piru, poljubi ga u potiljak i odstupi malo udesno. Petrosjan je znao da to ne može biti niko drugi do njegov prijatelj. Ustade od stola, glumeći da je premro od straha, skide stolnjak sa glave strašnog posjetioca i silnim smijehom pokaza da je srećan što je preživio taj susret.

Kad je turnir završen, Tigran se obratio Mikiju : – Možeš li da mi zamijeniš u dolare ovaj novac od nagrade i da ih doneseš u Titograd? Sjutra tamo igram simultanku, a kroz dva dana letim za Moskvu. Miki se zamisli na tren, pa odgovori : – Mogu li ja da ti to donesem kroz mjesec dana u Moskvu, jer treba da idem sa nekom našom ekipom? Petrosjan se nasmija i reče : – Hvala ti Miki, ipak ću se ja snaći, ali ti moram reći da ćeš mi nedostajati !!

Svi smo se rastali i otišli kući, a sjećanja na Bar i taj neponovljivi turnir ostaće sačuvana dok bude živ makar jedan od njegovih učesnika. Prije odlaska, Tigran mi se diskretno obratio : – Bonja, nemoj da pušiš. Sad si u najboljim godinama, kao što sam bio ja u vrijeme meča sa Botvinikom. Ali vrijeme ne čeka i ja se već osjećam starim.
Začudio me taj njegov pesimizam. Tada je imao samo 50 godina, ali je, nažalost, živio samo još četiri. Možda je tada i krenuo početak njegove bolesti.

Život ide svojim trnovitim stazama, pa je i Miki, mnogo godina kasnije, teško obolio i primljen je na interno odjeljenje KBC u Podgorici. To mi je neko javio, ali sam ja bio na kratkom putovanju po Francuskoj. Kad sam se vratio, otišao sam u bolnicu na konsultacije zbog hipotireoze. Primila ma dežurna doktorica, koju sam davno upoznao u Baru. Kad sam je upitao gdje je Miki, šta je sa njim, je li bolje ?? iznenadjeno mi uzvrati pitanjem : – Pa, zar vi ne znate? To je bilo dovoljno da shvatim šta se desilo. Kad je vidjela da ne progovaram, doktorica mi ispriča da je Miki sahranjen prije nekoliko dana, a umro je u svom stilu, isto onako kako je i živio. – Bio je mnogo loše, zbog velikih krvarenja dali smo mu 16 flaša krvi. Kad je vidio da to ne vodi oporavku, strgnuo je cijevi od transfuzije, osmjehnuo se i jedva prozborio : – Ljiljo, završimo s ovim glupostima. Čuvajte krv za ove momke sa ratišta. Ima ih tu nekoliko, a biće ih još. Njima će sigurno pomoći. Hvala ti!!

foto : 1. Petrosjan 2. Smislov 3. Stari grad Bar 4. Hotel Korali

Velemajstor Božidar Ivanović

Оставите одговор