Prvo moje učešće na seniorskom šampionatu Crne Gore, u Kotoru 1966. godine, donijelo mi je i prva iskustva u konkurenciji starijih, jer sam prije toga igrao samo na nekoliko omladinskih prvenstava Crne Gore i SFRJ. Mnogo mi se dopala igra vodećih crnogorskih šahista, njihov odnos prema šahu, prema životu i, nadasve, prema porodici. Bili su to, uglavnom, oženjeni ljudi, visoko obrazovani i zaposleni na odgovornim mjestima, pa sam i shvatao zašto nemaju većih šahovskih ambicija. Jasno je da čovjek, ako želi da postigne nešto uzvišeno, što živi u snovima, u toj mjeri mora i da se posveti tom izazovu. Inteligentni ljudi to odmah rasčiste sa sobom. Upravo takav njihov odnos me podstakao da i ja razmislim mogu li zaploviti profesionalnim vodama. Pritom sam imao na umu tužne saznanja iz biografija mnogih asova prošlosti.
Mlade ljude lako ponese ljubav prema nekoj igri i malo je ko, u tom uzrastu, sposoban da realno sagleda sve okolnosti i odabere ispravan put. Mene nije brinulo loše materijalno stanje, koje je naša porodica osjećala, sve više poslije očeve smrti, već me mučilo pitanje da li mogu dostići takvu klasu da se ravnopravno borim sa svjetskim asovima. Teško je bilo u to povjerovati, ali sam ta razmišljanja prepustio dogadjajima koji će mi dati odgovor u narednih par godina.
Već u zimu 1968. odlazim u Čateške Toplice, na državno prvenstvo i tu postajem majstorski kandidat. Onda dobijam poziv iz Skoplja, za učešće na jednom majstorskom turniru, gdje se, kao trećeplasirani, uspješno predstavljam skopskoj publici. U martu naredne godine osvajam titulu majstora na šampionatu SFRJ u Novom Travniku. Tu shvatam da odgovor na moje nedoumice stiže brže nego što sam mislio. Prije vatrenog krštenja, u Sarajevu 1972. godine, imao sam dvije „runde“ zagrijavanja u Nišu i Prištini, gdje sam dokazao sebi da mogu postići i mnogo više.
Tako je krenula moja karijera i u tom periodu Niš, Priština i Skoplje su mi otvorili vrata i pružili šansu za skok u visoko šahovsko društvo. Najbolje sam igrao u Prištini, gdje sam, od osam nastupa, šest puta pobjedjivao i osvojio prvi velemajstorski bal. Taj turnir je bio zanimljiv i zbog dogadjaja u poslednjem kolu, kad je Slovencu Janezu Barleu bila potrebna pobjeda za titulu internacionalnog majstora. Moj zadatak je bio da, crnim figurama, osvojim čitav poen za bal velemajstora. Susret je počeo u 16 h. i trajao punih 10 sati. Pošto je u 20 h. bilo predvidjeno svečano zatvaranje turnira, naš sto je preseljen u separe, gdje smo nastavili, uz prisustvo sudije. Mogli smo čuti udaljeni zvuk govornika i žagor publike koja je iščekivala vijesti iz našeg duela. Oko 22 h. pojavio se konobar i ponudio osvježenje. Barle je tražio sok od pomorandže, a ja dupli viski ! Jedan novinar je sjutradan dao naslov : „Dupli viski za dupli uspjeh“! (pobjedu na turniru i prvi velemajstorski bal). No, kad sam ja to naručio, tek je počela borba u sasvim nejasnoj poziciji. Tek u 02 h. poslije ponoći, pred nekoliko posjetilaca, koji su uporno čekali ispred robne kuće „Grmija“ i ja sam se našalio, rekavši da je bilo više energije u tom viskiju nego u soku od pomorandže, što je i odlučilo !
U Prištini sam imao prijatelje i poštovaoce, a moj osmi, poslednji nastup, došao je poslije deset godina. Taj period je bio prepun mojih angažovanja u zemlji i inostranstvu. I, kad sam poželio da predahnem od tih napora, prihvatio sam poziv da sa vratim u grad mojih brojnih uspjeha. Sada ću prvi put opisati jedan, skoro surov dogadjaj, iz te novembarske noći 1988. godine.
Doputovao sam u Prištinu autobusom, sa suprugom, izbjegavajući kola zbog lošeg vremena. Smjestili smo se u „Grandu“ i izašli da prošetamo gradom. Sjutradan je turnir već počeo.
U prijatnom ambijentu hotelske sale, bilo je živo, uz partije koje su izazivale glasne komentare. Ja sam ponovio dobru igru, po kojoj su me ovdje pamtili, i uspio da osvojim još jedno prvo mjesto. Sem starih poznanika, tu mi se pridružio još jedan ljubitelj šaha, koji je više puta nastojao da me časti pićem. Bio je to bokser Azis Salihu, višestruki prvak SFRJ i osvajač bronze iz Los Andjelosa, u teškoj kategoriji. U pauzi, prije proglašenja rezultata, stajali smo za šankom i ja se požalih da mi jako škodi pušenje i da sam riješio da prekinem. U tim trenucima velika grupa ljudi ispunila je hol hotela i nastade galama zbog koje smo prekinuli priču. Koji minut kasnije, saznali smo da su u toku demonstracije u gradu i da moramo što brže spakovati kofere, kako bi stigli na poslednji autobus iz Prištine. Salihu se nasmija i reče : – Ne brini velemajstore, tebi i supruzi ovdje ne može ništa loše da se desi dok sam ja tu. – Hvala ti prijatelju, drago mi je što smo se upoznali, izvini, moramo otići do sobe, za stvari. On podiže ruku u znak pozdrava. U holu nam se pridružio bugarski velemajstor Georgi Tringov, koje je rekao da će sa nama do Titograda. Ispred ulaza u hotel čekao nas je auto i odveo do stanice. Stigli smo u pravi čas i autobus je krenuo kroz par minuta.
Kako je vrijeme odmicalo, snijeg je toliko pojačavao da je postajalo opasno voziti bez lanaca. Poslije prelaska granice u Crnu Goru sve više je padao, a u neko doba noći, autobus je proklizao i nije mogao više nikud. Vozač, kojeg su zvali „ujak“. ugasi motor i saopšti : – Ljudi, ne možemo dalje. Vi, muškarci, izadjite iz autobusa, imate dvije lopate, rasporedite se i smjenjujte, morate osloboditi autobus da bi smo krenuli. „Mi, muškarci“ se pogledasmo, pa svi polagano izadjosmo napolje, onako bez jakni, koje smo ostavili u zagrijanom autobusu. Kopali smo i razbacivali snijeg dvadesetak minuta, a onda, iznenada, vozač upali motor, dade gas i autobus krenu na radost svih nas. Dok smo čekali da se zaustavi, on se udaljavao sve dok je nestao iz vidokruga. – Ljudi, šta bi ovo. Je li ovaj čovjek normalan? upita neko iz društva nas osmorice, koji ostadosmo zatečeni. Uglavnom su to bili momci izmedju 25 i 30 godina starosti, ja 10, a Tringov 20 godina stariji. – Ja sam iz ovih krajeva, radim kao konobar u Budvi, gdje sam krenuo, reče drugi mladić, i nastavi : – Autobus će se zaustaviti u tunelu, jer ne bi mogao da nastavi dalje. Koliko znam, tunel je oko 3 kilometra odavde!
Teška situacija, pomislih, skoro da ne povjerujem. Ali, druge nije bilo. Uputismo se pješke uz golemo brdo Hajlu, promrznuti, ljuti i nervozni, pitajući se da li ćemo živi stići i da li će nas neznani „ujak“ uopšte čekati. Dva i po sata koračali smo, zavijanim drumom, uzbrdo, a bilo je teško udisati ledeni vazduh i štititi se od gustih pahuljica, nošenih vjetrom. Išli smo kao gomila, jedan uz drugog i „prizivali“ neko vozilo da dodjemo do nužnih informacija. Brinuo sam o Tringovu jer se nije čuo živ. Kao da je pročitao moje misli, konačno se oglasi : „Bilo je teže kad smo 1966. letjeli za Havanu i kad se zapalio jedan od motora. Ali, vatra je ugašena i bezbjedno smo sletijeli. Mnogo je hladno, ali se još držim dobro, jer sam popio nekoliko vinjaka pred odlazak“.
Nijedno vozilo nije dolazilo prema nama, što je olakšavalo naše kretanje, ali smo išli sporo po totalnoj nevidjelici. Kad smo već gubili nadu i strpljenje, neko povika :– Eno se vide svjetla, to mora da je autobus u tunelu! Iako ja još nijesam primijetio ta svjetla, jer su mi oči zasuzile od hladnoće i snijega, povjerovao sam u te riječi, jer mladi ljudi vide mnogo bolje i dalje. Pogotovo u mraku.Toj vijesti smo se obradovali kao „ozebli suncu“, kako je lijepo opisan taj čin. Mnogo orniji, uputismo se u pravcu crvenog svjetla, koje je treperilo. Kad smo stigli i ušli u autobus, dva momka su počela da psuju vozača, ali ih je izmolio kondukter da to ne čine, jer je „morao tako postupiti“.
Krenuli smo i prošli kroz Rožaje, a već poslije i po pojavi se nova nevolja. Ujak opet zaustavi autobus i reče glasno, da svi čujemo. – Evo još jedna muka na putu. Dobro je da sam to vidio. Pao je preko ceste neki električni kabl i ne mogu naprijed dok ga ne uklonimo. Kadro (tako se obraćao kondukteru), uzmi ova kliješta i izadji da ga presječeš. Ne boj se, evo ti ove rukavice, a vidiš li da je nestala struja! Svuda je mrak i sve je zaledjeno.
Mi opet pomislismo da je taj čovjek stvarno nenormalan. Gdje da sječe kabl velikim željeznim kliještima, pa da rizikuje i nastrada?! Kadro uze rukavice i alatku, pa sa velikim strahom izadje iz autobusa. Ali i mene uhvati strah od pomisli na najgore. Zamisli, kakav gest, daje mu rukavice koje će pokisnuti, a nikad se ne zna kad je u pitanju struja. Poslije petnaestak minuta vratio se Kadro, i drhteći, progovori : – Ujače, završena je misija! – Eto, Kadro, reci je li ti što bilo, nije te valjda bilo strah ?! – Kako nije, ujače, umalo mi je srce prepuklo !! Hrabri Kadro, grehote, pomislih šta je sve pretrpio, ali dobro je kad se srećno završilo, kako je moglo u toj strašnoj noći.
Konačno smo ujutro stigli u Titograd. Uzeli smo kofere i usli u prvi taksi koji je čekao. Tringov malo protrese glavom, pa ozbiljnim glasom reče : – Sinoć mi je bilo teško i pomislio sam da ću se smrznuti. No, teže mi je pao taj ludi ujak, pogotovo kad je poslao onog čovjeka da presječe kabl !
foto :
1.SSSR – Bugarska Spaski (bijeli) – Tringov
2. Uspon na Hajlu

Velemajstor Božidar Ivanović
