Danas počinje novi serijal velemajstora Milana Draška: Vladimir Kozomara. U današnjem svijetu šaha, ali i novinarstva (ne samo sportskog), ne mogu se naći ličnosti poput Miroslava Radojčića i Vladimira Kozomare. Novije generacije šahista čitajući današnje suvoparne izvještaje sa šahovskih turnira, teško mogu da zamisle koliko su se nekad generacije šahista zabavljale i oduševljavale čitajući duhovite komentare, višestrukog šahovskog šampiona Bosne i Hercegovine internacionalnog majstora Vladimira Kozomare. Zahvaljujući velemajstoru Drašku ponovo oživljava čitava galerija šahovskih velikana, ali i domaćih šahista među kojima je bilo zanimljivih karaktera koji su osjetili „žaoku“ nadahnutog Kozomare. Oživljavaju i veliki turniri odigrani na našim prostorima, kao i meč Sovjetski savez-Svijet, ali sve kroz prizmu novinara i šahiste Kozomare. Velemajstor Milan Draško iznosi i vrlo zanimljivu biografiju Vladimira Kozomare što je posebna vrijednost ovog teksta. Svaki opis ostavlja utisak i ostaje u sjećanju počevši od njegove prve partije u simultanci protiv Aljehina.
Uživajte u novom serijalu! Svaki dan će biti objavljivan po jedan nastavak.
Velemajstor Milan Draško
„Prošle godine je sa šahovskog turnira u Sarajevu za „Politiku“ pisao najiskričavije šahovske izveštaje koje je štampa ikad ugledala u Jugoslaviji“ (Toma Džadžić „Svet“-Beograd, 1965).
Novinarski bard (i šahista), Miroslav Radojčić, pisao je šarmantne izvještaje iz Bagija, sa meča Karpov-Korčnoj (1978). Dopisnik „Politike“ iz Njujorka i Londona. Dvije decenije izvještavao sa Wimbldona, gdje je imao svoje počasno mjesto na cenrtalnom terenu (H26) s kojeg je podjednako dobro mogao posmatrati dešavanja na terenu i vojvodu i vojvotkinju od Kenta, u kraljevskoj loži. Kretao se u visokom društvu, jednom umalo potukao s Marlonom Brandom. Lijepe žene bile su njegova opsesija. Jednom prilikom, na aerodromu u Njujorku, upoznao je holivudsku divu Avu Gardner. „Bila je toliko markantna da umalo nisam oslepeo“. Radojčićevo najtužnije sjećanje je tragična sudbina fudbalera Mančester Junajteda nakon utakmice protiv Zvezde (1958). „Rastanak je bio divan. Pamtim banket u „Mažestiku“, još mi je u sjećanju „Marš toreadora“ i sladoled u plamenu, pa nezaboravna noć u Skadarliji. I ujutro oproštaj, stisak ruke i spontani poziv da pođem s njima na Otok. Međutim, zaboravljam pasoš, jurim kući po njega, ali kasnim. Avion je već poletio… prema katastrofi i smrti. Neizrecivo je tužno bilo toga popodneva pisati nekrolog onim istim mladićima, Colmanu, Tayloru Greggu, Edwardsu… s kojima sam tek nekoliko sati ranije sjedio, pjevao i veselio se“.
Radojčićevi dolasci na Bosnine turnire (osamdesetih) bili su istinski praznik. Slušajući ga kao opčinjeni, odlutali bi u neki ljepši svijet. Elegancija, leptir mašna i sanjalački pogled kao u Roberta Mičama. Ponekad bi recitovao stihove iz Jesenjinove „Ane Snjeginje“.
Dimitrije Bjelica slikovito dočarava atmosferu sa velikih mečeva i turnira. Sjećam se kako je opisao završne scene meča Karpov-Spaski, 1974. Boris Vasiljevič gubi još jedan veliki meč u kratkom intervalu, Anatolij Karpov približava se Fišeru. Dimitrijev razigran, lepršav stil, magično je privlačio šahovske poklonike. Uporan, sugestivan, inteligentan. Lijepo je opisao jedan od podviga koji je izveo uz pomoć Mikija Đuraševića.
„Kada se Gagarin vratio iz kosmosa 1961. pitam Mikija kako da uđem bez propusnice na pres konferenciju i na Crveni trg na doček. Miki kaže:“Ja ću snimati kako ulaziš u kolonu izabranih za Crveni trg i uzvikuj – „Živeo Gagarin, živela Moskva“ kao što i oni uzvikuju. Ušao sam i uzvikivao, a jedan čovek je rekao – „Izbacite ovoga što je ušao“, a drugi je odgovorio „Pusti ga neka se raduje“. Za pres konferenciju Miki mi je dao savet; prvo će ići Vuković iz „Politike“ sa legitimacijom, ti ideš iza njega, a treći će ići Kićović iz Radio Beograda i on će glumiti da je isprepadan i da nema legitimaciju. Sva pažnja će biti na njemu. Tako je i bilo, prošli smo tri kontrole i seli u prvi red a nakon toga sam prišao Gagarinu za intervju“.
Branislav-Krca Rakić sjajno je vodio šahovsku rubriku u „Politici ekspres“. Pisao je lijepo, poetično. Sa zadovoljstvom sam pročitao knjigu „O šahu, s ljubavlju“, koju potpisuje sa nekada trećom igračicom svijeta, Alisom Marić.
Čuvena je šahovska rubrika „Politike“, koju su uređivali Ozren Nedeljković, Branko Atanacković, Dragoljub Joksimović, Marjan Kovačević. Joksimović je tvorac uređivačkog koncepta šahovskog dodatka „Politike“ na dvije strane, započetog 15. decembra 1986. Joksa je izvještavao sa deset olimpijada, živo se sjećam izvanrednih tekstova koje je slao sa Olimpijade u Jerevanu, 1996. Marjan Kovačević je počeo raditi u „Politici“ baš 1986. godine i u naše vrijeme je dugogodišnji urednik šahovske rubrike, koja izlazi ponedeljkom na jednoj stranici. Povremeno sam citirao njegove nadahnute rečenice („Olimpijada je mjesto velikih snova“). Marjan je višestruki svjetski i evropski prvak u rješavanju i komponovanju šahovskih problema, velemajstor u obje discipline.
Niko nije pisao i izvještavao tako duhovito kao novinar, internacionalni majstor, Vladimir Kozomara! „Kupovao sam „Politiku“ zbog Kozomarinih izvještaja“, govori mi IM Vito Arapović, dok putujemo na rapid turnir ŠK Prozor-Rama. Dvadeset prvi septembar 2019, još jedno ljeto iščezava iz naših života, ali sunce izdašno grije. Miriše Neretva. Kozomara je u našim razgovorima česta tema, iako je preminuo daleke 1975! Vito je na početku karijere igrao sa Kozomarom u sarajevskoj Iskri.
Postoje, srećom, svjedočanstva o čovjeku nevjerovatnog duha; knjiga Dimitrija Bjelice „Tako se igrao Kozomara“, (projekat finansirali ŠK Bosna i Radio Sarajevo) i zanimljiv materijal koji mi je poslao fide majstor Zoran Mačkić, zaposlen u Arhivu Republike Srpske. Za Zorana kažu da je živa enciklopedija. Želja mi je da približim Vladimira Kozomaru široj javnosti.
„Vječiti“ prvak Bosne i Hercegovine („Prvi se zna, ostali kako se snađu“), sjajan aforističar. Nemjerljiva je uloga Kozomare u afirmaciji Iskre (Bosne) i stvaranju nezaboravnog imidža kluba, budućeg četverostrukog prvaka Evrope! Izvještaji sa sarajevskih turnira i Meča stoljeća SSSR-Svijet bili su bljesak duha. Uživao sam u originalnom humoru. „Kada se šalio, ili kada bi poželio da nekog svojom britkom šalom i malo bocne, onda je to uvijek činio s takvim osjećanjem mjere i na tako divan, suptilan i duhovit način da se niko i nikada zbog toga nije naljutio“ (dr Muamer Osmanagić).
Sedmi međunarodni turnir – Sarajevo, 1964
Tabela: 1-2. W. Ulman i L. Polugajevski 10, 5; 3. B. Ivkov 9,5; 4. V. Hort 9; 5-6. L. Pahman i P. Trifunović 8,5; 7. R. Bogdanović 8; 8-9. E. Gufeljd i V. Čokaltea 7,5; 10-11. V. Kozomara i E. Bukić 7; 12. P. Dely 6,5; 13. B. Parma 6; 14. M. Matulović 5,5; 15. I. Gojak 4,5; 16. M. Damjanović 4 poena. Iznenađujuće loš plasman bivšeg omladinskog prvaka svijeta, Bruna Parme i proslavljenog velemajstora Milana Matulovića. Niko nije očekivao da će posljednji na cilj stići Mato Damjanović, koji je na Čigorinovom memorijalu u Sočiju, nekoliko mjeseci kasnije, podijelio drugo mjesto, osvojivši velemajstorsku titulu. Prenosim dio završnog Kozomarinog komentara pod naslovom „Revija asova koji su malo pokazali“.
„Džentlmeni Sarajevskog turnira razišli su se kućama nepovređenih „meniskusa“. Ono malo grube igre na dobitak nije vredno pomena. Zaista, ova revija asova vrlo se malo odužila stvaralačkom šahu. Međutim, da se ne bih zaplitao u kritizerstvo, radije ću ćaskati o igračima.
Šahovski maestro Polugajevski, umjesto svojih legendarnih bravura „podvalio“ nam je pragmatizam pobjeda. Uostalom, bunkeraški mentalitet većine učesnika nije ga ugrožavao, pa zašto da pliva kad je mogao malo zavrnuti pantalone i pregaziti Miljacku.
Kada je izvanredni taktičar dobro raspoložen, desi mu se ono što se desilo Ulmanu u Sarajevu. Nije on veliki šampion. Ali, oni na Olimpu moraće ga povremeno podnositi u društvu. Ivkov je trljao ruke kada mu je žrijeb u finišu naređao autsajdere. Zatim su autsajderi trljali ruke, kada je velemajstor u dobijenim pozicijama naređao kikseve.
„Imao je sreće“ vele kolege za Horta. Možda. Ali i sreća ima svoju politiku – progura mladića preko reda da malo navikne na budući ambijent. Dr Trifunović je priča suviše kompleksna za novinarski izveštaj. Otpori njegovom stilu i praksi nisu bez osnova. Samo, zašto niko, bar kao suvenir ne nosi doktorov poen? Rezultati i činjenice su tvrdoglaviji od anatema sa šahovskih predionica. Pahman i sam zna da mu nedostaje malo genijalnosti, jer što se tiče zanatske strane, nema mu premca u današnjici. Zato će večno lutati u blizini šahovskih tronova. Gufeljd je u Sarajevo doputovao poslovno. Regulisao je neka pitanja u vezi sa šahovskom titulom. Kaže da će šah igrati kad drugi put navrati u Sarajevo“. Gufeljd je čak trinaest partija remizirao, izgubio od Ivkova i dobio Damjanovića“.
„Čokaltea je bio mnogo raspoloženiji kada je dolazio, nego kada je sinoć otputovao. Ne kaže narodna uzalud: „E, da je do kadije, kao od kadije…“ Ako se ko raspituje kod mene i Bukića kakav je bio turnir, mi ćemo u jedan glas reći:“Vala, slađi od šerbeta“! Matulović mi je dao neka uputstva kako treba prikazati njegov „fantastično glup plasman“. Prikaz bi se morao vrlo malo razlikovati od opisa jedne nacionalne katastrofe“.
(Sutra drugi nastavak)