Iako mi je posao (dvije godine rada na Wall Streetu, zatim još tri godine prodaja investicionih fondova i nekretnina kao nezavistan agent) garantovao sigurnost, nisam volio da ustajem svaki dan u određeno vrijeme, i mnogo sam više volio slobodu života šahiste. Budući da sam sada imao nešto novca na banci i smjestio se udobno u mojoj novoj domovini, napustio sam moj posao i postao jedini profesionalac (pored Fischera) u SAD.
Sa super-turnirima kao Stockholm i Curacao iza mene, nisam očekivao da ću za dugo vremena učestvovati na još nekom takvom turniru. Možete zamisliti koliko sam bio oduševljen kada sam pozvan da učestvujem na prvom Piatigorskom Kupu u Los Angelesu, turniru kojeg su sponzorisali svjetski poznati violončelista Gregor Piatigorsky i njegova supruga.
Oboje, gospodin i gospođa Piatigorsky su bili jako fini prema nama, i Gregor nam je čak u kupaćim gaćicama izveo jedan nastup na violončelu pored njihovog bazena. Nažalost održan je samo jedan Piatigorsky kup, i zatim su odbili da to urade opet. Gregor mi je rekao da su se igrači stalno žalili, i da on nije mogao nikog da usreći. U jednom trenutku, gospođa Piatigorsky je morala sama da nosi demonstracionu tablu na turnir (nijedan od igrača nije pomjerio ni mišić da joj pomogne), i da su igrači tražili sve više i više novca i da je to sve pokvarilo.
Iako se pokazalo da će turnir biti osuđen na događaj koji je u toku, svi igrači su bili iskusili uobičajen niz uzbuđenja, užasa, trijumfa i uznemirenosti. Jedno sjećanje se izdvaja kada su se sudarili sovjetska politika i Diznilend. Budući da smo bili u Los Angelesu, nekoliko je igrača željelo da ide u Diznilend. Keres i Petrosjan, ponašajući se oduševljeno kao mala djeca, bili su jako uzbuđeni zbog Diznilenda budući da je Diznilend bio legenda i u Sovjetskom Savezu. Ipak, kada je došao dan da tamo pođu, Petrosjan je rekao da se osjeća bolestan i da ne može da ide, a Keres je rekao da će ostati sa Tigranom. Ispostavilo se da je sovjetski premijer Nikita Hruščov istovremeno bio u posjeti i takođe želio da tu pođe. Ipak, Walt Disney nije bio impresioniran i rekao je, „On može ući u Diznilend ako kupi ulaznicu.“ Zato što nije bilo crvenog tepiha za Hruščova, Diznilend je iznenada bio nedostupan za sirotog Keresa i Petrosjana –oni se nisu usudili da pođu i naljute sovjetske političare.
Takođe svježe u sjećanju mi je ludilo koje se desilo u prvoj partiji protiv Reshevskog. Obojica smo bili u vremenskoj oskudici, i ja sam igrao toliko brzo da sam jedva primjetio da je njegova zastavica pala kada smo odigrali četrdeseti potez. Na početku turnira bilo nam je objašnjeno da igrači neće morati da reklamiraju pad zastavice (po pravilima FIDE), zato što će direktor uvijek biti tu da ukaže na takvu kontumaciju.
Nažalost, direktor prateći našu partiju (prijatelj Reshevskog!) odlučio je da ignoriše kontumaciju zbog prekoračenja vremena. Nacionalni majstor Ronny Gross je posmatrao čitav događaj i smijao se, budući da je gledao kako direktor zuri u sat i namjerno izbjegava da uradi ono što je njegova jedina zakonska i korektna obaveza. Ustvari Gross mi je rekao da je Sammyjeva zastava pala u 38 potezu!
Kada sam to primjetio pokušao sam da reklamiram pobjedu. Ipak, propustio sam da zapišem jedan potez u formular i bio je to 41 potez kada sam pokazao na sat, tako da je on odbio moju reklamaciju. Naravno, ja sam protestovao, ali niko od zvaničnika me nije podržao, zato što bi na taj način, ustvari, ukazao na nesposobnost direktora (sledeći nepisano pravilo da nikada ne obaraš nekog svoga). Na kraju, tu sam partiju izgubio. To je bio prvi od tri uzastopna poraza – sigurno bijedan način za početak turnira! Moj konačni skor od četiri pobjede, sedam poraza, i tri remija nisu bili povoljan početak moje nove, profesionalne karijere.
Miguel Najdorf: Odigrao sam samo tri partije protiv Najdorfa tokom moje karijere. Imao sam pobjedu i remi sa njim na Piatigorskyi kupu. Naša jedina partija osim tih bila je u Mar del Plati. Ne treba ovo mješati sa činjenicom da je Najdorf bio nevjerovatno fin čovjek, ali bi on primjenjivao svaki trik kako bi pobjedio partiju. Tokom ove naše treće partije prekinuli smo u poziciji u kojoj sam imao pješaka više u topovskoj završnici. Nisam imao priliku da analiziram poziciju, i da razmislim o potezu, kada smo nastavili sledeći dan. Iznenada me pogledao – njegovo lice je izražavalo bol i istovremeno neku uvrijeđenost: „Kako ovo možete da radite starom čovjeku kao što sam ja? Kako možete ovo igrati? Analizirao sam čitavu noć i to je mrtvi remi! Mrtvi remi! To garantujem. Ustvari ja ću sa Vama da se kladim u hiljadu dolara da je to remi! Hiljadu dolara!“ Ignorisao sam ga i pokušao da razmišljam, ali je on i dalje nastavio da frflja. Na kraju sam mu dao remi, samo da ga smirim. Zatim sam pošao uz stepenice do moje sobe i pogledao poziciju. Odmah sam vidio da je bila dobijena za mene- on me bezobzirno lagao! Požurio sam dolje i suočio se sa njim.“Zašto ste me tako lagali? Koji imate problem? Zašto mi niste dozvoljavali da razmišljam?“
On se samo nasmješio, zagrlio me i rekao: „Ne brini o tome. Dođi da te povedem u divan noćni klub!“ Kako bi se neko mogao ljutiti na takvu osobu?
Tokom Piatigorsky kupa, igrali smo svaku noć brzopotezni šah do tri ujutro, iako je jednom prekinuo naše noćne mečeve kada je pronašao ženu sa kojom će provesti neko vrijeme. Nisam mogao da otkrijem kada on spava, izgledalo je da je aktivan svih dvadeset i četiri sata dnevno!
