U jermenskim je osnovnim školama šah predmet ravnopravan matematici, geografiji ili jermenskom, a profesori tvrde da poboljšava logiku ljudi i da su benefiti učenja šaha primjenjivi u svakodnevnom životu.
Kada je Tigran Petrosjan pomjerio crnoga lovca na šahovskoj tabli, daleke 1963. godine, jednim je potezom, i ne znajući to, zauvijek promijenio ulogu šaha u Jermeniji.
Pitate li penzionere u Erevanu, glavnom gradu ove male kavkaske države od tri miliona stanovnika, sjećaju li se 20. maja 1963. i raspoloženja koje je vladalo u prestonici, većina će ih znati da kaže gdje su bili tog dana.
Jer se toga dana 2000 kilometara dalje, u Moskvi, odigravala poslednja i odlučujuća partija šaha između Jermena Tigrana Petrosjana i Rusa Mihaila Botvinika. Jermenija je tada bila dio Sovjetskog Saveza, pa se igralo i u domeni nacionalnog ponosa: može li mali Jermen dobiti protiv velikog ruskog komšije?
U centru Erevana, mnoštvo je napeto zurilo u veliku šahovsku tablu postavljenu na pozornici, ispred koje su šahisti neumorno komentarisali meč između dva velemajstora, pomjerajući figure čim bi dobili vijesti iz Moskve, o tome koji je potez odigran u partiji, i komentarišući moguće ishode igre. Kao što se kod nas gledaju prenosi fudbalskih utakmica i napeto prate udarci na go, tako je masa ljudi na središnjem erevanskom trgu, sa zanimanjem posmatrala na koje će polje postaviti figuru najpoznatiji jermenski šahista. Studenti su toga dana propustili predavanja. Pastiri ostavili ovce u obližnjim planinama kako bi došli u grad pratiti partiju. I Tigran ih nije razočarao. Pobjedio je Botvnika i Jermeniji donio titulu svjetskog šampiona u šahu.
Šah kao nacionalni sport
Kada bi se trebao izdvojiti jedan istorijski događaj vezan za Jermeniju, većini ljudi pao bi napamet jermenski genocid. I Jermeni će se s time sigurno složiti, ali mnogi će dodati da su se neki od važnijih trenutaka izgradnje nacionalnog identiteta dogodili za crno-bijelom tablom. U Erevanu je opsjednutost šahom vidljiva već i na ulici. Šahovske se figure nalaze integrisane u ukrasima na fasadama. Velike plastične šahovske garniture postavljene su na gradskim trgovima. Tokom lijepog vremena, parkovi su puni muškaraca koji igraju šah.
Šah je i jedan od napopularnijih suvenira, pa se na pijacama širom zemlje mogu pronaći prekrasno ručno izrezbarene šahovske table. Serž Sargsjan, donedavno jermenski predsjednik, ujedno je bio i predsjednik jermenske šahovske federacije, pa se između službenih sastanaka i putovanja mogao naći u posjeti turnirima.
Danas se počast šahovoskom geniju Tigrana Petrosjana odaje u imenima ulica, trgova i zgrada širom zemlje. U jermenskoj prestonici, najvažniji gradski šahovski klub nosi njegovo ime.
Ne radi se tek o simboličnoj počasti. Zgrada se proteže na četiri sprata impresivnog spoljašnjeg izgleda i unutrašnjosti potpuno opremljene za ugošćavanje velikih turnira. Dok se u prizemlju oko šahovskih tabli okupljaju penzioneri, na gornjim spratovima se odvijaju šahovska takmičenja.
Jer, posle Petrosjanove pobjede, šah je u zemlji dobio status nacionalnog sporta, a Jermenija je u ovoj disciplini postala svjetska sila. Zemlja ima najveći broj velemajstora po glavi stanovnika, a pobijedili su na Šahovskoj Olimpijadi 2006., 2008. i 2012. godine. Na javnoj se televiziji emisije o šahu mogu gledati dva puta nedjeljno, a svake nedjelje još od 1972. godine izlazi i časopis potpuno posvećen šahu.
“Želiš li naučiti da razmišljaš, nauči da igraš šah”
Ali, najveći je korak prema popularizaciji šaha predstavljalo njegovo uvođenje u školski kurikulum. Od 2011. godine, ovo je obavezan predmet u školama za djecu uzrasta od sedam do devet godina, to jest od 2. do 4. razreda, baš kao što su i matematika, jermenski jezik ili geografija.
“Prvo im objasnim određenu vježbu, a onda ih ostavljam da sami razmišljaju o tome, i nastavljaju sa radom u parovima”, objašnjava nam proces učenja Aik Hačikijan , profesor u osnovnoj školi u centru grada, kojega smo zatekli u predavanju četvrtom razredu, ispred šahovske table žuto-zelenih polja.
Šah se uči dva puta nedjeljno, a učenicima su na raspolaganju šahovski udžbenici i vježbanke u kojima se prikazuju šahovski problemi preuzeti iz istorijski poznatih šahovskih partija. Učenici redovito dobijaju i domaći zadatak koji se svodi na rješavanje određenog šahovskog problema poznatih velemajstora, objašnjava Hačikijan.
“Imate crne figure i morate završiti partiju u dva poteza”. Zadatak koji nama djeluje kao nemoguća misija, većina učenika u razredu obavlja bez pogovora, jako brzo, ozbiljno se posvećujući razmišljanju o problemu.
“Moraju biti ozbiljni za vrijeme učenja, ali bez stresa”, kaže nam profesor. Ideja šaha je da im se razvije logika, pruži mogućnost da znanja stečena igranjem šaha primjene i na drugim poljima života. “S obzirom na uzrast te djece, s obzirom da su još uvijek u fazi kada im se razvija karakter, to je vrlo važno. Prije nego li pomjerite figure, morate razmisliti, jer znate da će to imati uticaj na ishod partije. A to se može reći i za bilo kako ponašanje u vašem životu. Treba razmisliti prije djelovanja…”, objašnjava Aki Hačikijan.
Šah se ne predaje u školama dovoljno dugo da bi se mogao tačno procijeniti njegov efekat na mlade umove. Ipak, profesor Hačikijan nam je naveo primjer ankete kojom se pokušala utvrditi povezanost između učenja šaha u školama i uspjeha u matematici. Većina je anketiranih roditelja izjavila da su djeca bolja u učenju matematike otkako je šah uveden u školu.
Sa 9 godina, djeca već relativno dobro znaju da igraju šah, a oni koji se tome žele više posvetiti i posle završenog četvrtog razreda, dobiće priliku da to urade u jednom od brojnih šahovskih klubova u zemlji. U klubovima rade sa profesionalnim trenerima – i sam je Hačikijan jedan od njih, kad ne predaje u školi – a članstvo u njima je besplatno.
Šahisti kao slavne ličnosti
Dok se u svijetu najpoznatiji Jermeni Kardashiani, a u samoj zemlji, to su šahisti. Šah je poslije fudbala najpopularniji sport kod djece. I danas taj sport ima svoje nacionalne junake, pa je tako Levon Aronian, višestruki svjetski šampion, bio glavna zvijezda među šahistima; on ima slavan imidž dobrog mladog čovjeka, intelektualca koji se proslavio isključivo svojim znanjem pokretanja šahovskih figura. Popularne šahiste poput Aroniana, ljudi znaju da zaustave na ulici, zamole za fotografiju ili autogram. Pišu se knjige o njihovom životu i njihovim partijama, a veliki se i važni nastupi i dalje prenose na velikim ekranima na trgovima. Na primjer onaj koji je Levona Aronijana i njegov tim šahista doveo do pobjede 2011. na Svjetskom prvenstvu u šahu, značio je i organizaciju velike proslave na glavnom trgu u Erevanu koju je zatim uživo prenosila nacionalna televizija.
Profesori često pominju ove šahovske zvijezde kao primjere uspjeha, ali smatraju da se djeci kao glavna prednost učenja šaha ne smije pominjati slava, već njegova praktična, svakodnevna primjena. Pogotovo u mlađem uzrastu, djeca često dožive pokoju “krizu” pred šahovskim poljem. Zaborave pravila, zablokiraju se, nisu sigurni kako dalje odigrati partiju ili se boje povući potez. Dobar profesor će ih smiriti, ohrabriti i reći im da budu uporni, da nastave te ih potaknuti da razmisle kako naći neku novu kombinaciju kako bi uspješno završili partiju.
“Vaš će uspjeh u životu mnogo zavisiti od načina na koji rješavate životne probleme i od načina na koji im pristupate. A šah vam u tome pomaže”, zaključuje Hačikijan.