Kad slava zakasni
“Mnoge snalazi to što se dogodilo ovome slikaru. Nisu ga se ticala nikakva ovozemaljska blaga, živeo je i oblačio se kako bilo, a sveta reč za njega je bila: “raditi”. I svakoga jutra stajao je ispred štafelaja, radeći celog dana, ali tek što bi završio platno, stavljao ga je u ugao, zaboravljao ga i počinjao ujutru novu sliku, s novom nadom. Pao je na ispitu za Akademiju umetnosti. Voleo je majstore slikarstva, stare i svoje savremenike, mada nije očekivao da ih može dostići. Nije podnosio svetski život, jer to bi ga odvajalo od rada, i držao se po strani. Živeo je sa ženom, svojim modelom, s kojom je imao sina, a posle sedamnaest godina zajedničkog života, oženio se njome. Saloni su sistematski odbacivali njegove slike. Bila mu je potrebna potvrda da nešto vredi, ali kad su ga prijatelji hvalili, nije im verovao i smatrao je sebe neuspelim slikarem. Svoje slike je šutirao i ništio ili razdavao. U starosti je očajavao nad svojim porazom, mada je i dalje svakodnevno slikao. Živeo je u svom rodnom gradu, u kome je bio preziran i omražen, ne zna se zbog čega, jer nikome nije smetao, a pomagao je siromašnim ljudima. Zapušten, u uprljanom odelu s otkinutim dugmetima, sve više je izgledao kao strašilo i na ulici je bio predmet ismevanja dece. Zvao se Pol Sezan”. (“Delo”- Iz knjige “Pas krajputaš”- Česlav Miloš)
Nedaleko od “Espace Montmartre” nalazi se mali restoran “Le Troubadour”, uz čije se zidove uspinje bršljan. Prisjetih se rimskih vila, opasanih bršljanom, iz romana Alberta Moravije i sličnih restorana iz Ulice „Umberto“ u Taormini. Sviđa mi se takav ambijent. U restoranu „Le Troubadour“ specijalitet je kandirana patka (“confit de canard”). Kupujem, ipak, sendvič u Ulici “Norvins”, koja sa druge strane izlazi na Trg Tertr. Zamalo se sudarih s mladim, dugokosim biciklistom, sa rancem na leđima. Nisam očekivao bicikl u ovakvom ambijentu, ali čak se i automobili probijaju uskom kaldrmom. Restoran “Le Consulat” je velika atrakcija ove ulice, nekad su ga posjećivali: Pikaso, Van Gog, Tuluz-Lotrek, Mone. Ispred restorana su dva panoa sa fotografijama iz 1900. godine. Opojni miris prošlih vremena.
Jedan od rijetkih slikara koji je zaista rođen na Monmartru, Moris Utrilo (1883-1955.), autor je slike “La rue Norvins a Montmartre”. Moris Utrilo, rođen kao Moris Valadon, iz veze između slikarskog modela, tinejdžerke Meri-Klementine Valadon, i kako se danas vjeruje, mladog slikara amatera po imenu Bojsi. Utrilova majka, pozirala je mnogim slikarima, čak i Renoaru i Tuluz-Lotreku, koji je upoznaje sa Edgarom Degom.
Moris Utrilo “La rue Norvins a Montmartre”
Postoji šaljiva priča, legenda o Utrilovom porijeklu. Kada se Utrilo rodio niko nije htio da ga prizna kao svoje dijete. Prvo je njegova majka otišla kod Renoara, zato što je bila njegov model devet mjeseci ranije. Renoar je pogledao bebu i rekao: ”On ne može biti moj, boja je užasna”! Onda je otišla kod Dege za koga je takođe pozirala. Dega je rekao: ”On ne može biti moj, oblik je užasan”! U kafeu, Utrilova majka spazi slikara za koga je znala da se zove Migel Utrilo, kome je prišla i požalila se na problem. Španski slikar joj odgovara da će dati djetetu prezime Utrilo, navodeći zanimljiv izgovor: ”Biće mi drago da stavim svoje ime na rad koji je ili Renoarov ili Degaov”!
Za Morisa Utrila, rodni Monmartr bio je neiscrpni izvor inspiracije. Poznate se njegove slike: ”La Rue Mont Cenis” i “Eglise Sant Pierre de Montmartre”. Nisu ga zanimali umjetnički problemi-on je samo želio slikati okruženje u kome je živio. Stalno slika ulice Monmartra-prazne ulice s nekoliko ogoljelih stabala, obasjane zimskim ili kasnim jesenjim suncem. Njegove slike odišu blagom sjetom i nostalgijom.
Posmatram šarenilo Trga Tertr, postoji li još zanos i nadahnuće, kojim su zračili slavni prethodnici?
Nigdje, kao u slikarstvu, nije izražena pojava neprepoznate i kasno ovjenčane slave.
„Ja nisam kriv što se moje slike ne prodaju. Doći će jednom dan, kad će se vidjeti, da one vrijede više nego oni novci, koje trošimo za boje, i nego sam moj bijedni život”. („Pisma bratu“) U emotivnim pismima Vinsenta Van Goga bratu Teu provejava beznađe:“Umrijeti možda nije tako teško kao živjeti“.
Pol Sezan stigao je iz rodne Provanse u Pariz, sa velikim očekivanjima, ali uspjeh i slava su ga zaobilazili. Susretao se sa pogrdama i uvredama jer se razlikovao od dotadašnjih umjetnika, njegova umjetnost je bila nova i neshvaćena. Sezanovo djelo predstavlja prelaz između impresionizma s kraja 19. vijeka i kubizma. Istoričari umjetnosti su ga svrstali u postimpresionizam, zajedno sa Van Gogom i Gogenom. U svom djelu je prije svega slikao pejzaže, portrete i mrtvu prirodu. Prirodu nije predstavljao vjerno već kroz igru svjetlosti i sjenke, obraćajući mnogo pažnje na strukturu slike. Pejzaže je pojednostavljivao na geometrijske oblike i upotrebljavao neočekivane sjenke. Zbog toga ga možemo smatrati pretečom kubizma. Njegovi likovi su bez pokreta i bez izraza i mimike. On je spojio boju i prostor na novi način i time uticao na slikarstvo 20. vijeka.
Prvu slobodnu izložbu priredio je tek 1895. godine, uz pomoć Ambroza Volara, trgovca i kolekcionara slika. Volar je podržavao, finansijski i moralno neafirmisane slikare, u vrijeme kada se njihova slava samo naslućivala. Sezan je prvi put svjetski priznat na izložbi „Sto godina francuskog slikarstva“. (Pariz, 1900.)
Pol Sezan, slikar kome verujem
Petnaestog avgusta 1906. godine, slikajući u prirodi, naglo pada u nesvjest. Nekoliko sati leži na pljusku. Uskoro umire od upale pluća u 67. godini, a već naredne godine njegova djela postižu velike uspjehe! Danas se smatra jednim od najznačajnijih francuskih i evropskih slikara. Ostavio je veliki opus u crtežu, akvarelu i ulju. Slike „Plava vaza“ i „Kartaši“, čuvaju se u Luvru, „Planina Sent Viktoar“ i „Dječak u crvenom prsluku“ u ciriškom muzeju, a „Bregovi Marne“ u Ermitažu u Sankt Peterburgu. Sezanove slike nalaze se u muzejima širom svijeta. „Vita brevis, ars Longa“!
Ulje na platnu „Kartaši“ („Igrači karata“) koje je Sezan slikao oko 1890. godine, sa cijenom od 250 miliona dolara, drugo je najskuplje plaćeno djelo u istoriji slikarstva. Kupili su ga 2012. godine članovi kraljevske katarske porodice od grčkog brodovlasnika Jorgea Embirikosa. Slikom dominiraju plavi, hladni tonovi, lice i ruke igrača imaju topao narandžasti ton kojim slikar naglašava njihovu koncentrisanost, unutrašnju napetost ispod prividnog mira. Monumentalnost figura i intimnost scene Sezan postiže isključivo hromatskim i formalnim elementima, čime je doprinio da ga čak i kubisti, ne samo impresionisti, nazivaju „našim ocem“.
Čuvena Sezanova slika: “Kartaši“
Najskuplja slika je „Salvator Mundi“, Leonarda da Vinčija, prodata za 450 miliona dolara na aukciji u Njujorku! Pikasova slika „Les femmes d’Alger“ svojevremeno je dostigla cijenu od 180 milona.
(Sutra nastavak)
Velemajstor Milan Draško