Piše: GM Kevin Spraggett
Kada je jednog dana Steinitz odlučio da postane “svjetski šampion”, još u 19 vijeku, on je počeo, možda nesvjesno jednu tradiciju koja je koja će uraditi mnogo da promoviše šah tokom sledećih sto ili više godina.
Nezaboravni mečevi kao što su Lasker-Tarrasch (1908), Alekhine-Capablanca (1927), Alekhine-Euwe (1935/37), Botvinnik-Tal (1960/61), Fischer-Spassky (1972) i Karpov-Kasparov / 87/90) privukli su interes miliona ne-šahista.
Danas, međutim, svijet se mnogo promijenio u odnosu na tadašnje vrijeme. Postoje kompjuteri. Postoji internet. Posebno, mi imamo ELO sistem koji služi za rangiranje naših vrhunskih šahista. Šah je mnogo napredovao…
Takođe imamo elitne turnire (super turnire) koji jasno ustanovljuju najboljeg igrača. Mislim da je vrijeme da se šah što više uskladi sa drugim profesionalnim sportovima poput tenisa ili golfa: rangiranje je JEDINI kriterij koji je važan kada se radi o odlučivanju ko je ‘najbolji’.
Mečevi za svjetskog šampiona se ne mogu više uporediti sa prošlim mečevima. Postaju sve dosadniji. Teško je naći sponzore. Internet pojačava neprijatnost ovih mečeva kada postaju remizni.
Bez obzira na to ko će pobjediti u meču Caruana- Carlsen, njihov ELO će imati veću težinu prema sudu javnosti. Obojica igrača su izuzetno cijenjene sportske zvijezde. Mislim da je vrijeme da FIDE počne da raspravlja o ovom pitanju. Danas je titula svjetskog šampiona anahronizam. Samo tradicija. To je suvišno u današnjem šahovskom svijetu: tim više što već imamo ELO.
Titula svjetskog šampiona, po sebi, danas je manje prestižna i od manje važnosti nego u prošlosti. Šta vi kažete na ovo?