Moskva 2012
Problem izbora (nastavak)
Upravo u to vrijeme velemajstor Andor Lilijental pozvao me je da mu pomognem u pripremama za Turnir kandidata, a zatim i da mu budem sekundant na turniru koji je trebalo da se održi u Budimpešti.
Lilijentalov prijedlog savršeno se uklapao u moje planove da ozbiljno prionem na rad u šahu, a ujedno mi je pružao priliku da se iz prve ruke upoznam sa atmosferom takvih vrhunskih takmičenja.
Na tom turniru prvi put sam vidio kako se politika upliće u šah. Kongres FIDE je 1948. godine odlučio da Turnir kandidata ima 14 učesnika. Međutim, dvojica predviđenih učesnika, Maks Eve i Ruben Fajn, odustali su od nastupa, pozivajući se na poslovne obaveze. Istovremeno, Semjuelu Reševskom Stejt department Sjedinjenih Američkih Država nije odobrio vizu za putovanje u komunističku Mađarsku.
Tako je broj učesnika postao neparan. Prvi rezervni učesnik bio je Jugosloven Petar Trifunović i, bez ikakve sumnje, upravo je on trebalo da postane dvanaesti učesnik turnira.
Na zatvaranju ženskog prvenstva svijeta, 1950. godine. S desna nalijevo: J. Averbah, učesnica turnira, Francuskinja Šantal Šode de Silan, moja supruga Ada Ivanovna i suprug Šantal Šode de Silan, Bernar.
(Fotografiju obradio Stanimir ILIĆ)
Međutim, neposredno prije toga naglo su se pogoršali odnosi između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Josip Broz Tito odbio je da se povinuje Staljinovom diktatu, pa je u sovjetskoj štampi objavljeno saopštenje Informbiroa sa oštrim napadima na jugoslovensko rukovodstvo.
Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da to nema nikakve veze sa Turnirom kandidata. Ispostavilo se da ima…
Naime, sport (pa samim tim i šah) bio je pod nadzorom Odjeljenja za propagandu i agitaciju Centralnog komiteta Partije, koje je posebno pažljivo pratilo u kom pravcu duvaju politički vjetrovi. Sportski kontakti sa Jugoslovenima odmah su bili prekinuti. A sada je jedan jugoslovenski šahista trebalo da nastupi na Turniru kandidata! Naši ideolozi to nikako nisu mogli da dozvole, pa su smislili ono što bi se šahovskim jezikom moglo nazvati „žrtvovanjem kvaliteta radi dobijanja tempa“ – žrtvovali su Bondarevskog, koji je imao pravo nastupa.
Zvanično je objavljeno da je iznenada teško obolio, pa je takmičenje počelo sa svega deset učesnika.
Ipak, vjerovatno želeći da makar djelimično ispravi nepravdu prema Bondarevskom, Sportski komitet ga je dvije sedmice kasnije ipak poslao u Budimpeštu. Kada se Igor Zaharovič pojavio na turniru, Migel Najdorf mu je prišao, blago ga bocnuo laktom i začuđeno rekao:
— Rekli su nam da si ozbiljno bolestan, a ja vidim da si potpuno zdrav!
Bondarevski se na to samo kiselo osmjehnuo.
Na Turniru kandidata
U Budimpešti sam prvi put bio u ulozi sekundanta, pa želim čitaocu da objasnim koje su bile moje dužnosti. Trebalo je da pomažem Lilijentalu u pripremi za partije, kao i u analizi prekinutih partija.
Po pravilu, Andor Lilijental je dobro igrao otvaranje, ali nije uspijevao da izdrži napornu petočasovnu borbu i često je pravio ozbiljne greške. Trudio sam se koliko sam mogao da ga podržim, ali mu igra očigledno nije išla.
Lilijental nije imao mnogo prekinutih partija, pa sam mogao da se pohvalim samo jednim uspjehom u analizi. Njegova partija protiv Salomona Flora bila je prekinuta u potpuno beznadežnoj poziciji za mog štićenika. Pokazao sam Andoru kako da izgradi neprobojnu remi-tvrđavu, ali to je bilo moguće samo ako Flor nije poznavao tu ideju. Ispostavilo se da je nije znao. Partija je tako spasena.
Najljepši i najubjedljiviji šah u Budimpešti igrao je Isak Boleslavski. To je bio njegov zvjezdani trenutak. Bio je izvanredno pripremljen i kao iz rukava izvlačio teorijske novine u otvaranju. Uoči posljednjeg kola bio je vodeći na turniru, sa pola poena prednosti ispred drugoplasiranog Davida Bronštajna.
U posljednjem kolu obojica su igrala bijelim figurama. Boleslavski protiv Gedeona Štalberga, a Bronštajn protiv Paula Keresa. Nije teško shvatiti da su šanse Isaka Jefremoviča za pobjedu na turniru bile znatno veće.
Međutim, u tako povoljnoj situaciji on je praktično odustao od borbe – već u 16. potezu, pri punoj tabli figura i u odličnoj poziciji, pristao je na remi, zatim sjeo među gledaoce i počeo da prati partiju svog glavnog rivala. To je, bez sumnje, bila psihološka greška, jer je Bronštajnu potpuno odriješila ruke.
Usput, Bronštajn nije imao šta da izgubi: čak i da je izgubio, svakako bi zadržao drugo mjesto. Žrtvujući pješaka već u otvaranju, David Jonovič je u izuzetno oštroj partiji uspio da nadigra protivnika i izjednači se sa Boleslavskim.
Završnica turnira jasno je pokazala određene ljudske slabosti Boleslavskog – nedostatak ambicije i ne baš naročit borbeni duh. Osim toga, čini mi se da ni sam u dubini duše nije vjerovao da bi, čak i da pobijedi na ovom turniru, mogao da savlada Botvinika u meču za titulu svjetskog prvaka.
Od događaja tokom turnira posebno mi je ostao u sjećanju jedan koji je bio vezan za Aleksandra Kotova. Aleksandar Aleksandrovič igrao je veoma zanimljivo, dobio je nekoliko upečatljivih partija i tri kola prije kraja čvrsto držao peto mjesto, koje mu je, prema propozicijama takmičenja, obezbjeđivalo pravo nastupa na narednom Turniru kandidata.
U 16. kolu igrao je bijelim figurama protiv Vasilija Smislova.
Prepustimo, ipak, riječ samom Kotovu:
„…Bijeli je već oko dvadesetog poteza stekao lako dobijenu poziciju. Na raspolaganju je imao mnoštvo jednostavnih puteva do pobjede. Međutim, tada mi je na pamet pala nesrećna ideja da ne forsiram događaje i da partiju odložim.“
Vrijedi dodati i jedan zanimljiv detalj. Dok je sa bine odlazio prema toaletu, Kotov je usput bezbrižno dobacio svom sekundantu Simaginu:
— Spremam ti posao, odlažem partiju!
„Imajući dovoljno vremena“, nastavlja Kotov, „počeo sam da bezazleno manevrišem, umjesto da forsiram brzi mat. Tri poteza prije prekida partije odjednom mi je dosadilo to manevrisanje i odlučio sam da završim partiju prije pauze. U vremenskoj oskudici brzo sam izračunao jednu varijantu, vjerujući da žrtvom topa postižem forsirani mat. Kada je obojici protivnika ostalo svega nekoliko sekundi, bijeli je žrtvovao topa. Smislov ga je uzeo. U 41. potezu, kada je vremenska oskudica prošla, pokazalo se da je bijeli napravio grešku u računu. Elegantnom protivžrtvom topa Smislov je forsirao pobjedu.“
Kao što ćemo kasnije vidjeti, taj bolan poraz imao je dalekosežne posljedice. Ne samo da je Kotov ispao iz prve petorke i izgubio pravo nastupa na narednom Turniru kandidata, već je uticao i na sudbinu L. Aronina. O tome će biti riječi nešto kasnije.
Pošto sam postao profesionalac, počeo sam da nastupam na turnirima ne razmišljajući više o tome da li će me pustiti s posla ili neće.
Drugi put zaredom postao sam prvak Moskve, ostavivši iza sebe Petrosjana, Lilijentala i Simagina. Zatim sam pobijedio u polufinalu narednog prvenstva SSSR-a, ispred Korčnoja.
Međutim, na samom prvenstvu doživio sam neuspjeh. U prvoj polovini turnira igrao sam isuviše napeto i previše se trošio, pa mi je za završnicu jednostavno ponestalo snage – potpuno sam se iscrpio. U posljednje četiri partije osvojio sam svega pola poena i na kraju zauzeo tek 13. mjesto.
Taj rezultat gotovo je potpuno odgovarao mom prvom nastupu na prvenstvu države, s jednom bitnom razlikom – sada sam već bio profesionalni šahista!
Morao sam ozbiljno da razmislim o tome kako da se fizički i psihološki pripremam za takmičenja kako bih mogao da održim visok nivo igre do samog kraja turnira. Cilj koji sam sebi postavio – da postanem velemajstor – i dalje je bio daleko.
Došla je 1951. godina, a s njom i meč za titulu svjetskog prvaka između Mihaila Botvinika i Davida Bronštajna. Prije toga Bronštajn je, pobjedom u posljednjoj, odlučujućoj partiji, uspio da savlada Isaka Boleslavskog u njihovom meču za pravo izazivača svjetskog prvaka.
(Nastaviće se)