Izgubio sam svog prijatelja kojeg sam volio kao starijeg brata, svog mentora u šahu, Makroa — Georgiosa Makropoulosa.
Plačem. Tugujem.
Makro je bio zaista izuzetna osoba. Ogroman dio svog života posvetio je grčkom šahu i šahu širom svijeta.
Prvi put sam ga upoznao krajem sedamdesetih godina, na Balkanskom prvenstvu u šahu. U godinama koje su uslijedile, bio je predsjednik Grčke šahovske federacije, generalni sekretar FIDE i potpredsjednik FIDE.
Nakon 2000. godine postao je moj mentor u pravom smislu te riječi. Bio je jedan od veoma rijetkih ljudi koji su me vodili i savjetovali tokom transformacije koju smo ostvarili u turskom šahu — i među njima je, bez ikakve sumnje, bio na prvom mjestu.
Šah u školama; uvođenje juniorskih i ženskih tabli u naša ligaška takmičenja; organizovanje međunarodnih turnira; odnosi sa igračima; politički stav koji smo zauzimali u međunarodnim pitanjima… Njegova mudrost, iskustvo i savjeti bili su temelj mnogih stvari koje smo izgradili i ostvarili.
Koliko sam samo bio srećan — i kao čovjek i kao predsjednik Turskog šahovskog saveza — što sam poznavao ovog divnog Grka, ovog istinskog prijatelja Turske, i što sam mogao da ga zovem svojim bratom.
Želio bih da podijelim jedno lično sjećanje.
Kad god bi Makro dolazio u Istanbul — a dolazio je često — provodili bismo vrijeme zajedno. Jednom prilikom otišli smo da posjetimo mog voljenog oca. Makro i moj otac razgovarali su međusobno na grčkom jeziku. Nakon toga, Makro mi je rekao da moj otac govori grčki veoma raskošnim, starinskim dijalektom. A moj otac mi je rekao: „Makro je veoma dobar čovjek. Mnogo te voli i rekao mi je divne stvari o tebi.“
To sjećanje ostalo je sa mnom sve do danas.
Makro je bio džentlmen u najdubljem smislu te riječi. Govorio je istinu. Kada bi neko pogriješio, pružio bi mu ruku, oprostio mu i pokazao pravi put. Nikada nije izdao one koji su mu vjerovali. Bio je, u svakom smislu te riječi, čovjek od integriteta.
Ovo duboko boli.
Izgubio sam nekoga koga sam veoma volio — kao starijeg brata, svog mentora i svog dragog prijatelja.
Počivaj u miru, Makro, divna dušo.
Nikada te neću zaboraviti i uvijek ću biti zahvalan za sve čemu si me naučio.
Fotografija je iz Bakua, 2013. godine.
(Preneseno sa fejsbuk stranice Ali Nihat Yazićija)