GM Aniš Giri objašnjava zašto je kod šahista poput Dinga i Gukeša, koji su postali svjetski prvaci, nakon osvajanja titule došlo do pada forme.
— Zamislite da je život putovanje avionom. Letite zajedno sa drugim putnicima i, recimo, pred vama je desetosatni dnevni let. Nećete spavati, pa vam podijele neku sjajnu igru. Na kraju postoji cilj — pobijediti glavnog protivnika.
I tako svi putnici počnu da igraju i odlično provode tih deset sati, sve do slijetanja. Ali među njima je jedan čovjek koji igra mnogo bolje od ostalih. U početku je njemu najzabavnije: pobjeđuje sve redom, očigledno je najbolji. Svi oko njega gledaju u njega i, naravno, žele da budu na njegovom mjestu.
On uživa u igri. A onda, poslije dva sata, stigne do posljednjeg nivoa, pobijedi glavnog protivnika i završi igru. I odjednom shvati: do kraja leta ostalo je još sedam sati.
Osvrne se oko sebe, a ostali i dalje igraju. Pritiskaju dugmad, prelaze nivoe, zabavljaju se. A on je već završio. Ne može da se vrati i počne ispočetka — već je prošao igru.
Ako na stvari gledamo na taj način, dolazimo do prilično paradoksalne situacije. Jedini čovjek u avionu koji je riješio igru ispostavlja se kao onaj kome vjerovatno najviše treba saosjećanja. U neku ruku, upravo on sada najgore provodi vrijeme. On pati.
Ako zamislimo život kao putovanje avionom, a ono čime se baviš kao tu igru, analogija na neki način funkcioniše. Mada je, naravno, život mnogo složeniji. U avionu se možeš baviti i drugim stvarima. Možda je čak dobro što si završio igru. Sada, recimo, možeš da čitaš knjigu.
Ta mi je misao pomogla da shvatim zašto ostvarenje glavnog cilja istovremeno može da postane teško iskušenje. Ipak, mislim da bi bilo divno ostvariti takav cilj. Jer život sasvim sigurno nije ograničen na jurnjavu za titulom svjetskog prvaka. Ako jednom završiš tu potragu i dobiješ ono što si želio, dobijaš priliku da kreneš dalje — da se baviš drugim stvarima koje ti takođe mogu biti važne.
Drugačije je ako je upravo to bio tvoj glavni cilj još od djetinjstva i ako je ostao takav tokom čitave profesionalne karijere. Tada je, naravno, veoma teško jednostavno se prebaciti na nešto drugo.
I tu se javlja još jedan problem. Ako se zaista udaljiš od šaha ili od tog konkretnog cilja — možda se upravo to dogodilo Dingu — ljudi oko tebe počinju da to doživljavaju kao znak da s tobom nešto nije u redu. Iako je možda, zapravo, sve sasvim u redu.
Možda je sa Dingom sve u redu. Možda je on jednostavno završio svoju igru i sada se odlično provodi, recimo, baveći se književnošću. Ko zna? Mi ne znamo šta se događa u njegovoj glavi. Osim toga, čini mi se da je svaka takva priča individualna. Na primjer, Ding je i sam ponekad govorio o svojim psihološkim problemima i teškoćama kroz koje je morao da prolazi.
Sa Gukešom sve može biti potpuno drugačije. Moguće je da Gukeš uopšte nema nikakvih psiholoških problema. Možda jednostavno prolazi kroz period loše forme. Na kraju krajeva, on je običan šahista koji još nije dostigao stepen razvoja na kojem je sposoban da konstantno dominira nad ostalima. Već je bio dovoljno snažan da postane jedan od najboljih igrača svijeta i dovoljno snažan da, kada su se okolnosti poklopile u njegovu korist, postane svjetski prvak.
Ali ono što sada gledamo možda je samo prirodan nastavak njegovog šahovskog razvoja. Možda još nije dostigao sljedeći nivo.
Što se mene tiče, sada mi se čini da bi to bio veoma prijatan, čak luksuzan problem — postati svjetski prvak, a onda razmišljati šta dalje. Ali trenutno o tome ne razmišljam.
Sada sam jednostavno veoma srećan što slijedim taj cilj. Zaista uživam u putu ka njemu — rekao je Giri.
Nismo ni sumnjali da je Aniš filozof.