Poslanici mira
U GRADU -TITANU (nastavak)
— Dobar dan — pozdravio nas je stariji Amerikanac kada smo šetali ulicama malog mjesta Glenkov. — Vi ste Rusi? Ja sam bio u Rusiji, živio sam u Moskvi više od dvije godine. Uvijek se rado sjećam tog vremena, imao sam mnogo prijatelja u Moskvi.
— I vama se dopalo u Moskvi? — navikli da postavljamo to uobičajeno pitanje, upitali smo našeg sagovornika.
— Veoma — odgovorio je on. — Stalno sanjam da još jednom posjetim vašu zemlju, uvijek čitam o njoj u časopisima i novinama. Sada je teško tamo otići — nastavio je Amerikanac sa žaljenjem. — Ali se nadam da ću dočekati vrijeme kada ću ponovo vidjeti Kremlj.
— E, pa sada ćete tamo vidjeti još ponešto — uključili smo se u razgovor.
— Znam, sve znam — mahnuo je rukom naš sagovornik. — Univerzitet, metro — sve znam.
Jednom je u turnirski salon došao neki čovjek, koji je, kako je objasnio, doputovao iz daleke savezne države.
— Da li poznajete nekog Andreja Beljajeva iz Tambova? — upitao je jednog od naših šahista.
On je odgovorio da ne poznaje, pa je čak priznao da, nažalost, nikada nije bio u tom gradu.
— Šteta — rastužio se Amerikanac. — Ja sam specijalno prešao trista kilometara da mu prenesem pozdrav.
— A ko je on, gdje ste ga vidjeli? — raspitivali smo se, želeći da pomognemo našem sagovorniku.
— Zajedno smo ratovali u Njemačkoj, sretali smo se u Berlinu — objasnio je Amerikanac. — Bio mi je veliki prijatelj, često smo bili zajedno. Čak sam i sina nazvao Andrej. Molim vas, ako možete, prenesite mu pozdrav. Evo moje adrese.
Bilo je i drugih susreta u Njujorku kojih se, iako ih nije baš prijatno pamtiti, ipak moram prisjetiti kako bi čitalac znao sa kakvim se ljudima ponekad susreću naši naučni i kulturni radnici, sportisti i umjetnici tokom putovanja u inostranstvo.
V. Smislov, I. Bondarevski i A. Kotov u Njujorku.
Jednog dana, dok smo analizirali partiju sa Birnom, stolu je prišao čovjek niskog rasta, u tamnosivom odijelu. Njegovo lice se ničim nije izdvajalo od mnogih drugih u sali; jedino po čemu se nehotice pamtilo bilo je malo sljepilo na njegovom lijevom oku.
— Zdravo, Saša — obratio mi se on familijarno na ruskom jeziku. — Zar me ne prepoznaješ? U Moskvi smo se viđali prije rata — dodao je, pročitavši sumnju i iznenađenje na mom licu.
Malo sam se zbunio: tog čovjeka nisam se sjećao, ali je ipak neprijatno priznati da ne poznaješ sagovornika kada ti se tako neposredno obraća. Uz to, odavno sam znao svoju slabost — iako imam prilično dobru logičku memoriju, potpuno sam bespomoćan kada je u pitanju automatsko pamćenje i ponekad ne mogu da zapamtim ni lica, ni prezimena, ni brojeve telefona.
Promrmljao sam nešto neodređeno, otprilike:
— Da, viđali smo se.
Narednih dana taj čovjek mi je često prilazio, započinjao razgovore o odigranoj partiji, pitao kako mi se dopao Njujork. Odgovarao sam mu. Uostalom, po svijetu se sreće mnogo ljudi koji govore ruski.
Došao je posljednji dan meča. Moja partija sa Birnom odvijala se veoma napeto. Loše sam odigrao otvaranje bijelim figurama, ispustio prednost i upao u tešku poziciju. Uz to se približavao cajtnot i počeo sam da postajem nervozan.
Kada sam izašao u foaje sale, moj „čovjek sa sljepilom“ mi je brzo prišao i pozdravio me. Nije bilo vremena za razgovor — žurio sam. Pri povratku u salu vidio sam da stoji na mom putu i moli me da stanem i sačekam minut. Zadržao sam se.
I tada me je zapanjio prijedlog koji nisam ni slutio da ću čuti.
— Iskreno ti predlažem, Saša. Hoćeš li da ostaneš u Americi zauvijek?
U prvom trenutku nisam ni shvatio smisao njegovih riječi, toliko sam bio zaokupljen mislima o partiji. Postepeno je suština prijedloga doprla do mog svijesti, i u nervnoj napetosti turnirske borbe, priznajem, nisam izdržao.
Pod visokim svodovima luksuznog hotela „Ruzvelt“ odjeknule su čisto ruske riječi koje taj odmetnik, očigledno, odavno nije čuo. Naglo sam se okrenuo i otrčao da nastavim partiju, ostavljajući tog skupljača prodanih duša da se sam snalazi sa onim što se dogodilo.
Kasnije sam saznao da su i ostalim mojim kolegama te večeri prilazili slični tipovi sa sličnim ponudama, ali na njihovu sreću to se dešavalo poslije partije, kada su velemajstori bili u mirnijem stanju, pa je i njihova reakcija bila znatno blaža.
Prošlo je deset dana od našeg dolaska. Meč je završen. U atmosferi prijateljstva i uzajamnog razumijevanja održana su i dva zvanična prijema posvećena zatvaranju meča. Posebno toplo protekla je svečanost u prostorijama predstavništva SSSR-a pri Organizaciji ujedinjenih nacija, gdje su se okupili progresivni predstavnici SAD, borci za mir, šahovski majstori i organizatori meča.
Veče je proteklo u prijateljskoj atmosferi i završilo se pomalo neobičnim koncertom. Na početku je nekoliko arija iz ruskih opera i ruskih pjesama izveo poznati crnački pjevač, borac za mir, Pol Robson. Zatim su sa „uzvratnim“ koncertom nastupili velemajstor Mark Tajmanov, koji je odsvirao nekoliko djela Šopena i Rahmanjinova, i velemajstor Vasilij Smislov, koji je otpjevao nekoliko operskih arija. Aplauzu nije bilo kraja.
Dan kasnije Amerikanci su priredili uzvratni prijem — zvanično zatvaranje meča. Koncertni program je ovoga puta bio ograničen na nastupe Tajmanova i Smislova.
Toplo smo se oprostili od američkih šahista, nadajući se da ćemo se sresti naredne godine, jer smo ih pozvali da ljeti 1955. dođu u Moskvu. Oni su prihvatili poziv i gotovo tačno godinu dana kasnije stigli u Sovjetski Savez, gdje smo ih dočekali kao stare prijatelje.
Amerikanci su nam više puta zahvaljivali na gostoprimstvu kakvo, kako su govorili, „nigdje i nikada nisu doživjeli“. Istina, rezultat meča ih je pomalo rastužio — u sportskom smislu mi nijesmo bili baš „gostoljubivi“: težak poraz prvog dana meča uticao je na naše goste, pa su se kasnije potpuno izgubili, završivši meč porazom od 25:7.
Meni je u tom meču pošlo za rukom da postignem značajan uspjeh — da dobijem sve četiri partije protiv majstora Štajnera i Kevica, koji su se smjenjivali u pojedinim danima meča.
Oni očigledno nisu očekivali takav rezultat. Ali čini mi se da su se ipak malo smirili kada smo ih uvjerili da glavna stvar nije rezultat naših mečeva, već to što su šahisti Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza preko bezgraničnog Atlantskog okeana podigli pravi most prijateljstva.
Opraštajući se u Moskvi, obećali smo da ćemo još više učvršćivati to naše prijateljstvo i nastojati da naši susreti postanu tradicionalni.
(Nastaviće se)