Poslanici mira
U zemlji iznenađenja (nastavak)
Od tada smo radije hodali pješke, tim prije što se u ovom gradu praktično nije moglo izgubiti. Iako glavni grad Argentinae zauzima veliku površinu, on je, kao i većina gradova Amerike, jednostavno i vrlo praktično isplaniran. Ulice idu strogo paralelno jedna s drugom na jednakom rastojanju i sijeku se sa poprečnim ulicama pod pravim uglom.
— Pa ovo je šahovska tabla! — uzviknuo je jedan od naših velemajstora, pokazujući upravo donesenu mapu Buenos Airesa. — Ako je tako, onda ćemo se kretati po gradu kao po ogromnoj šahovskoj tabli.
Ta ideja se svima dopala. Numerišući horizontale i označavajući vertikale slovima, dobili smo dobar sistem za orijentaciju po gradu. Od tada se često moglo čuti kako šahisti govore jedan drugom da su u kvadratu „k14“ vidjeli reklamu zanimljivog filma, ili da su na polju „e6“ gledali lijepu zgradu.
Znajući za naše probleme sa prevozom, argentinski organizatori su nam obezbijedili poseban autobus.
— Nema veze — hrabrili smo jedni druge — u ovom autobusu vozač bar neće morati da otkida karte i moći ćemo da vozimo mirno.
Osim toga, Argentinci su nam više puta govorili da je autobus znatno bezbjedniji u uslovima slabo regulisanog saobraćaja Buenos Airesa: veliki automobil teže je srušiti nego mali.
Međutim, već prvog dana uveče shvatili smo kakva nas „bezbjednost“ čeka: vozač našeg autobusa nije priznavao vožnju gradom brzinom manjom od devedeset kilometara na sat. Nakon nekoliko dana ipak se sudario sa vozilom hitne pomoći.
Susret naših ekipa predstavljao je izuzetno sportsko interesovanje. I kako i ne bi, kada su igrali tim SSSR-a, koji je tada imao nesporni primat u svijetu, i tim Argentine, koji je na posljednjim šahovskim olimpijadama osvajao na drugo mjesto!
Reprezentacije Argentine i SSSR-a sastale su se i ranije na X šahovskoj olimpijadi u Helsinkiju 1952. godine. Tada su Rusi pobijedili rezultatom 2,5 : 1,5. Međutim, to je bio meč od svega četiri table i po jedne partije, dok je u Buenos Ajresu sa svake strane igralo po osam najboljih šahista i međusobno su se sastajali po četiri puta. Jasno je da je interesovanje za meč u Argentini bilo ogromno, tim prije što su šahisti u toj zemlji izuzetno popularni.
Argentinci su se ozbiljno pripremali za predstojeći meč.
– Pazite se – upozoravali su nas čim smo izašli iz aviona. – Vaši protivnici, kako pišu novine, već više od dvije sedmice treniraju u jednoj od vila u predgrađu. Analiziraju vaše partije, proučavaju otvaranja koja igrate, ukratko – spremaju se temeljno.
Ubrzo smo se uvjerili da su argentinski šahisti zaista veoma ozbiljno pristupili predstojećem susretu.
Uobičajeno je da se ekipe dvije sedmice prije meča razmijene spiskovima igrača sa oznakom ko na kojoj tabli igra, pa se tako unaprijed formiraju parovi. Ovoga puta došlo je do kašnjenja, i dugo nismo znali s kim će svaki od nas igrati. Kasnije se ispostavilo da su Argentinci taj problem riješili vrlo domišljato i praktično. Oni su još mjesec dana prije meča unaprijed „rasporedili“ sve naše velemajstore među sobom, rukovodeći se interesima svoje ekipe i birajući svakom svom igraču protivnika koji odgovara njegovom stilu. Tako je već mjesec dana prije meča svaki argentinski učesnik znao svog protivnika i pripremao se za susret s njim. Kada smo im saopštili naš sastav, oni su jednostavno uz svako naše ime stavili ime svog igrača koji mu je bio „dodijeljen“. Na taj način su odredili i redoslijed tabli u svom timu.
U svečanoj atmosferi, u prisustvu hiljadu i po gledalaca, počeo je ovaj susret šahovskih reprezentacija zemalja koje se nalaze na suprotnim krajevima Zemljine kugle.
Odgovarajući na tople pozdravne govore, rukovodilac naše delegacije, velemajstor Vjačeslav Ragozin, rekao je da je ekipa prešla dug put kako bi stigla u Argentinu.
– Ali nikakve teškoće nisu strašne – dodao je on – kada znaš da te čekaju prijatelji.
U centru scene, u prvom planu, stajao je mali sto za kojim su 1927. godine Aleksandar Aljehin i Hose Raul Kapablanka igrali meč za svjetsko prvenstvo. Sada su za njim sjedili velemajstori David Bronštajn i najjači argentinski šahista Migel Najdorf. Postojala su strahovanja da će taj sto ponovo imati svoj „zlosrećni uticaj“, jer je u meču Aljehin–Kapablanka od 34 partije čak 25 završeno remijem, pa bi i sada većina partija mogla biti neriješena. Međutim, borbeni duh protivnika ovoga puta nadvladao je tradiciju remija — susreti na prvoj tabli odlikovali su se izuzetnom borbenošću i oštrinom.
Početak meča nije bio uspješan za Najdorfa.
U prvoj partiji njegov protivnik primijenio je žrtvu figure u sicilijanskoj odbrani, koju je još prije petnaestak godina predložio sovjetski teoretičar Rauser. Ta žrtva donijela je Bronštajnu brzu pobjedu. Najdorf se zbunio, u završnici nije igrao najbolje i, na žalost svojih brojnih navijača, bio je prinuđen da preda partiju.
Tim većom žestinom nastojao je da se revanšira u drugom susretu. U staroindijskoj odbrani Bronštajn, igrajući crnim figurama, dobio je stisnutu poziciju i dugo je izdržavao sve jači napad energičnog argentinskog velemajstora. Gledaoci u pozorištu „Servantes“ bili su zadovoljni: njihov sunarodnik bio je blizu pobjede. Međutim, nisu računali na snalažljivost i taktičku domišljatost Bronštajna. U odlučujućem trenutku borbe, u cajtnotu, sovjetski šahista je neprimjetno postavio zamku i uhvatio kralja protivnika u matni obruč. Da bi se izvukao iz opasne zone, Najdorf je morao da žrtvuje topa za pješake, i u nastavku partije pretrpio je drugi poraz.
Argentinci su bili vidno uznemireni, a najviše, naravno, sam Najdorf. U trećoj partiji on je ipak igrao s velikim poletom i ostvario pobjedu. Četvrti susret je završen remijem. Tako je naš velemajstor, koji je igrao na prvoj tabli, ostvario pobjedu rezultatom 2,5 : 1,5.
Sovjetski šahisti su se već mnogo puta sastajali sa Najdorfom na međunarodnim turnirima. Tamo gdje se pojavi veseli Argentinac, obično se čuju smijeh i šale. Čak i tokom šahovske partije volio je da priđe nekome od gledalaca i pita ga za mišljenje o svojoj poziciji: „Kako stojim?“ — ili da se pohvali sopstvenom igrom. „Kakav lijep potez sam odigrao“, moglo se čuti kao njegov oduševljeni komentar, često na lošem ruskom jeziku.
(Nastaviće se)