ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
U DUBINAMA ŠAHOVSKE TEORIJE (nastavak)
Takva opšta usmjeravajuća pravila veoma pomažu šahisti, daju mu orijentire za izgradnju plana igre. Nije slučajno što proučavanje pozicione igre počinjemo usvajanjem upravo takvih pravila i zakona.
Ali u daljem napredovanju šahiste može se desiti da dođe u takvu poziciju u kojoj pretjerano oslanjanje na ta pravila postaje kočnica u usavršavanju njegovog šahovskog majstorstva.
Zamislite dijete koje su od malena učili mnogim dobrim pravilima ponašanja i koje bi ih kasnije, u mladosti ili u odraslom dobu, potpuno automatski i bez razmišljanja željelo da primjenjuje. Takva primjena dječjih pravila u životu odraslog čovjeka mogla bi djelovati, u najmanju ruku, smiješno.
Isto je i u šahu. Ako rastući šahista, dostižući visoke nivoe šahovske kvalifikacije, počne da gradi svoju igru na slijepom pridržavanju pozicionih pravila, on će sigurno usporiti svoj razvoj.
Čitava istorija savremenog šaha jeste istorija borbe dvije škole, dva pravca u šahovskoj umjetnosti. S jedne strane – zapadna škola, koju su predstavljali svjetski prvak Wilhelm Steinitz i velemajstor Siegbert Tarrasch; s druge strane – ruska škola, koju su predstavljali Mihail Čigorin i svjetski prvak Aleksandar Aljehin.
Steinitz je prvi uveo u teoriju pojam elemenata pozicije, on je postavio pravila i zakone pozicione igre. Tarrasch je dalje razvio Steinitzovo učenje, dajući njegovim zakonima jasne formulacije i lakše zapamtljiv oblik. To je velika zasluga Steinitza i Tarrasha, koji su dali ogroman doprinos razvoju šahovske teorije.
Međutim, oba ova izuzetna šahista, smatrajući svoje zakone nepromjenljivim, kasnije su ih počela pretvarati u dogme koje, po njihovom mišljenju, treba primjenjivati bez izuzetka, svuda i uvijek. Od tog trenutka njihovo učenje je postalo kočnica daljem razvoju šaha i usavršavanju šahovske teorije.
Na potpuno drugačijoj stvaralačkoj poziciji stajali su Mihail Čigorin i Aleksandar Aljehin. Oni nisu poricali opšte principe i zakone pozicione igre, ali ih u isto vrijeme nisu smatrali dogmama koje se primjenjuju svuda i uvijek, u svim slučajevima.
Oni su tvrdili da glavna osobina šahovskog majstora mora biti samostalnost mišljenja, širina njegove mašte i dubina njegovih zamisli. Pri tome zakoni pozicione igre treba da imaju podređenu, pomoćnu ulogu.
Kao rezultat borbe dviju škola, šahisti su se podijelili u dva stvaralačka tabora. Jedni – pristalice Wilhelm Steinitza i Siegbert Tarrascha – počeli su da igraju samo „po pravilima“, ograničavajući svoju maštu dogmatskim zakonima. U svojim partijama sprovodili su jasne, ali dosadne zamisli, a iz njihove igre postepeno su nestajale kombinacione oluje i originalne ideje.
Predstavnici drugog tabora, u kojem su bili gotovo svi najveći ruski šahisti, išli su putem unošenja u šah kombinacija, složenih i teško predvidivih oštrenja igre i fantastičnih zamisli. Partije koje su igrali predstavnici tog tabora bile su lijepe i pune dubokog stvaralačkog sadržaja.
Život je pokazao ispravnost principa domaće škole. Upravo njeni predstavnici, posebno u naše vrijeme, osvojili su sva prva mjesta u svijetu. I danas mnogi dalekovidni šahovski velikani Zapada mijenjaju svoje poglede i prelaze na pozicije sovjetske šahovske škole, jer škola dogmatskih pravila znači smrt stvaralaštvu, dok škola Mihaila Čigorina i Aleksandra Aljehina znači bujan procvat i dalje usavršavanje šahovske umjetnosti.
Kada sam ponovo pregledao sve svoje odigrane partije, došao sam do tužnog zaključka da stojim na pozicijama slijepog poklonstva šahovskim zakonima, na pozicijama tehničkog manevrisanja koje gotovo isključuje elemente stvaralaštva, mašte i domišljatosti. U mojim zamislima bilo je previše opšteg, a veoma malo konkretnog. U mojim partijama bilo je previše manevra i premalo kombinacija, previše preraspoređivanja figura i gotovo nimalo napada i brzih juriša.
Bio je potreban odlučan preobražaj. Samo brza i hrabra promjena svih pogleda na šahovsku umjetnost mogla je pomoći mom daljem usavršavanju. I prije svega bila je potrebna rad, rad i još jednom rad.
I tada sam se posvetio konkretnom radu.
(Nastaviće se)