ŠKOLOVANJE, ŠAH, ŽIVOT
INŽENJER-MEHANIČAR
Ako se stane u centar Tule, kod zidina tvrđave, svi ostali dijelovi grada nalaze se znatno više od tebe. Grad je smješten u ogromnoj kotlini, okružen gustim šumama i širokim poljima. Sa uzvišenja Tula izgleda prilično slikovito: dole se prostire velika udolina, na čijem dnu krovovi kuća i bezbroj malih vrtova stvaraju crveno-zelenu šaru. Kada se odozdo gleda uz glavnu gradsku ulicu – ulicu Komunarov – u daljinu se pruža put koji vodi pravo ka jugu. Majka mi je pričala da su nekada tim putem mnogi hodočasnici išli u Kijev, na sveta mjesta. Tada su se i put i ulica zvali Kijevski.
Danas ulicom Komunarov i tim putem više ne prolaze hodočasnici. Sada po glatkom asfaltu jure kamioni, automobili i autobusi. U njima ljudi putuju na jug – na Krim, na Kavkaz – na odmor.
I sama ulica Komunarov, kao i čitav grad, više nisu onakvi kakvi su bili u vrijeme hodočasnika. To više nije prljava „samovarska“ Tula, već lijep, uređen grad s asfaltiranim ulicama, višespratnim zgradama i zelenim parkovima.
Polufinale prvenstva SSSR-a u Tuli (1950. godina)
Građani Tule, gledaoci, posmatraju partiju Suetina s Lilijentalom
Na periferiji grada, odmah iza ulice koja vodi ka parku, nekada je bila pustopoljina obrasla ogromnim čičcima i korovom. Danas se na tom mjestu uzdižu zgrade najveće obrazovne ustanove u gradu – Tulskog mehaničkog instituta.
Nama, prvim diplomcima instituta, nije pošlo za rukom da čitav studij završimo u toj zgradi – završena je tek 1934. godine. Ali upravo tu su se branili diplomski radovi. Tu smo dobili svoje inženjerske „ulaznice“ u proizvodni, naučni i stvaralački život.
Tema mog diplomskog rada bila je projektovanje montažnog pogona za godišnju proizvodnju dvije hiljade tokarsko-vijčanih mašina „DIP-200“, konstrukcije fabrike „Krasni proletarij“. Da bih izvršio taj zadatak, morao sam nekoliko mjeseci raditi u toj fabrici u Moskvi.
Zimi 1935. godine održana je odbrana diplomskih radova.
U velikoj svečanoj sali okupili su se profesori, studenti, brojni gosti, predstavnici društvenih organizacija, prijatelji i rodbina diplomaca. Nije ni čudo – bio je to pravi praznik za Tulu: prva generacija diplomaca instituta!
U državnoj ispitnoj komisiji bili su najbolji profesori instituta, najistaknutiji inženjeri grada, predstavnici tulske industrije. Ipak, nisu oni bili najstrašniji studentima, uprkos svom znanju i iskustvu; njihovih pitanja se nismo najviše plašili. Najviše smo se bojali predsjednika komisije, koji je specijalno došao iz Moskve da prisustvuje prvom diplomiranju novog instituta – velikog stručnjaka za tehnologiju metala, teoriju tolerancija i mjernih instrumenata, Georgija Aleksandroviča Aparina, profesora Moskovske visoke tehničke škole „Bauman“.
Upravo su njegova pitanja izazivala najveći strah, jer je njegovo mišljenje, kao naučnika i predsjednika komisije, naravno, imalo presudnu ulogu u konačnoj ocjeni naših radova.
Moja odbrana je u početku tekla glatko. Raširivši brojne crteže i predavši predsjedniku komisije pisano obrazloženje, počeo sam detaljno izlagati projekat, tehnički ga potkrepljujući brojčanim i tehnološkim podacima.
Svi su pažljivo slušali moja brza i, kako sam tek kasnije shvatio, pomalo samouvjerena objašnjenja. U zanosu sam govorio brzo, iznoseći niz podataka, brojki i formula.
Trudeći se da nikoga ne gledam kako se ne bih zbunio, grčevito sam spojio prste ruku ispred sebe i zagledao se nagore, tamo gdje su se zidovi sale spajali sa plafonom i gdje se na bijeloj površini jasno vidjela tamna vlažna mrlja.
Počela su pitanja. Najprije su pitali tulski profesori, inženjeri i članovi komisije. Odgovarao sam.
Najzad je iza stola ustala krupna figura predsjednika. Profesor mi je prišao sasvim blizu i, gledajući me pravo u oči, postavio prvo pitanje:
– Zašto ste projektovali proces montaže mašina na kolicima, a niste ga postavili na pokretnu traku?
Sve što se zatim desilo pamtim kao da nije bilo prije dvadeset godina, nego juče.
Još uvijek pod uticajem brzog ritma prethodnih odgovora, a naročito svog izlaganja, počeo sam glasno i samouvjereno da iznosim profesoru razne argumente, nabrajam razloge i dajem, kako mi se činilo, iscrpna objašnjenja.
Profesor je pažljivo slušao, gledajući me pravo u oči i odobravajući klimajući glavom. To me je još više ohrabrilo. Počeo sam da govorim još brže i sigurnije.
Moj odgovor trajao je nekoliko minuta. Na kraju sam, želeći da svojim argumentima dam još veću težinu, počeo čak i da odlučno mašem rukom. Rekavši sve što sam znao, zaćutao sam, očekujući pohvalu za sadržajan i temeljit odgovor.
Nekoliko sekundi profesor me je gledao, blago nagnuvši glavu u stranu, a zatim je, očigledno nezadovoljan previše slobodnim tonom mog odgovora, oštro rekao:
– Sve to nije tačno! Razmislite i pronađite pravi odgovor.
Da se u tom trenutku plafon sale srušio na mene, ne bi me više zaprepastio nego ova ocjena mog odgovora.
„Sve je propalo! Neću dobiti odličnu ocjenu, možda čak i pasti“, brzo mi je prošlo kroz glavu.
Oblio me je znoj uprkos februarskoj hladnoći. Stajao sam potresen i zbunjen, ne usuđujući se da pogledam prema utihnuloj sali. Još jače sam stegao već vlažne prste i grozničavo pokušavao da pronađem pravi odgovor, spreman da izgovorim sramotno „ne znam“. Siva mrlja na zidu uporno mi je upadala u oči.
I baš u tim teškim trenucima pomoglo mi je moje šahovsko iskustvo! Na prvi pogled, kakve veze ima šah s tim – kako on može pomoći u sali gdje se rješavaju sasvim drugačija, tehnička i naučna pitanja? Kakva je veza između manevrisanja figurama i kretanja kolica na kojima se sastavljaju tokarske mašine?
Ipak, pomoć mi je došla upravo iz šaha. Na ishod odbrane diplomskog rada mogu zahvaliti baš šahu.
Dešava se u turnirskoj partiji da nikako ne možeš pronaći pravi potez, a vremena za razmišljanje više nema — potrošio si ga ranije i sada si u cajtnotu. U takvim kritičnim trenucima majstor često prestaje razmišljati o samoj poziciji — ionako više nema vremena da sve izračuna. Počinje razmišljati o protivniku, prisjeća se šta on ne voli, kakve pozicije izbjegava.
Brzo se prisjetivši svega toga, igrač u cajtnotu donosi odluku koja podsjeća na ono što se u matematici naziva „dokazom suprotnim“. Ne traži se više odgovor na pitanje: „Koji je potez u ovoj poziciji najbolji?“ Umjesto toga rješava se drugo pitanje: „Koji će potez protivniku biti najneprijatniji, najteži za odigrati?“
Otprilike tako se dogodilo i tokom moje odbrane. Nisam više pokušavao pronaći nove argumente u korist svog projekta.
„Svejedno“, proletjelo mi je kroz glavu, „neću uspjeti dodati ništa na sve one beskrajne razloge koje sam već iznio u svom odgovoru.“
Tada sam se sjetio metode koju šahisti koriste u teškim pozicijama, u cajtnotu. Samo što je ovdje trebalo pronaći odgovor ne na pitanje „šta profesor ne voli?“, nego: „šta je profesor zapravo imao na umu, šta je najvažnije uočio u mom projektu, a što sam ja propustio u svom dugom, ali očigledno nedovoljno sadržajnom odgovoru?“
U tih nekoliko sekundi sjetio sam se da je specijalnost profesora Aparina teorija tolerancija, koja proučava spojeve dijelova mašina, i čije osnovno pravilo kaže da je najvažnije svojstvo dijelova njihova međusobna zamjenjivost — da svaki dio jedne mašine može odgovarati drugoj bez dodatne obrade. Samo u tom slučaju moguće je organizovati montažu na pokretnoj traci, kao što se, na primjer, radi u proizvodnji automobila. Kod mene, međutim, dijelovi mašine nisu imali ta svojstva.
Pogledao sam profesora. Smiješio se, možda je po radosnom sjaju u mojim očima shvatio da sam napokon pronašao pravi odgovor. Trenutno se smirivši, bez žurbe, ali jasno, slog po slog izgovaram dvije riječ:
— Vza-i-mo-za-mje-nji-vost! (— Uzajamna zamjenjivost!)
Profesor me pogleda, sačeka nekoliko sekundi, vjerovatno želeći da iskuša moje strpljenje i da me malo nauči pameti zbog previše samouvjerenog tona prethodnih odgovora, pa napokon izgovori takođe samo jednu riječ:
— Tačno! — zatim, nakon kratke pauze, doda: — Idemo dalje. — i postavi još jedno pitanje, koje sam dobro znao.
Odgovori predsjedniku komisije odredili su ne samo sudbinu mog diplomskog rada, nego i njegovu ocjenu. Dvadeset minuta kasnije komisija je donijela odluku:
„Studentu Tulsko mehaničkog instituta Kotovu A. A. dodjeljuje se zvanje inženjera-mehaničara za hladnu obradu metala. Ocjena diplomskog rada i znanja — odlična.“
Objavivši odluku državne ispitne komisije, profesor Aparin me pozva k sebi, stisnu mi ruku i glasno reče:
— Čestitam vam! Želim vam da unapređujete nauku isto onako kako unapređujete šah!
Očigledno je neko iz Tule već rekao profesoru o mojoj strasti prema šahu. I samo sam ja u čitavoj sali znao koliko su njegove riječi bile na mjestu, koliko mi je šah pomogao samo nekoliko minuta ranije.
(Nastaviće se)