Moskva 2003.
Arkadij Belinkov, razmišljajući o tom periodu, tvrdio je da je problem u tome što ljudi sa jednim shvatanjem uma sukobljavaju se sa ljudima sa drugim shvatanjem. „Jedni viču: ‘Ah, kako su glupi, ah, kakve su ništarije. Ah, kakve imaju face!’ Vlasnici pomenutih lica nisu glupi i nisu ništarije. Oni su najbolji predstavnici svog društva. Bezvrijedno je njihovo društvo, ali su oni često dobri, ponekad čak i izvanredni izvršioci odvratnog posla svoga bezvrijednog društva. I uma imaju dovoljno. A izgled lica im je izvanredan. I upravo imaju onakav um i tačno takav izgled lica kakav je potreban njihovom vremenu i sistemu.
Najgnusniji autokratski režim nikada nije u svemu i za sve zao. I najgnusniji režim, na kojem raste samo trnje i bodlje, može natjerati svoje naučnike da stvaraju izvanredne teorije, svoje tehničare da prave nevjerovatne mašine, svoje sportiste da postavljaju zapanjujuće rekorde.“
Dodajem i svoje: i stvorio je takve uslove za pojavu i razvoj šahista kakvih prije toga nigdje u svijetu nije bilo.
Sposobnost da osjeti opasnost, da predvidi želje nadređenih, da osjeti odakle vjetar duva, da se pravovremeno orijentiše, a najvažnije – da ne iskače i ne izlaže se – vještine stečene tokom rada u vojnom tužilaštvu, veoma su mu kasnije koristile. Volio je da ponavlja svojim podređenima: „Znate li koji je slogan visio prije rata u odeskom tramvaju? Prvih šest mjesta ne zauzimati i ne iskačite. Sve ste razumjeli: ne iskačite.“
Godine 1974. na meču Karpov – Korčnoj pojavljuje se ministar unutrašnjih poslova Šelokov. („Kako ste mogli predati krunu Amerikancu?“ – ljutio se. – „Sve koji su tamo u Rejkjaviku i bili uz Spaskog, uhapsio.“) Baturinski je bio vrlo ponosan na svoj odgovor ministru: „A ja tamo nisam bio!“ Spaski se sjeća: „Tokom meča s Fišerom nije mogao da mi pomogne, jedino da mi naškodi. Baturinski je savršeno razumio da ću izgubiti taj meč, zato i nije otišao u Rejkjavik, isto kao i Bondarevski, koji je još prije meča odustao od tima.“
„Kada sam odbio da potpišem kolektivno pismo velemajstora koje je osudilo bjekstvo Korčnoja,“ – priča Guljko – „Baturinski me zamolio da napišem objašnjenje. Kada sam rekao da ne potpisujem kolektivna pisma, posebno ona koja nisu moja inicijativa, zamolio me da napišem svoje lično pismo.“ Isti princip – ne izlagati se, imati opravdavajući dokument, unaprijed predvidjeti neugodno pitanje od nadređenih.
Čovjek u birokratiji nije osoba bez sopstvenog mišljenja. Samo što ga vodi ne sopstveno mišljenje, već logika instanci. Na poslu – svjesno, van posla – često ni sam ne primjećuje. Ne skriva se iza birokratske mašine, već postaje dio te mašine. Platon je govorio da vlastima ne prija svaka ulizička riječ: potrebno je da „lakejska riječ“ bude izgovorena u pravo vrijeme. Ne smeta ako je izgovorena sa zakašnjenjem, ali često izaziva gnjev ako je izgovorena prerano – vlast ne podnosi preduzimljivce. Viktor Davidovič Baturinski je znao kada i kako treba reći riječ.
Posjedovao je umjetnost manevrisanja, birajući neophodnu nijansu u konkretnoj situaciji. Zbog toga je ne samo izbjegao represije i ostao „na površini“, već je i napredovao u mračnim vremenima kraja 30-ih, 40-ih i početka 50-ih godina. Radio je u strukturi koju je dobrovoljno izabrao, gdje bi neizvršenje naredbe značilo smrt, pa se o odbijanju naredbe uopšte nije razmišljalo, i uvijek je izgledao konačno i neporecivo. Nije tačno reći da svi osjećaju destruktivni pritisak vlasti. Neki (ne mnogo) poput dubokovodnih riba ne mogu živjeti bez takvog pritiska.
Njegov lik – to je lik prošlog, odlazećeg u još dalju prošlost, a možda i u samu prirodu čovjeka. I zaista li je potpuno prošao? Da li je svijet stvarno tako „ljudski“ u svojoj dubinskoj strukturi?
Nema sumnje da je, baveći se rehabilitacijom žrtava terora, radio sa ne manjim žarom nego u vremenima kada je potpisivao naloge za hapšenje – vjerovatno za iste ljude koje je kasnije i rehabilitovao. Postupao je po zakonima koje je pisala država, čak i ako su jučerašnji zakoni kontradiktorni prekjučerašnjima, a današnji – jučerašnjima. I, jednom kad je krenuo tim putem, Viktor Baturinski nije mogao više skrenuti. Ušao je u taj tok i sam postao oličenje strogih zakona nestale države.
Po Kanetiju, nakon svake naredbe, onaj ko je dobio naredbu ostaje sa bodljom koja ga muči dok prenosi naredbu nižima. Strele koje su ga pogodile, on sada prenosi na druge. Ali i dalje prima naredbe i, oslobađajući se starih bodlji, nakuplja nove.
Poznato je da ljudi koji djeluju po naredbi mogu učiniti najgnusnije postupke. Život koji vode kasnije, uopšte nije obojen tim prošlim postupcima. Ne osjećaju ni krivicu, ni kajanje; ti postupci nisu postali dio njihove suštine. Oni bi sa gađenjem odbacili misao da nekoga podvrgnu mučenju. Nisu bolji, ali ni gori od onih među kojima žive. Mnogi koji ih poznaju u svakodnevnom životu spremni su se zakleti da su optužbe protiv njih nepravedne. Krivac ne krivi sebe, već bodlju – naredbu. I ta bodlja je stalni svjedok da oni sami nisu izvršili te postupke. Zbog toga ljudi koji djeluju po naredbi smatraju sebe potpuno nevinim.
Mislim da je, potpisujući dokumente u svom odjelu, Viktor Baturinski vidio samo paragrafe i članke zakona. Tražeći zatvor od deset, petnaest godina, ili smrt, lično nije osjećao nikakvu grižu savjesti – jednostavno je izvršavao povjereni posao. Prema svjedočanstvima ljudi koji su radili s njim u drugoj polovini njegovog života, kod njega nije bilo nikakvog „prelaska granice“ izvršioca.
Oberšturmführer Hans Rössner je predvodio u Glavnom upravnom odjeljenju imperijalne bezbjednosti sektor nauke, kulture i umjetnosti, specijalizujući se za pitanja nacional-socijalističkog pogleda na svijet. Uspješnu karijeru uništio je poraz Trećeg rajha. Poslije rata, odsluživši kaznu, počeo je da radi u poznatom liberalnom izdavaštvu „Piper Verlag“, a kasnije postao njegov direktor. Bio je uvijek staložen, dobronamjeran i vrijedan. Ni autori, ni zaposleni nisu se mogli sjetiti nijedne „nacističke note“ u njegovom ponašanju. Koliko je bio iskren? Njemački istoričar Michael Wildt, autor nedavno objavljene knjige „Generacija obaveznika“, tvrdi da je u dubini duše – Rössner je umro 1999. – ostao „stari nacista“.
„Generacija obaveznika“ postojala je i u Sovjetskom Savezu. Ali Sovjetski Savez je pobijedio u ratu. I toj generaciji nije bilo potrebno ništa skrivati ni se kajati. Baturinski je tada iskreno vjerovao da dolazi povratak Lenjinovim normama, smatrajući ih najvišom formom demokratije, i mnogo kasnije, 1990. godine, sjećao se Kriljenka kao „izvanrednog govornika, briljantnog revolucionara-lenjinista, koji se suprotstavljao pseudo-pravnim teorijama Višinskog, služivši kao opravdanje za masovne represije“. Zaboravljajući pritom da je čovjek koji je učinio više za razvoj šaha u zemlji nego iko drugi, poslao na giljotinu hiljade nevinih ljudi.
(Nastaviće se, sutra poslednji nastavak)