V.Linder, I.Linder, Moskva, „Sovjetska Rusija“, 1988.g.
Mnogo treba razmišljati prije nego što se odluči na to da se sve ovo sruši. S druge strane, u šahu još nije dostignuta granica koja danas u njemu postoji. Nijednom igraču do sada nije pošlo za rukom da se u određenom vremenskom periodu održi nepobjedivim. Meni je uspjelo da ostanem osam godina, prolazeći kroz četiri turnira i dva meča bez ijednog poraza, ali je na kraju Reti 1924. godine na njujorškom turniru dobio jednu partiju protiv mene. Sada sam u Moskvi izgubio dvije partije od manje poznatih šahista. Ostali šahisti do danas nisu uspjeli da učine isto, pa se čini da zasad nema razloga razmišljati o mogućnosti namjernih remija.
Zato je, po mišljenju Kapablanke, o promjeni pravila igre moglo biti riječi samo u perspektivi, i ona su bila namijenjena isključivo prvoklasnim šahistima, koji posjeduju najvišu tehniku, koja, kako je pisao, „prijeti da izjednači talenat s genijem i da će, s njenim dostizanjem, šah postati sličan onome što je danas igra dame“. (Gdje je, kao što je poznato, na visokom nivou, čak i u stookim damama, procenat remija neuobičajeno veliki.)
Nažalost, ovaj članak je bio slabo poznat izvan Kube, pa se Kapablanka još mnogo puta morao vraćati problemu takozvane „smrti šaha zbog remija“. Ali danas, gledano iz retrospektive, znajući da se bojazni velikog korifeja šaha nisu obistinile, zanimljivo je nešto drugo (na šta, usput, niko — ni od njegovih savremenika ni u narednim decenijama — nije obratio pažnju): upravo onaj koji je dostigao neviđene visine u ovladavanju tehnikom igre, u suštini se sam pobunio protiv nje! Jer je glavni cilj njegovog prijedloga bio potvrđivanje šahovskih pozicija kao umjetnosti.
„Da bih spriječio da porast tehnike, makar na nekoliko vjekova, postane dominantan faktor, savjetovao sam da se proširi polje djelovanja. Dalje — više, kombinacije će postati veće i, samim tim, teže i zanimljivije. Umjetnički dio može biti širi bez ikakvih promjena u osnovnim strateškim principima.“
Ali kako ga je život sve više i više uvjeravao da je još prerano govoriti o zalasku savremenog šaha, Kapablanka ne samo da nije insistirao na njegovoj reformi, već se često i sam u razgovorima s prijateljima podsmjehivao toj ideji i, naravno, nastavljao da živi današnjim šahom. Tim prije što su mu oni svakodnevno, kao šampionu, postavljali sve nove i nove probleme.
Da su Kapablanku mnogo više zaokupljali stvarni aspekti snage izuzetnih šahista, svjedoči i njegov članak „Stil: idealno vođenje partije“, objavljen u urugvajskom šahovskom časopisu Mundial u maju 1927. godine. U njemu je Kapablanka iznio svoja razmišljanja o karakteru igre, njenoj dubini, kombinatornom daru i stilu velikih šahista — od Laburdonea, Andersena i Morfija do Štajnica i Laskera. Posebno je bio oduševljen stilom Morfija, kojeg je, suprotno široko rasprostranjenom mišljenju, smatrao ne kombinacionim, već pozicionim šahistom. Primjer njegovih partija iz mečeva s Andersenom i Harvicem, piše Kapablanka, pokazuje da je većinu pobjeda „Morfi ostvario igrajući direktno i jednostavno, i upravo u toj jednostavnoj i logičnoj metodi leži istinska ljepota njegove igre, ako se posmatra s gledišta velikih majstora“. (Zanimljivo je primijetiti da je stvaralaštvo velikog Morfija na isti način ocjenjivao i A. A. Aljehin, braneći još 1913. godine svoje gledište na stranicama moskovskog časopisa Šahmatni vjesnik, u polemici sa Znosko-Borovskim.)
Mnogo i duboko razmišljajući o suštini šahovske igre, o istoriji šahovske kulture i njenoj budućnosti, Kapablanka se u isto vrijeme, po svemu sudeći, malo brinuo o predstojećim borbama za svjetsko prvenstvo. Možda zato što nije osjećao opasnost od upornih izazivača. Sjajan uspjeh na Njujorškom turniru još je više učvrstio njegovo vjerovanje u vlastite snage i nije doprinio tome da započne ciljanu pripremu za predstojeći meč s Aljehinom, kakvu je svojevremeno sprovodio pred okršaj s Laskerom. Kapablanka je bio uvjeren da neće izgubiti šest partija! A velemajstori Špilman i Maroci tvrdili su da svjetski prvak u tom meču uopšte neće izgubiti nijednu partiju. Takvo mišljenje tada je dijelila većina šahovskih autoriteta i ono je, sasvim razumljivo, godilo Kapablankinom samoljublju.
Među poznatim šahistima tog vremena samo su dvojica — Lasker i Reti — predvidjeli mogućnost povoljnog ishoda meča za Aljehina. Lasker je u svojim tvrdnjama bio manje kategoričan, ali su se njegova razmatranja odlikovala dubinom i originalnošću u sagledavanju problema „Kapablanka i Aljehin“. Pod tim naslovom objavio je članak u sovjetskom izdanju Kalendar šahiste (Lenjingrad, 1926).
Upoređujući stil igre kubanskog i ruskog velemajstora, Lasker prvog prije svega karakteriše kao izuzetnog stratega, a drugog kao genija kombinacije.
„Ideal Kapablanke jeste da pobijedi protivnika manevrisanjem. Zamršenim i složenim nastavcima on daje prednost jednostavnim, ali snažnim. Uvijek nastoji da pronađe ranjivo mjesto kod protivnika. Na njega usmjerava svoje udarce i pravolinijski, ne skrećući u stranu, vrši pritisak na slabu tačku, ne dopuštajući protivniku da preduzme bilo šta, i pobjedonosno manevriše, koristeći gotovo potpunu sputanost suparnika. Genijalnost Kapablanke ogleda se u napipavanju slabih tačaka u protivnikovoj poziciji.“
Naravno, primjećuje Lasker, Kubanac ne izbjegava žrtve i kombinacije, ali one za njega nisu same sebi svrha; Kapablanka ih koristi samo onda kada drugim putem ne može postići cilj. U tom smislu njegov antipod je Aljehin. Zanimljiva je karakteristika koju mu daje Lasker:
„Aljehin je izrastao iz kombinacije. On je zaljubljen u nju. Sve strateško za njega je samo priprema, gotovo nužno zlo. Zapanjujući udar, neočekivani ‘poeni’ — to je njegov element… Njegova mašta se rasplamsava u napadu na kralja… Aljehin koristi strategiju radi postizanja usklađenog djelovanja figura, stvaranja napadačke situacije, ukratko, kao ‘sredstvo za viši cilj’.“
(Nastaviće se)