Moskva 2003.
MOJ MIŠA
„Glava mi je puna sunca“ – prve su riječi dvadesettrogodišnjeg Miše Talja u prepunoj sali u Moskvi odmah nakon blistave pobjede na Turniru kandidata u Jugoslaviji 1959. godine. Njegov odgovor na pitanje kako će započeti borbu za krunu zvučao je tačno kao čuveno „Idem na vas“:
„U prvoj partiji meča s Botvinikom moj prvi potez biće e2–e4!“
U svijet strogo pozicionogh šaha sredine 50-ih godina provalio je mladić – zapravo dječak – s gorućim crnim očima i stilom igre koji je jedne oduševljavao, a druge šokirao. Ono što je pisao jedan holandski list odražavalo je reakciju čitavog šahovskog svijeta:
„Za jednog šahistu svjetske klase, Talj igra iznenađujuće nepromišljeno, da ne kažemo očajnički i neodgovorno. Za sada ima uspjeha jer ni najiskusniji i najpouzdaniji defanzivci ne mogu da izdrže ovaj teror na šahovskoj tabli. On teži napadu po svaku cijenu, a u njegovim partijama žrtve jedne, pa čak i više figura, nisu rijetke. Mišljenja o ovom očajničkom stilu igre su podijeljena: neki ga vide samo kao kockara kome sreća trenutno ide naruku, a drugi – kao genija koji otkriva nepoznate oblasti šaha.“
Iako je Talj već bio kandidat za svjetsku titulu, sa šampionom se dotad sreo samo jednom – za vrijeme Olimpijade u Minhenu 1958. godine (priča o tome kako malog Mišu s tablom pod miškom nije primio Botvinik koji se odmarao na Rigi je, naravno, novinarska izmišljotina). Šetajući između stolova dok je protivnik razmišljao, Mihail Moisijevič ga je upitao:
„Zašto ste žrtvovali pješaka?“
A dobio je, po Mihinim riječima, huliganski odgovor:
„Samo mi je smetao.“
Volio je tu riječ i često bi za vrijeme analize, braneći neku nejasnu žrtvu, dodao:
„A da malo huliganizujemo?“
Upoznao sam Mišu u jesen 1966. godine. Došao je na nekoliko dana u Lenjingrad, i u maloj sobici kod jednog zajedničkog prijatelja odigrali smo ogroman broj brzopoteznih partija, od kojih sam ja uspio da dobijem jednu i napravim dvije-tri remija. Poslije toga dolazio je još nekoliko puta, sprijateljili smo se, i nije bilo iznenađenje kada me pozvao u Rigu, njegov grad, da zajedno radimo: uskoro ga je čekao meč s Gligorićem.
Naravno, za mene je to bio veliki kompliment. Računajući taj i naredne boravke u Rigi, bio sam s njim ukupno oko pola godine.
Dolazio sam u jedanaest u veliki stan u centru grada, i već za pola sata sjedili smo za tablom. Danas, četvrt vijeka kasnije, shvatam da mu varijante – a bavili smo se, naravno, samo otvaranjima – zapravo nisu bile posebno potrebne. Najvažnije (tu se potpuno slažem sa Spaskim) za njega je bilo da stvori poziciju u kojoj će njegove figure živjeti, i one su zaista kod njega živjele kao ni kod koga drugog. Morao je da stvori napetost i inicijativu, da izgradi poziciju u kojoj će duhovni momenat – dati mat! – nadvladati i ismijavati materijalne vrijednosti.
Mnogo vremena smo trošili na oštre, ali ne sasvim korektne varijante daminog gambita i na žrtvu pješaka u novoinidijskoj odbrani, koju je upotrijebio u jednoj malo poznatoj partiji iz pripremnog meča s Holmovom. Ali smo analizirali i Nimcovičevu odbranu i špansku partiju – otvaranja koja su postala ključna u njegovom meču s Gligorićem.
Često je dolazio i Mihin stalni trener Aleksandar Koblenz, za prijatelje – Maestro. Tako ga je skoro uvijek i Miša zvao. Iza njihove duhovite i ironične komunikacije krila se duboka i iskrena privrženost.
„Za danas dosta“, govorio bi Miša. „Ajde sad brzopotezni, blic-blin (‘jao-blic’).“
Žrtvujući nam redom figure (najčešće nekorektno), govorio je:
„Nije važno, sad ću mu oboriti zastavicu…“
A u najnapetijim situacijama, kad mu je ostajalo svega nekoliko sekundi, izgovarao bi svoje omiljeno:
„Smirenost – moja drugarica.“
Ne sjećam se da je ikada igrao blic bez očiglednog zadovoljstva – bilo da su to bile partije prvenstva Moskve ili Lenjingrada, koje je u velikom broju osvajao, bilo da je to bilo prvenstvo svijeta u Sent Džonsu 1988. ili obična petominutna partija s nekim ljubiteljem koji ga je sreo u hotelu.
Do doba računara bilo je još daleko – Gligorićeve partije bile su rasute po raznim biltenima. Tražeći ih, Miša bi često naišao na neki strani časopis koji su mu slali iz svih krajeva svijeta, pa bi, pogledavši dijagram, predložio:
„A da umjesto toga pogledamo neku partiju s posljednjeg prvenstva Kolumbije?“
(Nastaviće se)